Da nije osuđen za ratni zločin, Mirko Norac bi se trebao smatrati pravim miljenikom države Republike Hrvatske. Premda zvuči cinično, ova rečenica nije daleko od istine. Norac je, kao što znamo, osuđen na ukupno 15 godina zatvora zbog naređivanja i počinjenja ubojstva srpskih civila. Od te kazne bivši general je u zatvoru proveo jedva deset i pol godina, i to redovito koristeći slobodne vikende, pa se na jednom od njih uspio i oženiti. Nedugo nakon izlaska pokrenuo je i posao sa zaštitarstvom, radeći preko svoje tvrtke Noky Security, u kojoj je prokurist, cijeli niz unosnih poslova s državom, a nedavno ga je ista ta Republika Hrvatska, koja ga je osudila na 15 godina zatvora, počastila s još barem pedeset tisuća kuna.
O čemu se radi? Portal Telegram prošlog je tjedna objavio da zbog grube greške tužilaštva Republika Hrvatska neće uspjeti vratiti 107.563 kune odštete, uvećane za kamate i sudske troškove, koje je 2013. godine isplatila Stojanki Borić i njezinom sinu Đorđu kao civilnim žrtvama umirovljenog generala Norca i njegovih suradnika u ratnim gospićkim zločinima Tihomira Oreškovića i Stjepana Grandića. Nakon isplate odštete država je taj iznos trebala utjerati od osuđenog trojca, ali u tome izgleda neće uspjeti i to samo zbog proceduralne greške odgovornih. Zaboravljivi tužioci, naime, nisu zatražili psihijatrijsko vještačenje žrtava ratnog zločina, a bez njega Norac, Orešković i Grandić nisu mogli propitati strah i jačinu duševnih boli što su ih majka i sin proživjeli zbog nezakonitog odvođenja u kasarnu u Perušiću pa Općinski sud u Zagrebu nije mogao procijeniti visinu odštetnog zahtjeva koji država pokušava naplatiti. Zato je nepravomoćno odbijen zahtjev za refundiranjem 107.563 kune, a Republika Hrvatska zbog ovog propusta tužiteljstva mora podmiriti i gotovo 50 tisuća kuna sudskih troškova.
Tako je država uspjela u onome u čemu gospićki trojac nije. Oni su se branili tvrdnjom da odvođenje Borića u kasarnu nije bio ratni zločin, što sud nije prihvatio. Stojanka i njen tada sedmogodišnji sin Đorđe po naredbi Oreškovića i Norca u jesen 1991. godine privedeni su s lisicama na rukama vozilom vojne policije u vojarnu u Perušiću, gdje ih je Grandić zatočio, iako za to nije bilo nikakvog razloga. Tamo su držani neko vrijeme u neljudskim uvjetima, a dio njihovih susjeda i znanaca koji su bili zajedno s njima kasnije je ubijen, za razliku od majke i sina koje je Grandić relativno brzo pustio.
‘Po nas je 17. listopada 1991. došao čovjek koji je imao notes iz kojeg je čitao imena osoba. Bili su to Srbi iz moje škole. Interesirao se za njih, kao i za Radmilu Stanić koja je već odvedena tijekom noći 16. na 17. listopada. Za razliku od najmanje pedeset civila likvidiranih u Lipovoj Glavici i na Pazarištu, moj sin i ja smo smrt izbjegli za dlaku’, svjedočila je pred sudom Stojanka Borić. S njima su u vojarnu dovezeni Boško Tomičić, Mićo Pejnović, Gojko Hinić i Marica Đukić. Nitko od njih se nije vratio. U presudi je utvrđeno da srpski civili iz Gospića i Karlobaga ‘nisu sudjelovali u ratnim sukobima i oružanoj pobuni protiv nove hrvatske vlasti, već su se s punim povjerenjem u nju, zadržali u svojim domovima u Gospiću i Karlobagu’. ‘Nitko od njih nije pripadao neprijateljskim paravojnim formacijama, dapače, vodili su miran suživot s ostalim stanovništvom tih gradova, bez namjere pružanja bilo kakvog otpora obrambenim postrojbama HV-a, dijeleći sudbinu branitelja grada i ostalog stanovništva’, stoji u presudi.
