Zar je to čovjek, naslov je knjige Prima Levija, preživjelog logoraša iz Auschwitza koji bi se nesumnjivo i danas isto zapitao da je mogao čuti izjavu pravomoćno osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića, koji je nakon dvije trećine izdržane kazne 2014. godine bio prijevremeno oslobođen. Video-snimka koja se nedavno ekspresno proširila u javnosti otkriva Kordića koji u šarolikom društvu prepričava da je prijatelju sa sjevera Hrvatske, koji ga je upitao je li vrijedilo zatvora i rata, odgovorio: "Sve bih ponovio, ni sekunde ne bih zamijenio, svaka je sekunda vrijedila", čime je izazvao oduševljenje okupljenih. Njegova je izjava među antiratnim aktivistima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u različitim stradalničkim udruženjima i u velikom dijelu bosanskohercegovačke političke javnosti s pravom izazvala posvemašnje zgražanje i osude.
Kordić, ratni zapovjednik HVO-a i potpredsjednik tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne, koji je presudom Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu bio osuđen na 25 godina zatvora zbog ratnih zločina počinjenih nad bošnjačkim stanovništvom u Lašvanskoj dolini tokom rata u središnjoj Bosni 1993. i 1994., tako je još jednom pucao u sve žrtve za koje je bio osuđen. Prije svega one u Ahmićima kod Viteza, gdje su snage HVO-a ubile 116 bošnjačkih civila, među njima 32 žene i 11 djece, od kojih je jedno bila tromjesečna beba. Sudac Tribunala Antonio Cassese opisao je tu tragediju riječima: "Ono što se dogodilo u Ahmićima, 16. travnja 1993. godine ušlo je u povijest kao jedan od najopakijih primjera čovjekove nehumanosti prema drugom čovjeku."
Nije li baš zato Kordićevo hvalisanje bez trunke empatije za žrtve jedna od najstrašnijih izjava u postratnom periodu u BiH, kako ju je nazvao Elmedin Konaković, predsjednik stranke Narod i pravda i ministar vanjskih poslova BiH. Toliko strašna da je Bosanska stranka – BOSS podnijela Tužiteljstvu BiH kaznenu prijavu protiv Kordića zbog "izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti među konstitutivnim narodima i ostalima". Kordićevu izjavu osudili su također i visoki predstavnik međunarodne zajednice za BiH i delegacija EU-a. Udruženje žrtava i svjedoka genocida i Udruženje građana žrtava rata 92-95 "16. april" Ahmići doživjeli su je kao novu prijetnju, pa navode da je njome prekršena i diskreditirana odluka o puštanju na prijevremenu slobodu, čime je Kordić pokazao da je obmanuo ICTY i austrijske vlasti, gdje je izdržavao kaznu zatvora. Zatražili su stoga od Graciele Gatti Santane, predsjednice Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove, kao nasljednika Haškog tribunala, da revidira odluku iz 2014. i da se Kordić vrati na izdržavanje ostatka kazne za koju je prijevremeno oslobođen.
Da na Kordića haška kazna očito nije djelovala primijetio je i Igor Stojanović, član SDP-a BiH i potpredsjednik Federacije BiH iz reda srpskog naroda. Niti se pokajao niti je izrazio pijetet prema žrtvama. Prema Stojanovićevim riječima, rehabilitacija ratnog zločinca trebala bi izgledati tako da se svakodnevno provede vrijeme sa žrtvama i njihovim porodicama. Premda se prijedlog može činiti radikalnim, možda je to jedini način koji bi mogao dovesti do prekida nekritičkog odnosa dijela javnosti u bivšim jugoslavenskim republikama prema ratnim zločincima.
A u tome i politika ima svoje prste. Nešto prije nego što je video-snimka dospjela do šire javnosti, članica HDZ-a BiH i ministrica kulture i sporta Federacije BiH Sanja Vlaisavljević izjavila je da ratne zločince nakon odslužene kazne treba rehabilitirati u društvu, dok je proljetos njezina stranačka kolegica Lidija Bradara, inače predsjednica Federacije BiH, rekla kako se ne odriče svojih prijatelja, pa tako ni ratnog zločinca Kordića, dometnuvši kako je valjda prestao biti osuđenik za ratni zločin nakon što je odležao kaznu. Time ga je očito pokušala amnestirati od odgovornosti za ratne zločine počinjene u srednjoj Bosni.
Mračni likovi, poput Veselina Šljivančanina, bivšeg oficira JNA pravomoćno osuđenog za ratni zločin na Ovčari, šeću se i nadalje hodnicima pojedinih televizija u Srbiji, gostuju na tribinama ili sudjeluju u državnim delegacijama. Narodna počast osuđenim ratnim zločincima Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću manifestira se iscrtavanjem murala na zidovima pojedinih gradova u BiH i Srbiji. U Zagrebu i Karlovcu niču pak murali u čast Slobodana Praljka i Mihajla Hrastova, koji je pravomoćno osuđen za ubojstvo trinaestorice i ranjavanje dvojice zarobljenih rezervista JNA 1991. godine na Koranskom mostu.
Pravnica Branka Vierda, koordinatorica programa Inicijative mladih za ljudska prava, kaže za Novosti da Kordićeva izjava da bi ponovio svoje ratno djelovanje i da je svaka sekunda vrijedila definitivno predstavlja govor mržnje. Vjeruje da će Tužiteljstvo BiH provesti detaljnu istragu i da će optužnica za kazneno djelo biti podignuta.
- Izjava kojoj smo svjedočili neminovno doprinosi "raspirivanju nacionalne, rasne ili vjerske mržnje, razdoru ili netrpeljivost među konstitutivnim narodima i ostalima" i smatram da je ovo konkretan i jasan primjer govora mržnje, a ne slobode govora, te da postoje elementi kaznenog djela kako ga definira Kazneni zakon u BiH - kaže Vierda.
Ističe da je Kordić nositelj nekoliko najviših odlikovanja RH, između ostalog Reda kneza Branimira s ogrlicom, Reda Nikole Šubića Zrinskog, ali i za osobite zasluge stečene promicanjem međunarodnog položaja i ugleda RH i njezina odnosa s drugim državama, za junački čin u ratu, izravnoj ratnoj opasnosti ili iznimnim okolnostima u miru te za doprinos održanju i razvitku hrvatske državotvorne ideje, uspostavom i izgradnjom suverene hrvatske države.
- Činjenica da Kordić nosi najviša odlikovanja Republike Hrvatske teška je, ogromna sramota za Hrvatsku. Krajnje je vrijeme da mu predsjednik Zoran Milanović ta odlikovanja oduzme i da se na takav simboličan način jasno i nedvojbeno odredi prema ratnim zločincima koji su u ime Hrvatske činili ratne zločine - ističe naša sugovornica.
Službena Hrvatska se, domeće Vierda, mora distancirati od agresivne politike hrvatskog političkog i vojnog rukovodstva prema BiH u periodu od 1992. i 1994., to je jedini način da se iskreno i suštinski grade kvalitetni i održivi odnosi sa susjednom državom, kroz priznanje odgovornosti i poštovanje prema žrtvama.
Je li to realno očekivati? Nismo zasad vidjeli da je spornu snimku osudio državni vrh: šuti premijer, šuti predsjednik, ne oglašavaju se ministri, što onda tek očekivati od nacionalističke desnice – njima smetaju manjine, posvojitelji, transrodne osobe...
