Nastao u francusko-talijansko-belgijsko-poljskoj koprodukciji, "Disco Boy" debitantskog autora Giacoma Abbruzzesea imao je dobar festivalski pohod, a na izmaku proljeća našao se i u ograničenoj distribuciji po našim nezavisnim kinima. Premijerno prikazan u glavnom programu Berlinalea, gdje je renomirana direktorica fotografije Hélène Louvart ("Nikad, rijetko, ponekad, uvijek", "Mračna kći", "Murina") dobila Srebrnog medvjeda za izvanredan artistički doprinos, potom na nizu manjih, ali cijenjenih smotri, naposljetku nominiran za francuske i talijanske verzije Oscara, "Disco Boy" profitirao je od svoje kritičke agende na čijoj je meti neokolonijalizam, kako onaj izravni što se odvija u Africi, tako i onaj koji se obično tako ne naziva ali na svoj način postoji, a izložene su mu zemlje istočnoeuropske periferije.
Protagonist filma mladi je Bjelorus Aleks (Franz Rogowski) koji ilegalno dolazi u Francusku, pri čemu je traumatiziran jer mu se prijatelj s kojim je zajedno putovao utopio u noćnom prelasku rijeke. Aleks nakon naporne obuke postaje pripadnik Legije stranaca, a djelomično paralelno s njegovim naporima ilegalnog dolaska u Francusku i obukom prati se djelovanje mladog Jomoa (Morr Ndiaye), vođe oružanog pokreta za oslobođenje delte Nigera od pretjerane eksploatacije nafte iza koje stoji francuski kapital. Jomo je blizak sa sestrom Udokom (Laetitia Ky), s kojom izvodi noćni ritualni ples, a kad njegova skupina otme nekoliko francuskih poslovnih ljudi, Aleksova jedinica poslana je da ih oslobodi.
Aleks će se u noćnom pohodu obilježenom požarom nakratko susresti licem u lice s Udokom i suočiti s odbijanjem nadređenih da se spase djeca i žene iz zapaljenog sela, da bi nešto kasnije u samoobrani, nakon riječne borbe, ubio Jomoa. Poslije gubitka prijatelja, nova intenzivna trauma previše je za njegovu osjetljivu psihu te se pokušaj opuštanja u pariškom noćnom klubu pretvara u ulazak u već ranije naviješteni svijet psihodelije i onirizma, nakon što u klubu kao plaćenu plesačicu prepozna Udoku.
"Disco Boy" film je relativno čvrsto postavljene, ali ponešto neuvjerljive koncepcije. U prvoj otprilike trećini trajanja oslanja se na realistički stil uz dodatak "ubrzane" montaže (eliptični prijelazi između kronotopa), da bi s premještanjem radnje u afričku džunglu (film otvara noćna scena u džungli predstavljajući jedva razabirljivog Jomoa, ali ona traje vrlo kratko prije prijelaza na "evropsko" uspostavljanje Aleksa kao protagonista) došlo do spomenutog psihodeličnog zaokreta. On se čini pomalo nategnutim i ponešto mistifikatorskim, a možda je glavni problem u karakterizaciji Aleksova lika.
Naime, doima se čudnim da se pripadnik vojne formacije kakva je Legija stranaca, čiji je "nesentimentalni" pedigre dobro poznat, nađe kosnut odbijanjem nadređenih da se spašavaju urođenici i inzistiranjem na ostvarenju ultimativnog cilja spašavanja otetih francuskih građana. No Aleks je, čini se, mišljen manje kao psihički plauzibilan lik – premda bi bilo pretjerano reći da je sasvim nekoherentan i neuvjerljiv – a puno više kao simbol; simbol srodnosti po nevinosti istočnoevropske "bijele" margine i "crne" (središnje) Afrike, nevinosti izložene eksploataciji, što se eksplicira direktnim, svojevrsnim blizanačkim povezivanjem Aleksa i Jomoa, s kulminacijom u Aleksovom preuzimanju Jomoova mjesta plesačkog partnera Udoke, čime postaje njezinim "novim bratom".
Teška je to simbolika i dakako politički korektna, a očito ugledanje u vrhunske psihodelično-oniričke uzore kakvi su Coppolina "Apokalipsa danas" i Refnov "Neonski demon" samo podcrtava nedoraslost "Disco Boya". To nipošto ne znači da je riječ o slabom ostvarenju – Rogowski je upečatljiv kao i uvijek, u dominantnim noćnim prizorima nađe se pokoje zrno poezije, a plesne su scene izvanredne. Najkraće rečeno – film je dobar, ali ne previše.