Svjetski dan izbjeglica, koji se obilježava 20. juna, i ove će godine biti u znaku porasta njihovog broja zbog ratova, elementarnih nepogoda i nesreća. Mnogima od njih pomogla je Isusovačka služba za izbjeglice (Jesuit Refugee Service, JRS), koja je osnovana 1993. i na našim prostorima da bi pomagala izbjeglima, kao i onima koji su se pokušavali vratiti ili svoje živote nastaviti u novim kućama. Nakon pomoći jugoslavenskim narodima, JRS je tokom prošle decenije pomagao brojnim izbjeglicama iz Azije i Afrike, a sada svoj humanitarni rad nastavlja pomaganjem izbjeglica iz Ukrajine. O svemu tome razgovaramo s paterom Stankom Pericom koji je od 2020. na čelu JRS-a u jugoistočnoj Evropi.
Zašto je isusovački red osnovao službu za izbjeglice? Kako je do toga došlo?
To je nekako logično slijedilo iz isusovačke karizme i posebnosti tog reda. Karizma isusovaca je bazirana na osobnom susretu s Bogom. Budući da se Bog u Kristu utjelovio kao siromašan i prognan, te kategorije ljudi oduvijek su kod isusovaca imale privilegiran status jer susret s njima otkriva Božje lice. Tako je bilo od utemeljitelja, sv. Ignacija, koji je živio sa siromašnima i zahtijevao od prvih isusovaca da idu služiti u bolnice, pa sve do koncilskog obnovitelja reda Pedra Arrupea, koji je skovao sintagmu "preferencijalna opcija za siromašne", a koja će kasnije ući u socijalni nauk Katoličke crkve. Arrupe je 1980., potaknut stradanjima vijetnamskih izbjeglica, osnovao Isusovačku službu za izbjeglice, sa željom da to ne bude samo još jedna u nizu organizacija koje se bave izbjeglicama, već da bude ostvarenje isusovačke karizme: biti s prisilno raseljenima, učiti od njih i pomoći im u vraćanju ljudskog dostojanstva koje im je oduzeto ili ograničeno.
Kakve je sve aktivnosti JRS provodio u zadnjih 30 godina na ovim prostorima? Kome je sve pomagao? Podsjetite nas kako je to bilo devedesetih.
S rastom broja izbjeglica na našim prostorima ranih devedesetih godina isusovci su zaključili da je nužno oformiti JRS i ovdje, kako bi pomoć mogli pružati na sustavan način koji objedinjuje brojne individualne napore. Osnivanje se dogodilo u ljeto 1993., pod paskom patera Stjepana Kušana koji je na čelu JRS-a ostao do 2010. To je bila regionalna organizacija, jer su isusovci organizirani tako da Provincija sa sjedištem u Zagrebu pokriva čitavu regiju. Uz pomoć isusovaca iz inozemstva ostvario je tih godina čitav niz projekata, pa su u Hrvatskoj bili prisutni u izbjegličkim naseljima i pružali materijalnu i psihosocijalnu pomoć. Kako je JRS u svijetu poznat po obrazovnim projektima, tako je i p. Kušan pribavljao stipendije đacima i studentima izbjeglicama kojih je bilo gotovo tisuću, te pokrenuo osnovnu školu u velikome šatoru za djecu oko 800 izbjeglica iz Velike Kladuše. Nakon rata JRS je pomagao u obnovi škola širom regije; u Kninu smo godinama imali vrtić za djecu izbjeglica i povratnika. U BiH su bila dva velika projekta, jedan za žrtve mina koji je trajao osam godina, a drugi za starije osobe koje su nakon rata živjele same. Osim toga, obnavljalo se, uz pomoć volontera iz inozemstva, kuće u nizu naselja u BiH, a imali smo i informatičke škole za mlade u gradovima Bosne, Srbije i