Kada smo nazvali zamjenika gradonačelnika Obrovca Stanka Mijića i predložili mu da nam pomogne u pronalaženju priče za Novosti iz Obrovačkog kraja bi bila zanimljiva čitateljima, ispalio je kao iz topa: To je svakako obitelj Veselinović iz Golubića!
Odmah po dolasku u Obrovac, susretljivi Mijić predložio je da nas odveze do Petra Veselinovića, njegove supruge Pere i sina Miroslava. U ovom kraju oni su nadaleko poznati povratnici, čiji način života baca potpuno novi tračak nade svima onima koji još uvijek razmišljaju o tome hoće li se vratiti se u rodni kraj.
Pokušajte samo zamisliti koliko naše stado mora biti zdravo i gotovo svakodnevno strogo kontrolirano, kako bismo udovoljili zahtjevna i stroga tržišta Evrope – napominju Veselinovići
- Ostavi taj fotoaparat i notes za kasnije, najprije ćemo nešto marendati, popiti i upoznati se, a onda odradi svoj posao, jer kod nas se na takav način obavljaju svi poslovi od kada je svijeta i vijeka, vrag odnija prišu – zagrmio je uz širok osmjeh Petar Veselinović (69), a pripremljeni mezetluk od kozjeg sira, domaće slanine i kruha, i osrednjeg novinara nadahnuo bi i pretvorio u vrsnog reportera. Tek tada shvatismo da smo kod Veselinovića upravo na Petrov dan, dan Krsne slave ove obitelji.
Život u Golubiću desetljećima ‘klimao’ je svojim tokom. Vrijedni mještani obrađivali su škrtu zemlju, čuvali koze, provlačili se kroz ledene bure i nesnosne vrućine, bogati ni siromašni, ni previše tužni, ni previše radosni, ali uglavnom zadovoljni.
- Sve to prekinuli su rat i ona nesretna Oluja početkom augusta 1995. Grmljavina topova bila je sve bliža, strah sve veći i u nekoliko sati sve najnužnije je spakovano, pa put pod noge - kaže nam Petar.
- Nas četvero, jer bila je tu još i kćerka Gordana koja danas s obitelji živi u Srbiji, krenuli smo u potpunu neizvjesnost. Da skratim, zaustavili smo se u Staroj Pazovi, smjestili u nekakvu malu kućicu od blata i zemlje, punu štakora. Kako sam po struci zidar, Miroslav i ja brzo smo uhvatili nekakve posliće i tako preživljavali od dana do dana. Ni tri godine nismo mogli izdržati bez rodnog kraja, one lijepe Zrmanje i Krupe, i vratili smo se. Kako smo u neizvjesnost otišli, tako smo se u neizvjesnost i vraćali. Kuća potpuno devastirana, sve pokradeno i porušeno, ni jednu žlicu nismo našli, kamoli što drugo – prisjeća se Petar.
Zahvaljujući Gradu Obrovcu i Mjesnom odboru Golubić, Petar se zaposlio na obnovi škole, pa su prvi mjeseci povratka bili lakši. Kad je škola završena, krenuo je u posao s kozama. Prvo stado brojalo je tek osam grla, a danas o obitelj Veselinović uzgaja 300 koza u obiteljskom gospodarstvu, osnovanom i registriranom prije osam godina. No nisu to bilo kakve životinje, već rijetka i zaštićena sorta – ‘šarena hrvatska koza’. Sin Miroslav je zadužen za čuvanje, Pera za proizvodnju sira, a ostalo je na Petru.
Da bi se dobio jedan jedini osrednji, prije omanji sir, potrebno je pomusti trideset koza, pa je utoliko cjenjeniji, rjeđi i nadasve ukusniji. Posebna briga posvećuje se zdravlju stada, o čemu se brinu djelatnici veterinarske stanice Obrovac.
- Molim vas, svakako spomenite obrovačke veterinare u novinama jer nam oni u svako doba dana i noći, kad god zatreba, uskaču i pomažu. Bez njihove pomoći ovim se poslom ne bismo mogli baviti, a kamoli dobiti certifikat koji posjedujemo i koji potvrđuje da naše kozje sireve možemo prodavati na području Evropske unije. Pokušajte samo zamisliti koliko naše stado mora biti zdravo i gotovo svakodnevno strogo kontrolirano, kako bismo udovoljili zahtjevna i stroga tržišta Evrope – napomenuli su Veselinovići. Jedini, najbolji i najodgovorniji čoban u obitelji, Miroslav (48), brine o kozama, odvodi ih i dovodi s ispaše i gotovo svaku poznaje u dušu.
