S protekom vremena, od prvih izdržavanih kazni zatvora za ratne zločine u ratovima 1990-ih, sve veću pažnju dobiva dosad rijetko spominjani Zakon o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji.
Prema ovom Zakonu, nakon određenog roka, počinitelji se smatraju osobama koje nisu počinile kazneno djelo, a njihove se kaznene evidencije brišu trajno i potpuno. Usto je, kako Zakon propisuje, zabranjena svaka upotreba podataka o osobi kao počinitelju kaznenih djela. Rehabilitacija je, inače, pravni institut koji rehabilitiranoj osobi daje pravo da negira svoju kriminogenu prošlost, pa zbog toga ne smije biti pozivana na odgovornost niti snositi bilo kakve pravne posljedice, dakle čak i ako se radi o ratnim zločinima. Ukoliko, primjerice, pravomoćno osuđeni Mirko Norac iskoristi svoje pravo na rehabilitaciju te nakon propisanog zakonskog roka to i ostvari, postavlja se pitanje kako će mediji, ljudskopravaške organizacije i cjelokupna javnost u budućnosti govoriti o strahovitim zločinima u akciji Medački džep iz 1993.? Da li nam slijedi korekcija povijesnih činjenica, još veći revizionizam, pojačavanje iskrivljenog "heroj, a ne zločinac" narativa, ali i talas tužbi zbog kleveta?
Na pitanje o korištenju podataka o osuđivanosti rehabilitirane osobe, odvjetnica Vanja Jurić govori da se oni u načelu ne smiju koristiti. Međutim, dodaje, moraju postojati iznimke. Zakon kojim je regulirana rehabilitacija ne može se tumačiti izolirano od ostatka pravnog poretka. Zato je, smatra Jurić, kada se radi o medijskom izvještavanju o osobama koje su rehabilitirane, nužno uzeti u obzir i odredbe Zakona o medijima, temeljna načela slobode izražavanja i kriterij javnog interesa.
- Pravila o rehabilitaciji ne bi se smjela odnositi na izvještavanje o pitanjima za koja postoji opravdan i pretežniji javni interes. Takav će slučaj, na primjer, često biti s aktivnim političarima i dužnosnicima ili kandidatima na izborima. Bilo bi potpuno nemoguće braniti stav da novinar ne smije informirati javnost da je kandidat za premijera pravomoćno osuđen zbog ratnog zločina. Situacija će biti potpuno drugačija ako se radi o osobama koje nisu javne i u odnosu na koje ne postoji javni interes. Vrlo slična pravila morala bi biti primjenjiva i na korištenje takvih podataka u znanstvene svrhe - objašnjava Jurić. Govori da ove iznimke nisu regulirane Zakonom o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji, a još ne postoji niti konzistentna sudska praksa.
- Te okolnosti sigurno uzrokuju pravnu nesigurnost, a potencijalno i nove sudske postupke, primarno protiv medija i novinara. Međutim, sigurna sam da će i naši sudovi, u konačnici, potvrditi da iznimke moraju postojati - tumači odvjetnica.
Branka Vierda, programska direktorica Inicijative mladih za ljudska prava Hrvatske, napominje da u Hrvatskoj nikad nije postojala suvisla politika prema posljedicama rata i ratnih stradanja, koja bi imala cilj cjelovitog društvenog ozdravljenja i stabilizacije. Vierda zamjera što su slabo vidljivi kritički pogledi na ta događanja, dok se javni govor o ratnim događanjima iscrpljuje u oportunističkim političkim prepucavanjima koja zamaraju, udaljavaju i pasiviziraju javnost.