Makedonije. U Srbiji se pomagalo izbjeglicama iz BiH, Hrvatske i s Kosova u pedesetak kolektivnih centara, a u Crnoj Gori se pomagalo školi za izbjeglice s Kosova. Na Kosovu smo godinama imali projekt za djecu i mlade žrtve mina. Očekivano je da takav angažman i pomaganje stradalnicima bez obzira na nacionalnost nije mogao proći bez neugodnih reperkusija. Jednom prilikom je jedan hrvatski tjednik objavio članak pod naslovom "Isusovci čiste srpski nered". To je bila reakcija na događaj kada je JRS organizirao petoricu hrvatskih i petoricu srpskih mladića da očiste srpski manastir kod Knina i urede tamošnju knjižnicu. Kušan je volio prepričavati anegdotu kada je bogoslova koji je radio u JRS-u u Bosni zaustavila srpska policija i tražila da plati kaznu zbog prekoračenja brzine. Kada je jedan od policajaca vidio naljepnicu JRS-a na automobilu, upitao je što ta slova znače. Bogoslov je odgovorio: "To znači Isus za Republiku Srpsku." Drugi policajac, čuvši to objašnjenje, zamolio je svog kolegu da propusti bogoslova, uz opasku "rade nam dobro".
Uključivanje volontera
Kako komentirate poteze hrvatskih vlasti, od malog broja odobrenih azila i nemogućnosti pristupa centrima za tražitelje azila, sve do brutalnih postupaka policije i tzv. pushbackova nazad u BiH, te koliko glasno i koliko javno možete reagirati na to?
Uvijek mi je žao kada ne pomognemo koliko procjenjujem da bismo mogli, bilo da je riječ o JRS-u, bilo o državi. Žao mi je npr. da nismo uspjeli učiniti ono što naša organizacija čini u drugim zemljama EU-a. To su npr. humanitarni koridori, na koje nas poziva papa Franjo, odnosno legalizirani dolazak izbjegličkih obitelji iz ratnih područja. Ili npr. pravna, psihosocijalna i duhovna pomoć tražiteljima azila u državnim centrima. Važan aspekt našeg rada je zagovaranje prava izbjeglica, i tu smo na europskoj razini prilično aktivni. Naš je briselski ured nedavno reagirao povodom objave Lighthouse Reportsa o WhatsApp grupi naših policajaca, kao i povodom izvješća Human Rights Watcha, pod naslovom "Kao da smo životinje". Prema nauku Katoličke crkve, potvrđivanom još od 16. stoljeća naovamo, postoji ius migrandi, odnosno pravo ljudi na migriranje. Jasno je kako to pravo nije bezuvjetno, no izražava temeljni kršćanski postulat da je sve što smo primili dar i da ne možemo ignorirati ljudska bića koja su rođena pod manje sretnim okolnostima. Isusovci su, poradi spomenute karizme, posebno osjetljivi na pitanje socijalne pravde, pa nam je prirodno tražiti da marginalizirani i osobe ugroženog dostojanstva budu tretirani kao ljudi.
Kakvi su problemi s izbjeglicama u BiH, Srbiji i na Kosovu, koje također pokriva regionalni ured?
Sve su te zemlje dio tzv. zapadnobalkanske migrantske rute i mnogi problemi su im zajednički. No svaka se zemlja na svoj način nosi s tom stvarnošću. Isusovci u svom pristupu oduvijek naglašavaju princip inkulturacije, pa se prilagođavaju okolnostima i potrebama mjesta. Tako u BiH naglašavamo psihosocijalnu skrb u migrantskim kampovima, u Srbiji se nametnuo problem maloljetnih izbjeglica, pa imamo kuću za integraciju u Beogradu, dok na Kosovu u zadnje vrijeme radimo dosta s povratnicima kojima pomažemo u reintegraciji.
