U nekadašnjoj Ulici maršala Tita u centru Plaškoga, današnjoj 143. domobranske pukovnije, osnovna je škola i ostaci kuće – temelji i goli zidovi – nekad čuvene plaščanske porodice Zlatar. Ondje se smjestila i većina mjesnih kafića, trgovina prehrambenom i mješovitom robom te općinska upravna zgrada. Bivša Maršalova najprometnija je ulica toga ličkog mjesta, no na njoj se lako osamiti: u nedjelju, za našeg posjeta, bilo je pravo čudo zateći nekog prolaznika ili šetača. I inače je sve manje i manje ljudi u cijeloj Plaščanskoj dolini.

Jedan je stariji Plaščanin ipak odložio štake uza zid i sjeo predahnuti; doimao se poput religioznog pustinjaka Šimuna iz Buñuelova filma, prstiju požutjelih od duhana koji je upravo motao u novinski papir. Ostatak novina odložio je na pločnik.

Starosjedilačko je stanovništvo, koje je većinom bilo u izbjeglištvu, otvorena srca prihvatilo ljude koje je zadesila ista sudbina – govori nam jedan Plaščanin

- Nađem starih novina u smeću, pa čitam i meni dobro. A kako živim? - upućuje nam upitni pogled, pa nastavlja nakon kraće stanke.

- Kao visokokvalificirani bravar pune 32 godine popravljao sam i održavao lokomotive u Rijeci. Nisam dočekao penziju, jer sam se u jednom trenutku našao na godišnjem odmoru, gdje me pronašao rat i tako zaključio moj radni vijek. Osim novina, danas po smeću tražim i kruha - kaže nam Pero Šušnjar, Plaščanin podrijetlom iz Ličke Jesenice.

Za sebe voli reći da je Teslin Ličanin. Bio je Pero i oženjen, ima i djecu, ali život mu je danas namijenio samoću.

- Živim sam k’o majmun - nasmije se naizgled ravnodušno.

Prima socijalnu pomoć od 800 kuna mjesečno. Vedar duh i zamalo dječja zanesenost pomažu mu opstati u tvrdoj ličkoj svakodnevici. Prepoznaju to i najmlađi, pa mu nerijetko pri povratku iz škole kupe sendvič ili mlijeko. Možda mu otkriju i kakvu dogodovštinu iz školskih klupa, a on ih onda sa zahvalnošću isprati dugim pogledom…

Zbog nedostatka posla i perspektive mnogi mlađi Plaščani već neko vrijeme odlaze u Njemačku i Austriju ili bliže, u Zagreb i Rijeku, kako bi ondje radili i započeli nov život. Ratni sukob devedesetih u svakom je smislu unazadio jednu od dotad najprosperitetnijih ličkih općina, stubokom promijenivši i njezinu demografsku sliku: od prijeratnih gotovo četiri i pol hiljade stanovnika, među kojima je bilo najviše Srba, danas ondje živi tek nešto više od dvije hiljade njih, a preko polovice su Hrvati, ponajviše doseljeni iz Bosne i Hercegovine, odakle su izbjegli za rata u toj zemlji. Premda su jedni bježali za vrijeme a drugi nakon rata, došljaci Hrvati i starosjedioci Srbi danas u Plaškome žive u slozi i prijateljstvu, a i sve je veći broj mješovitih brakova, što ovu sredinu čini jednom od najtolerantnijih u Hrvatskoj.

Mnogi me pitaju zašto ne odem nekamo gdje ima više perspektive. Ali meni je ovdje lijepo, imam društvo, obitelj, posao – ističe Tanja Jakić koja je kao djevojčica došla iz Drvara

- Bez obzira na rat koji većina nije željela, starosjedilačko je stanovništvo, koje je većinom bilo u izbjeglištvu, otvorena srca prihvatilo ljude koje je zadesila ista sudbina. Premda došljaci ovdje nemaju svoje korijene, spomenike ili grobove, odlučili su ostati jer su uvidjeli da s domaćim Srbima mogu graditi novi i bolji život - kaže nam jedan od viđenijih Plaščana, koji je ipak insistirao na anonimnosti.