- Prije nego smo osnovali gospodarstvo, primao sam socijalu koju sam odmah odjavio kad sam se posvetio poslu s kozama. Naša sorta je starinska i autohtona, zaštićena i prilično rijetka, a prijetilo joj je i izumiranje. Zbog toga smo dobili poticaj po posebnom programu zaštićenih vrsta. Vidite, to je posao u koji se morate ‘ufurati‘ sto posto. Nema godišnjeg odmora, neradnih dana, subote ili nedjelje, ali mišljenja sam da to može svatko tko je zdrav i vrijedan. Uglavnom se priča kako je povratak završen. Ja mislim da nije. Djeca onih vremešnih ljudi koji su pred nevoljom pobjegli, mogu se vratiti u svoje domove, zasukati rukave i opstat će sigurno. I to ne na tuđoj zemlji, već na svojoj zemlji i svojoj kući. Oni to možda ne znaju, a i slušaju svakakve glasine. Žele li istinu, neka nazovu mene i mog oca. Mi stojimo iza svojih riječi i iza svoga rada. Naš primjer i iskustvo mogu biti taj jezičak na vagi da se vrate u zemlju svojih djedova. Napišite da se ova moja poruka i poziv ne odnosi na one mlade ljude koji su lijenčine i džabalebaroši. Oni neka ostanu gdje jesu, ovdje nam ne trebaju. Ako su vrijedni i pošteni, svakako će uspjeti. Ali, zasukanih rukava, ne do lakta, već do ramena - poručuje Miroslav.
Broj žitelja Golubića je desetkovan. Od nekadašnjih, više od 600 mještana, danas ih je jedva šezdesetak. Stanko Mijić, gradonačelnikov zamjenik, svakog od njih poznaje jako dobro.
- Posebno mi je drago što ste prihvatili moj prijedlog i posjetili Veselinoviće. Upravo ove godine, u martu, na Dan Grada, Petar Veselinović dobio je nagradu Grada Obrovca za doprinos razvoju stočarstva rijetke i zaštićene autohtone koze ovog kraja, koja je bila pred izumiranjem. Kako je moja suradnja s gradonačelnikom Obrovca Antom Županom izvrsna, Grad uvijek ima razumijevanja za potrebe povratnika, svesrdno im pomaže na svakom koraku, a i ovogodišnja nagrada Petru to potvrđuje. Mnogi stočari dobili su kredite po 10 hiljada eura za razvoj stočarstva, a kamate su plaćene iz blagajne Grada. Da biste bolje upoznali žitelje ovog kraja, najbolje je da dođete na tradicionalne ‘Susrete u Žegaru’, u organizaciji Vijeća srpske nacionalne manjine Obrovca. Susreti protkani sportskim natjecanjima i kulturno umjetničkim programom traju do zadnje subote jula, kada se na samoj završnici okuplja više hiljada ljudi iz okoline i svih krajeva šire regije. To je trenutak kada se sretnu i druže prijatelji svih vjera i nacionalnosti, dan kada se samo nazdravlja i pita za zdravlje, prepričavaju sudbine i uspomene – kaže nam Stanko Mijić. Kada smo sve to pomno zabilježili, u kuću Veselinovića stadoše stizati gosti s torbama punih darova i još boljih želja za Krsnu slavu.
- Zatefteri tamo da nas je ovdje pet - šest nacionalnosti, šareno društvo, da šarenije ne može biti. Žena Miroslavova kuma je Albanka, kraj tebe sjedi naš prijatelj Peter, Čeh. Ovdje su gradonačelnik Obrovca, Hrvat i hadezeovac, njegov zamjenik, Srbin SDSS-ovac i naš dragi gost - jerej Dragan. Poznat ćeš ga po mantiji, a ima toga još – objašnjava domaćin Petar.
Plan vašeg reportera bio je ostati kod obitelji Veselinović pristojnih sat do dva kako se to inače radi. No uz ljutu lozovaču, lešo kozetinu, pečenog odojka i pitko vino koje kao da je stiglo ravno s oltara, a ponajviše uz dobro društvo, sve se odužilo od jutra do večeri. Prepričavale su se uspomene i događaji, sretni i nesretni, smiješni i tužni, analiziralo se što još u selu treba učiniti, kako olakšati život mještanima. Lansirani su vicevi, ali mimo svih očekivanja, nitko ni jednom riječju, pa čak ni kada je progovorilo vino, nije spomenuo predsjednike, ministre, Srbe, Hrvate, ostavke i političke kandidate.