- Takav, loš pristup nasljeđu prošlosti, rezultira i činjenicom da pojedinim ratnim zločincima uskoro nastupa rehabilitacija, a javnost o tome nema informacije, niti je upućena kakve učinke rehabilitacija ratnih zločinaca ima na žrtve i društvo u cjelini. Vrlo je važno da se pitanje rehabilitacije ratnih zločinaca promatra iz dvije perspektive – ljudskih prava i tranzicijske pravde. Rehabilitacija je pravni institut koji u Hrvatskoj nastupa po sili zakona po kvantitativnoj metrici. To znači da o nastupanju rehabilitacije ne odlučuje sud ili neko drugo nadležno tijelo koje bi, primjerice, procjenjivalo da li je osuđenik "spreman" za nastupanje rehabilitacije, nego nastupa isključivo protekom vremena određenog zakonom te ukoliko osuđenik nije u međuvremenu osuđen za drugo kazneno djelo - pojašnjava Vierda.
Možda ovo i ne bi bila tema kojoj se unaprijed pristupa s velikom dozom opreza, kad ne bi postojao opravdan strah da će se zakonski omogućena rehabilitacija ratnih zločinaca slavodobitno zloupotrebljavati. Branka Vierda govori da je društveni kontekst u Hrvatskoj trenutno takav da svjedočimo slučajevima u kojima i najviši državni dužnosnici ne mare za odgovornost ratnih zločinaca.
Ona podsjeća na izjavu predsjednika Zorana Milanovića koji je kazao da će haškog osuđenika Milivoja Petkovića primiti kad iziđe iz zatvora, "a to će, nadam se, biti uskoro zato što on nije ratni zločinac." Osim toga, tu je i morbidno hvalisanje Darija Kordića, odgovornog za zločin u Ahmićima, koji je izjavio da bi opet sve ponovio. "Pitao me prijatelj sa sjevera Hrvatske, naše, integralne, je li vrijedilo, je li vrijedilo zatvora, je li vrijedilo rata… Ja sam mu rekao: Sve bih ponovio, ni sekunde ne bih zamijenio. Svaka je sekunda vrijedila!"
- U takvoj društveno-političkoj klimi, postoji opasnost da rehabilitacija neće doprinositi ostvarenju plemenitih načela poput prevencije zločina i pravednosti, nego je realna šansa da će biti zloupotrijebljena kao zakonita osnova za negiranje žrtava te za brisanje i ovako teško prihvaćenih zločinačkih dijelova nacionalne prošlosti. Rehabilitacija ratnih zločinaca iz ratova 1990-ih posebno je problematična u kontekstu ostvarenja prava žrtava na reparacije za nanesenu štetu kao i za organiziranje službenih i alternativnih komemoracija. To su simbolički važni događaji koji žrtvama i društvu daju priliku graditi odgovorne politike sjećanja gdje se javno i jasno govori o počiniteljima i žrtvama. Otvoreno je i pitanje kako će događaji koji uključuju ratne zločine, biti obrađeni u udžbenicima povijesti i drugoj relevantnoj literaturi, nakon što rehabilitacija ratnim zločincima nastupi i kako ćemo u javnom prostoru govoriti o događajima koji su našu prošlost obilježili - obrazlaže Vierda. Naglašava da je njena najveća bojazan da će pravna rehabilitacija ratnih zločinaca donijeti zaborav i negiranje žrtava.
U tom smislu valja podsjetiti na pravni put Mirka Norca. Osuđen je po dvjema optužnicama za ratni zločin protiv civilnog stanovništva u Gospiću u jesen 1991. i za ratni zločin u Medačkom džepu u septembru 1993. Vrhovni sud objedinio mu je kazne na 15 godina, a nakon odslužene dvije trećine kazne, prijevremeno je pušten na slobodu u novembru 2011. Uvjete za rehabilitaciju steći će 2026. godine.
Branka Vierda stavlja naglasak na činjenicu da se Norac nije javno pokajao ni za jedan od zločina niti se žrtvama ispričao. Ali zato je 2018. sudjelovao na službenoj proslavi 25. obljetnice operacije Medački džep. Zločini tokom te operacije ostat će zapamćeni po brutalnosti i okrutnosti počinitelja, ali i po tome što u novijoj povijesti o njima nema ni riječi na službenim komemoracijama.