Podsjeća da je Plaški bio poznat kao partizanski kraj, s puno boračkih penzija: novac koji je tako pristizao generirao je veliku potrošnju, a time i razvoj općine, pa su u njoj bili šumarija, Tvornica sulfatne celuloze i papira ‘Simo Dimić’ (koja je zapošljavala zamalo 1200 radnika), poduzeće Lika-promet, a prometovala je i željeznica. Bilo je zaposleno približno 1500 ljudi, gotovo onoliko koliko je sada ovdje stanovnika. Naš sugovornik smatra da je glavni problem u tome što u Plaškome danas nema nijednog proizvodnog pogona koji bi stvarao novu vrijednost, a takvi projekti ne naziru se ni u bližoj budućnosti.

- Kad bismo zahvalili svim akterima koji su prve poslijeratne godine opravdali svoje pozicije ponovnim stvaranjem osnovnih egzistencijalnih uvjeta, poput obnove kuća, povrata imovine, razvoja javnih poduzeća i druge infrastrukture uništene u ratu, morali bismo kazati da nakon ulaska Hrvatske u EU općina nije iskoristila mogućnost povlačenja novca iz europskih fondova: za to su odgovorne sve stranke, koje su se uglavnom bavile same sobom, a ne Plaškim - objašnjava naš sugovornik.

Njegov je stav da odnos države prema ovoj općini diktira lokalna vlast, a ona je zakazala. Smeta ga što nijedna dosad vladajuća plaščanska garnitura nije stvorila uvjete za privlačenje investitora, unatoč dobrim, pa i odličnim razvojnim potencijalima kraja.

- Ovo je područje poznato po svojim prirodnim bogatstvima, ekološki čistoj hrani, pitkoj vodi i šumama. Interesantno je da u Plaškome imate samo jednu privatnu pilanu koja zapošljava samo nekolicinu ljudi, a u sličnim mjestima, također bogatima šumom, čak deset do dvanaest. Dobar primjer je Otočac, koji ima deset malih privatnih i dvije velike pilane, koje zajedno zapošljavaju 200 radnika - kaže ovaj Plaščanin.

U Plaškome se od kraja rata vlast ravnomjerno smjenjuje: najprije je vladao HDZ, pa SDSS, potom koalicija HDZ-SDSS, a sada je na vlasti koalicija više stranaka, s načelnikom Perom Damjanovićem iz SDP-a.

- Ne možemo reći da dosad nije ništa napravljeno, primjerice infrastruktura ili održavanje cesta, ali to je ipak nedovoljno. Treba nam nekakav proizvodni pogon i nešto što će zaposliti određen broj ljudi i zadržati mlade - smatra jedna općinska vijećnica, povratnica koja se ne želi eksponirati imenom, ali čvrsto stoji iza svojih riječi.

Problem je, dodaje ona, i u nedovoljnoj zastupljenosti srpske manjine u tijelima javne uprave. Stvar spašavaju privatnici, mahom gazde lokalnih kafića kojima nije važno tko je tko po nacionalnosti, nego samo da je pošten radnik. Otvoreno je samo nekoliko kafića, a i to se zbilo neposredno nakon rata. U jednom od takvih kafića, u glavnoj plaščanskoj ulici, radi 19-godišnja Tanja Jakić. S obitelji je prije deset godina došla iz Drvara.

- Najprije nismo znali kamo ćemo, no tata je onda odlučio otići u Plaški, ovdje je dobio posao i kuću. Iako je danas gotovo nemoguće pronaći neki posao, ja sam se uspjela zaposliti, pa mogu reći da mi je u usporedbi s drugima još i dobro. Završila sam Srednju kozmetičku školu u Karlovcu. Mnogi me pitaju zašto ipak ne odem nekamo drugamo, gdje ima više perspektive. Ali meni je ovdje lijepo, imam društvo, obitelj, posao. To mi je dovoljno, još sam mlada i vidjet ćemo što će budućnost donijeti - kaže nam Tanja.

Premda je ona Hrvatica a gazda kafića Srbin, napominje da nikad ni za koga nije bilo nikakvih šala i neugodnosti vezanih uz nacionalnu pripadnost. Srbi i Hrvati se zajedno druže i izlaze, a vikendom ponekad odlaze i do obližnjeg Ogulina ili Zagreba.

