Krajem 20. i početkom 21. stoljeća ogroman interes američkih, a onda i svjetskih medija izazvao je slučaj Mary Kay Letourneau, koja je kao udana 35-godišnjakinja i majka četvoro djece osuđena za silovanje 12-godišnjeg dječaka samoanskog porijekla Vilija Fualaaua. Zapravo, Letourneau i dječak bili su u emocionalno-seksualnoj vezi, a ona je u zatvoru rodila čak dvoje djece koje je začela s njim, da bi se po odsluženju sedmoipolgodišnje kazne za tada već punoljetnog mladića i udala. Brak je potrajao punih 14 godina i Fualaau je u to vrijeme tvrdio da se ne osjeća žrtvom i da se ne srami njihova odnosa, no po razvodu pojavila se izjava neimenovane bliske mu osobe koja je rekla da "on sad stvari vidi jasnije i shvaća da to od početka nije bio zdrav odnos". Slučaj je evidentno poslužio kao temelj za zadnji film istaknutog autora američke nezavisne produkcije Todda Haynesa nazvan "Proljeće, jesen" (izvorni naslov "May December" fraza je koja se odnosi na erotski odnos čije učesnike dijeli velika razlika u godinama).
U Haynesovom ostvarenju, zasnovanom na scenariju Samy Burch i Alexa Mechanika, prati se odnos južnjačkog bračnog para Gracie i Joea (on je korejskog porijekla) koji su se upoznali kad je ona imala 36, a on 13 godina. Ona je tada bila udana žena s djecom, a kad je otkriveno da je imala seksualne odnose s maloljetnikom, završila je u zatvoru gdje je rodila dijete začeto s njim. Po odsluženju kazne vjenčala se s Joeom i taj, čini se, skladan brak traje već više od dvadeset godina. No ispod harmonične površine kriju se turbulentniji slojevi čije će osvjetljavanje potaknuti dolazak glumice Elizabeth, koja u nezavisnom filmu koji se sprema o Gracie i Joeu treba interpretirati Gracie u vrijeme kad je počela odnos s Joeom.
Zbog toga Elizabeth privremeno postaje dio Gracieine i Joeove obitelji, ali za potrebe filma i svoje uloge intervjuira i Gracieina prvog supruga, njezina sina iz prvog braka te druge svjedoke, pokušavajući sklopiti mozaik i ući u nutrinu Gracieina lika. Pri tome je središnja interakcija filma ona između Elizabeth i Gracie, koje se međusobno odražavaju po uzoru na protagonistice znamenite Bergmanove "Persone", koju je Haynes eksplicitno naveo kao orijentir. Međutim, za razliku od "Persone", "Proljeće, jesen" uspostavlja "punopravni" trokut, s Joeom kao trećim protagonistom. Dok se Elizabeth i Gracie razotkrivaju, odnosno potvrđuju kao egocentrične narcisoidne predatorice, pri čemu je Gracie i ranjiva i samozavaravajuća, a Elizabeth uznemirujuće proračunata, Joe funkcionira kao najsenzibilniji i najuravnoteženiji član trokuta, jedini koji nije usredotočen isključivo na sebe i koji promišlja što mu se događa i što mu se događalo prije.
Haynes je baveći se opisanim interakcijama sklopio cjelinu složene psihološke teksture u kojoj ima i suptilnosti i općih mjesta, ali nema lakih razrješenja. Joe će shvatiti da je u odnosu s Gracie na neki način bio zarobljenik njezine emotivne dominacije, ali i vlastitih osjećaja, no film ne odlazi u banalizaciju kojim bi njegov lik jednodimenzionalno sveo na puku žrtvu, odnosno ne osporava iskrenost njegovih osjećaja prema Gracie. Potonja je evidentno psihički pomaknuta i ima nešto djetinje u sebi što je čini simpatičnijim likom od Elizabeth, kod koje je svjesno parazitski dio karaktera puno jače izražen. Velike glumice Julianne Moore i Natalie Portman očekivano su kvalitetne kao Gracie i Elizabeth, a otkriće je malo znani Charles Melton, izvanredan kao Joe. "Proljeće, jesen" nema impresivnu dizajnersku raskoš nekih ranijih Haynesovih filmova ("Daleko od raja", "Carol") niti fascinantnu sumanutost njegova davnog dugometražnog prvijenca "Otrov", nego se oslanja na izvedbeni minimalizam i "čistu" psihologiju. U tome je umješan i uspješan, premda bi dojam bio snažniji da je film stilski ekspresivniji.