Privremeni paroh Obrovački, jerej Dragan BOžić, školovan u bogosloviji manastira Krka, nepunih godinu dana prisutan je u ovom kraju, ali već je stigao upoznati sve žitelje, njihove sudbine i potrebe.
- Nema kuće koju nisam obišao i vrlo dobro sam upućen u probleme s kojima se susreću povratnici u obrovačkom kraju. Mnogi su ostvarili svoja prava, manji dio njih još uvijek piše zamolbe i zahtjeve, no nekako se život kotrlja. Ono što je možda najvažnije na ovakvim područjima, ovdje je uspješno riješeno. To je suživot koji sve više liči na onaj predratni, kada je nacionalnost bila nevažna, a u mnogim prijateljstvima i potpuno nepoznata. To će vam potvrditi svi moji parohljani, ali i moji brojni prijatelji Hrvati. Obrovac može poslužiti kao primjer u međunacionalnim odnosima. Koliko ja vidim, Hrvati i srbi ovdje imaju isti problem. Zaredale su sahrane, po nekoliko njih mjesečno. Vjenčanja, krštenja ili rođenja sve su rjeđa, gotovo da ih niti nema. Posao je teško naći i kao da čitav ovaj lijepi i jedinstveni kraj polako odumire. U nepunih godinu dana mog službovanja, tri kuće su zauvijek zaključane i prepuštene korovu - objašnjava jerej Božić.
Kako Veselinovići i njihovi gosti niti jednom jedinom riječju nisu spomenuli bilo kakve probleme s kojima se susreću, a slutimo da ih ima, postavili smo i to pitanje.
- Naravno da ima problema, kao i svugdje. Rješavamo ih usput, polako ali sigurno. Danas je Petrovo, dan kada se družimo i slavimo velikog sveca. Nije to dan za jadikovanje. Ceste i putevi kad-tad će biti nasuti, voda će jednom stići do zadnje kuće u ovim vrletima i svega će biti samo nas neće. Evo, s nama za stolom je naš prijatelj gradonačelnik Obrovca, naš Anto. Pa kako bi to bilo da ga danas gnjavimo o cestama, vodovodu, žalbama i molbama? Nećemo gnjaviti njega, a Boga mi, ni tebe ni tvoje novine. Piši ti o ljepoti ljudi koje si ovdje sreo ali ne zaboravi spomenuti i ljepotu ovoga kraja koja nas je davno omađijala i zadržala u ovom kršu. Potegni ti malo vina pa se spusti u kanjon rijeke Krupe, pogledaj Kudin most, pa se vrati. Ne boj se, ostat će kozletine i sira za još jednu okrijepu - objasniše domaćini.
Nije bilo druge, već pješice u duboki klanac, sve skupa sat i po hoda, a da je i deset, vrijedilo je. Na dnu klanca otvorila se neviđena čarolija rijeke i kamenog mosta, stoljećima skrivena od pogleda, sve zajedno poput nekakve tajne iz vilinskih priča.
Čukundjed Kude i njegov most
Kada uguglate ‘Kudin most’ pronaći ćete brojne, predivne fotografije neobičnog mosta, ali i još neobičniju ljubavnu priču koju neupućeni smatraju legendom koja je toliko lijepa i tajanstvena, da je potpuno svejedno da li je istinita ili ne. Tek rijetki naslućuju istinitost događaja od prije dva stoljeća.
Mladi Jovulj Veselinović Kudić, zvani Kude zaljubio se u djevojku Milju iz žegarskoga kraja. Između njega i djevojke ispriječio se duboki kanjon rijeke Krupe. Kude se nije dao smesti. Vlastitim rukama premostio je Krupu sagradivši od sedrenih blokova most od 100 metara s dvanaest veličanstvenih lukova. Ljepota neviđena ni prije ni poslije. Most nije sagrađen uzalud. Kude je preveo svoju izabranicu preko mosta, na svoju stranu, oženio ju i dugo su i sretno živjeli. E, sad. Taj hrabri, zaljubljeni i vrijedni mladić Kude bio je čukundjed Miroslava Veselinovića i pradjed njegova oca Petra, u čijoj smo kući proslavljali Petrovo. Nije ni čudo što su tako gostoljubivi i iskreni. U venama im teče Kudina krv, a njegovo ime, baš poput mosta, nikad neće biti zaboravljeno.