Kada je riječ o prozivanjima Novosti, ne ulazeći u stil i dodatne motive, mislim da je katarzično raspravljati kako državna sredstva utječu na uređivačku politiku. Jednako kao što su za Crkvu kod nas bila katarzična pisanja vašeg novinara Šimičevića o slučaju Rajčevac
Kakve su sadašnje aktivnosti JRS-a na ovim prostorima i kako se financirate?
U Hrvatskoj je danas 22.000 ukrajinskih izbjeglica, dok je azilanata iz ostalih zemalja manje od 500. Pomoć Ukrajincima je danas uglavnom usmjerena prema zapošljavanju, u čemu surađujemo s UNHCR-om. Budući da je većinom riječ o majkama s djecom, nije im lako naći odgovarajuća radna mjesta, no ulažemo velike napore u tom smjeru. U Hrvatskoj je financiranje nešto lakše jer se možemo osloniti na europske fondove, dok u ostatku regije ovisimo o donacijama. Nemamo stalne izvore prihoda, već radimo od projekta do projekta. Zato nastojimo biti mali, ali što profesionalniji i proaktivniji. U regiji imamo tridesetak zaposlenika, većinom su to mladi i energični ljudi.
U svojim dokumentima ističete da ste otvoreni za suradnju s drugima. Koliko su drugi otvoreni za suradnju s vama? Kakva je suradnja s lokalnom i regionalnom samoupravom, nevladinim organizacijama, drugim vjerskim zajednicama?
Isusovci danas na globalnoj razini jako naglašavaju umrežavanje i suradnju. Nema nas mnogo kao prije, ali zahvaljujući suradnji činimo više nego ikada ranije u povijesti. U našem regionalnom kontekstu još nismo toliko navikli surađivati, ali uvijek se lakše povezati kada znamo da tako više pomažemo i to je ono što nas pokreće. Općenito je suradnja s gradovima u kojima se nalaze azilanti dobra, posebno ona sa Zagrebom, Siskom i Karlovcem, gdje ih je većina. Oko ukrajinskih izbjeglica surađujemo sa zajednicama kojima pripadaju naši korisnici, pa smo s grkokatolicima organizirali katehetsku školu, sa SPC-om tečaj jezika, a s protestantima duhovne razgovore koje su neki korisnici tražili. Glede azilanata surađujemo i s islamskom zajednicom, jer je većina njih muslimanske vjeroispovijesti, te s Koptskom Pravoslavnom Crkvom koja s nama provodi radionice za djecu. Kada je riječ o NVO-ima, okolnosti u našoj zemlji uvjetuju da ih postoje dvije vrste: oni koji su aktivistički angažirani ali si zbog tog aktivizma zatvaraju vrata pristupa izbjeglicama, te oni kojima država omogućuje pristup izbjeglicama ali zauzvrat ne smiju progovarati o problematičnim pitanjima. Mi u JRS-u takvu dihotomiju nastojimo poništiti svojom kreativnošću, ali je tužno da ona postoji u jednom modernom demokratskom društvu.
Kakav stav tzv. obični građani imaju prema izbjeglicama i koliko podržavaju i pomažu rad JRS-a? S druge strane, jeste li dobili zahvalu od ljudi kojima ste pomogli, a koji su poslije stali na svoje noge?
Vjerujem da svi ljudi žele pomagati i angažirati se na neki način jer ih to ispunjava. Kada je riječ o migrantima i izbjeglicama onda, kako to često upozorava papa Franjo, države mogu populističkom politikom taj humani instinkt poništiti i stvoriti strah i prezir spram te populacije. Posebno je problematično kada se pritom pozivaju na obranu kršćanskog identiteta, kao da taj može postojati ondje gdje je zaboravljena solidarnost i gdje nas ne dotiču patnje drugih. Iskustvo je pak da osobni kontakt s izbjeglicama uvijek mijenja percepciju ljudi. Kada čuju njihove priče i osjete njihove patnje i nade, više ne pristupaju problemu teoretski i apstraktno, već sa srcem. Zato nastojimo što veći broj ljudi uključiti u volontiranje, kako bi osobno upoznali izbjeglice i obogatili se njihovom prisutnošću. A i izbjeglice ne samo da nam zahvaljuju, već i sami često postaju volonteri koji pomažu drugima dijeleći svoja iskustva. Osobno sam najzadovoljniji kada se to dogodi.
