Adrianne Lenker: Bright Future (4AD)
Adrianne Lenker se radom u Big Thief profilirala kao jedan od najsnažnijih kantautorskih glasova suvremenog folka i indie rocka. Njeni dosadašnji solo albumi u pravilu su predstavljali svojevrsni poligon testiranja materijala za rad u matičnom bendu, no "Bright Future", unatoč odsutnosti bubnjeva, djeluje kao potpuno formirano i samosvojno ostvarenje. Specifičan glas i tekstualni pristup čine stil trenutno prepoznatljivim, samo možda još intimističkijim i ranjivijim. Lenker piše pjesme koje na prvu djeluju staromodno i rustikalno, no njen specifični autorski glas istodobno je usmjeren nekom drugačijem, emotivno otvorenijem svijetu kakav je zasad teško zamisliv. Dobar dio suvremenog folka svodi se na pokušaje repliciranja zamišljene prošlosti, no Lenker pjesme ne koncipira kao ode nekom boljem vremenu. Ona koristi idiome američke tradicije da prenese vlastito iskustvo, ponekad se služeći iznimno specifičnim detaljima, a ponekad se posve prepuštajući apstrakciji. Uvodna "Real House" najbolji je primjer takvog pristupa. Prepuna evokativnih dječjih slika i strahova, pjesma je primjer struje svijesti koja nije tu da alijenira slušatelja ili stvori auru mistike oko svog pripovjedača, nego da pruži ideju sirovog ljudskog iskustva. Ostatak albuma možda nema takav osjećaj neposrednosti, no i dalje predstavlja autoricu čiji je izričaj toliko ogoljen i izravan da ga je teško ne nazvati autentičnim, koliko god ta riječ bila zlorabljena.
Waxahatchee: Tiger's Blood (Anti)
Nakon desetak godina ogoljelog minimalističkog indie rocka, prvi samostalni album Katie Crutchfield, poznatije kao Waxahatchee, od hvaljenog "Saint Cloud" iz 2020. godine nastavlja prijelaz u raskošni, čvrsto definirani country rock. Nekadašnju isposničku zvučnu sliku naslonjenu na lo-fi estetiku devedesetih zamijenilo je otvoreno pozivanje na majstore provincijske epike poput Lucinde Williams ili Toma Pettyja. Na ranim albumima Crutchfield je često posezala za podjednako brutalnim opisima autodestrukcije i ovisnosti pa ne čudi da u intervjuima često kao uzore navodi Jasona Molinu i Townesa Van Zandta, dvojicu kantautora čija je opora, mračna glazba na prvi pogled dijametralno suprotna od ovog novog otvorenog, afirmativnog zvuka. "Tiger's Blood" nastavlja zreli, trijezni period prethodnika, a pjesme poput sjajnog himničnog prvog singla "Right Back to It" nikad ne upadaju u zamku jezika samopomoći, iznimno popularnog u suvremenom popu. Crutchfield i njeni glavni suradnici na albumu, producent Brad Cook i gitarist MJ Lenderman, u najboljoj pripovjedačkoj country tradiciji kreiraju pjesme prepune patosa, ali i životnih, uvjerljivih likova i situacija, daleko od frazeologije motivacijskih poruka s društvenih mreža.
Itasca: Imitation of War (Paradise of Bachelors)
Kyla Cohen, odnosno Itasca, na "Imitation of War" ponajprije se pak oslanja na specifični sanjivi i paučinasti gitarski ton koji se strpljivo i uporno veže na minimalističku, hipnotičku ritam sekciju. Cohen se u svom sviranju i pjevanju oslanja na niz sporogorećih, pomalo ezoteričnih tradicija gitarske glazbe. U strukturama pjesmama mogu se naći tragovi Joni Mitchell, čiji nekonvencionalni pristup kompozicijama i dalje predstavlja nepresušan izvor inspiracije mlađim kantautorima i kantautoricama. Vokalno se osjeća utjecaj sedirajućih dream pop i alt country pjevačica poput Margo Timmins iz Cowboy Junkies ili Hope Sandoval iz Mazzy Star, dok u gitarskom smislu crpi iz melodičnog, čistog i cikličnog stila u rasponu od The Grateful Dead preko Television do Wilca. Navedenom zvučnom tapiserijom Cohen barata suvereno i samosvojno, oslanjajući se na atmosferu kao glavni mamac pjesama. Zbog navedenih odlika, za razliku od dvaju prije spomenutih albuma koji postaju bolji što ih se pažljivije i pozornije sluša, "Imitation of War" podjednako dobro funkcionira i pri aktivnom i pri pasivnom slušanju.