Norac, Orešković i Grandić pravomoćno su osuđeni za ratni zločin. Zbog odvođenja i ubojstava civila Orešković, koji je tada bio tajnik Operativnog štaba u Gospiću, kažnjen je s 15 godina zatvora, Norac je kao zapovjednik 118. brigade dobio 12 godina, a Grandić, koji je bio zapovjednik II. bojne smještene u vojarni Perušić, kažnjen je s deset godina zatvora. Na sudu je utvrđeno da je ‘najmanje 50 civila odvedeno iz njihovih stanova i podruma’, da bi ih na kraju sve redom pobili. Norcu je dokazano i da je osobno ubio barem jednu ženu i vikao: ‘Pucaj, pucaj! Tko to još nije pucao!?’ Kasnije je osuđen i za zločine u Medačkom džepu, pa mu je određena jedinstvena kazna od 15 godina.
Država je žrtvama gospićke trojke ukupno isplatila 2,3 milijuna kuna odštete koje sada bezuspješno traži od Norca, Oreškovića i Grandića. Usprkos svemu tome, Norac je u Hrvatskoj i dalje slavljen kao heroj, pa se prošle godine pojavio na proslavi 25. godišnjice akcije Medački džep i 27 godina nakon pokolja u Gospiću da bi kazao: ‘To što neki izmišljaju i rade od toga cirkus, to je neki drugi problem.’
Sve se ovo događa u vrijeme procvata njegove firme Noky Security. Prema posljednjim podacima Poslovne Hrvatske, ta je zaštitarska tvrtka u 2016. godini ostvarila 5,7 milijuna kuna prihoda, koji su godinu kasnije skočili na 16,7 milijuna uz dobit od 296 tisuća kuna. U isto vrijeme broj zaposlenih skočio je s 90 u 2016. na 166 u 2017. Pritom dobar dio svog poslovnog uspjeha Norac temelji na poslovanju s državom. S državnim tijelima i tvrtkama samo ove godine sklopio je ugovore vrijedne 3,65 milijuna kuna, dok je prošle godine ta brojka iznosila čak 16,8 milijuna kuna, tako da treba vjerovati da se prihod Noky Securityja u 2018. godini, za koju podaci još nisu dostupni, dodatno uvećao.
Samo u 2019. godini Noky Security sklopio je ugovore za zaštitarske usluge, usluge tjelesne zaštite i čuvanja imovine s HŽ infrastrukturom (1,4 milijuna kuna), HZZO-om (634 tisuće kuna), KBC Osijek (543 tisuće kuna), Javnom ustanovom Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar (527 tisuća kuna), Gradom Osijekom (315 tisuća kuna) i Jadrolinijom (226 tisuća kuna).
Godinu ranije po vrijednosti ugovora s Noky Securityjem prednjačio je Hrvatski operator prijenosnog sustava (HOPS) s dva ugovora za čuvanje objekata u Rijeci i Zagrebu ukupne vrijednosti šest milijuna kuna. Među većim korisnicima Norčevih zaštitara tu su Lučka uprava Split s 1,3 milijuna i Hrvatska pošta s 1,1 milijun kuna, kao i već spomenuta HŽ infrastruktura, Grad Osijek i HZZO te drugi poput Državnog ureda za reviziju, Hrvatske banke za obnovu i razvoj i Hanfe. Prema podacima iz državne riznice, sa središnjom državom (Ministarstvo branitelja, Ministarstvo rada i mirovinskog sustava i Državni ured za reviziju) u 2018. i 2019. godini Noky Security sklopio je gotovo pola milijuna kuna vrijedne poslove, pa kad njima pridodate one koje zaštitarske kompanije preuzimaju od posrnulog Sokol Marića, ne čini se da bi Norac bankrotirao da isplati odštetu onima za čije je stradanje kriv. Možda bi on i platio, ali mu država očito ne da.