(Foto: Sandro Lendler)
Potresne situacije
Kako ste postali regionalni ravnatelj JRS-a? Kakva su vam dosadašnja iskustva?
Htio sam se, nakon završenog studija teologije, baviti onim što zovemo socijalni apostolat i provincijal me je potom imenovao u JRS. Kod isusovaca nije neobično da svećenik radi u humanitarnoj organizaciji, a mene osobno taj rad ispunjava, osjećam da se u njemu mogu u potpunosti dati. Bude teških i stresnih trenutaka, no što je život bez njih. Česte su i situacije koje me potresu, posebno one radikalne patnje, poput kurdskog dječaka o kojem se brinemo u Srbiji, a koji je ondje izgubio nogu u željezničkoj nesreći. Česti su slučajevi kada migranti bježe od ekstremnog nasilja i nije lako čak ni slušati te priče, no ono što tu vidim kao važno je da svi koji te priče čujemo postanemo bolji, plemenitiji, odlučniji.
Kakvi su vam planovi i projekti? Očekujete li nove migracijske valove?
Trideset godina koje slavimo dobar su trenutak da bacimo pogled unatrag i unaprijed. Kada se sagleda protekli period, vidimo da se broj prisilnih migranata neprestano povećava, kao i broj razloga zbog koji se moraju seliti. No dok ovih dana vadimo iz arhive stare fotografije i projekte, vidimo kako se i naši kapaciteti za pomoć ljudima povećavaju i u stanju smo im izići ususret sve stručnije, sustavnije i kvalitetnije. Stoga bih rekao da će naših korisnika biti sve više, a i mi ćemo moći sve većem broju ljudi izići ususret.
Kako vam je davati intervju za medij koji mnogi u Katoličkoj crkvi i na desnici nazivaju anticrkvenim, naročito nakon pisanja o slučaju Rajčevac? Je li ipak važnije da se i JRS i Novosti bave, svatko na svoj način, i izbjeglicama?
Ako se Novosti ne boje da će im intervju s jednim jezuitom loše sjesti kod čitatelja, ni ja se ne bojim taj intervju dati. Šalu na stranu, kada je riječ o aktualnim prozivanjima Novosti, ne ulazeći u stil i dodatne motive, mislim da je katarzično raspravljati kako državna sredstva utječu na uređivačku politiku. Jednako kao što su za Crkvu kod nas bila katarzična pisanja vašeg novinara Šimičevića o slučaju Rajčevac. Potrebna je takva katarza i organizacijama koje država financira da rade s izbjeglicama. Ako Novosti i JRS, svatko na svoj način, budu radili odlučno i iskreno svoj posao, položaj migranta i izbjeglica u našem društvu značajno će se poboljšati.
Koje značenje u aktivnostima s izbjeglicama ima slikovnica Borisa Peterlina "Isus izbjeglica", koja se dijelila prije dvadesetak godina, a dijeli se i danas?
Zadnjih je godina baš nismo koristili s obzirom na to da su velika većina korisnika bili muslimani. Možda bi trebalo reći nešto o knjizi "Treba dignuti glas – prihvat migranata, poziv na hrabrost" u kojoj autor Benoist de Sinety analizira stanje u koje nas je migrantska kriza u Europi dovela, te pokazuje kako smo mogli kao društvo i Crkva učiniti mnogo više. Hrvatsko izdanje objavili smo lani, reakcije ljudi su fantastične, a uskoro treba izići drugo izdanje. Jako smo sretni što smo tiskali tu knjigu koja donosi narativ o migrantima na koji nismo navikli, a koji je autentično ljudski i kršćanski.