- Meni je, ponavljam, zasad dobro i voljela bih ostati ovdje. Nije sve savršeno, možda mi ponekad nedostaje više aktivnosti, nemamo ni vrtić, ni sportsku razonodu, ni folklor. A što se tiče činjenice da je u Plaškome mnogo mješovitih brakova, na to smo navikli i tome nitko ne pridaje posebnu pažnju - dodaje Tanja Jakić.

Ne zamara se time ni Nedeljko Aščić, rodom iz Dobretića, sela dvadesetak kilometara od Jajca. Po nacionalnosti je Hrvat, vlasnik je kafića, ali i stada od 600 ovaca. Pet je godina proveo u izbjeglištvu u Slavoniji, a 1997. doselio se u Plaški.

- Ovamo smo najprije došli kod rođaka. Odrastao sam u brdovitom bosanskom kraju i kad sam došao u Plaški, primijetio sam da je taj predio isti k’o naš: čim sam vidio brda i šume, bilo mi je dovoljno - priča nam između gutljaja kave i dima cigarete.

Supruga mu Đurđa rođena je Plaščanka i pravoslavne je vjeroispovijesti, a Neđo ju je, kako to u životu često biva, upoznao posve slučajno.

- Da mi je smetalo što je pravoslavna, nikad svoju Đurđu ne bih ženio. Ali ni moja ni njena familija nikad nije ni riječ rekla protiv naše veze i braka. A naše je srce sve reklo. Imali smo svadbu s više od 200 uzvanika. Znači, sve je jasno. Moje razmišljanje vezano uz rat je takvo da smatram da smo svi mi samo šahovske figurice koje netko pomiče. U čemu je, pitam ja vas, razlika između mene kao Hrvata i mog susjeda Srbina ili obrnuto? Meni su osobno domaći Srbi puno pomogli, više nego Hrvati. U svemu, pa i kad mi je bilo najteže, kad mi je prije pet godina otac umro - priča Nedeljko.

S ponosom podvlači kako u Plaškome nema međunacionalnih podjela. Kod njega u kafić, a tako je i drugdje, dolaze i Srbi i Hrvati. Slušaju se, kaže, svačije pjesme, samo ne one koje bi bile nacionalistički orijentirane i u kojima se spominju ustaše ili četnici. Tenzija i ispada nema ni kad se malo više popije, za to u Plaškome jednostavno nema mjesta. Normalno je da Srbi dođu u kafić Hrvatima čestitati katolički Božić i obrnuto, oni njima pravoslavni.

- Supruga i ja ne pričamo o politici, niti nas ona zanima. Imamo puno važnijih stvari od toga. Ako je i spominjemo, to činimo kako bismo je ismijali ili doveli u kontekst gluposti. Još da mladi imaju posla, gdje bi nam ovdje bio kraj - zaključuje Nedeljko Aščić.

A za kraj, navedimo jednu manje poznatu zanimljivost vezanu uz Plaški: ovdje je osamdesetih godina radila naveliko poznata diskoteka ‘Time Out’, koju je 1978. otvorila nekolicina ovdašnjih studenata i košarkaša. U nju su često navraćali i mladi iz Zagreba, kako bi čuli najnovije rock i pop-hitove koji su se puštali s gramofonskih ploča i suvremene hi-fi opreme nabavljene u Trstu. Time su Plaščani ozbiljno konkurirali tada popularnom ‘Saloonu’, šminkerskom zagrebačkom okupljalištu. Pored aktualne muzike, u plaščanskoj su se diskoteci, koja je radila sve do početka sukoba devedesetih, održavale večeri poezije, promovirale su se knjige…

Ipak, kako se približavaju lokalni izbori, i u Plaškome postaje očigledna kompleksnost postojeće političke situacije. Naime, zbog nedostatka kvoruma na posljednjoj sjednici Općinskog vijeća još nije usvojen izmijenjen statut kojim bi, shodno zakonima i Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina, trebalo biti realizirano pravo srpske zajednice na ravnopravnu upotrebu srpskog jezika i ćiriličnog pisma te ostala manjinska prava iz te oblasti.