Zamolio sam gospodina Radončića da ozbiljno razmisli o mogućnosti da svoj kapacitet, koji ima SBB, stavi u funkciju, na neki način, izvršne vlasti, jer je on prvi pravi šef opozicije u BiH, s rezultatom koji je do te mjere kredibilan – izjavio je Dragan Čović, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine, nakon mostarskog susreta sa Fahrudinom Radončićem, čelnikom Saveza za bolju budućnost, jedine stranke za koju se sa sigurnošću, zaista, može reći da je i opoziciona i da ima ozbiljan koalicijski kapacitet. Ostale su naime ili malo vlast a malo i nisu, poput Komšićeve Demokratske fronte, ili ne znaju gdje udaraju, što je slučaj sa SDP-om, ili imaju premalo zastupnika da bi ih se uopće poželjelo za partnere; iako upravo i uporno to radi Bakir Izetbegović, svjestan posljedica nagle bliskosti HDZ-a i SBB-a.
Kada Čović nekoga ili nešto moli, e to je presedan u bosanskohercegovačkoj politici: dugogodišnji predsjednik HDZ-a, čiji je mandat toliko dug da se valjda ni on sam ne može sjetiti tko mu je bio prethodnik, navikao je na drugačije oblike komunikacije – spoj blago izrečenih ultimatuma i poruka skrivenih u srdačnim i prijateljskim razgovorima sa protivnicima svojih protivnika. Najčešće sa Miloradom Dodikom, predsjednikom Republike Srpske u trajno klimajućoj poziciji.
Uglavnom, nakon Čovićevih milozvučnih poziva Radončiću da se iz opozicije preseli u poziciju, Bakir Izetbegović se našao u situaciji da od izbornog pobjednika postane gubitnik sa najvećom potporom među bošnjačkim biračima. Paradoksalno je to, ali je prosto tako i za BiH čak uobičajeno. Uostalom, HDZ je prije nekoliko godina imao ubjedljivo najveću podršku bh. Hrvata, pa je, zahvaljujući i SDA-ovom pristajanju na egzibicije Zlatka Lagumdžije, završio izvan federalne vlasti, što je uzrokovalo krizu dugu koliko i mandat iste te vlasti.
Što god odlučio Radončić, učinit će to ne u korist svoje već na štetu Izetbegovićeve stranke. Ostane li u oporbi, Vlada Federacije će biti manjinska i kao takva neefikasna. Uđe li pak u vlast, zajedno sa HDZ-om će marginalizirati SDA u Federaciji
Uoči posljednjih, prošlojesenskih izbora u BiH, izvjesna je bila samo Čovićeva pobjeda među Hrvatima, dok se kod druga dva naroda, kako se to kaže i kako se činilo, vodila neizvjesna borba. Ankete su, kao i politički analitičari, prednost davali DF-u i SBB-u, strankama koje su blisko surađivale uoči biračkog marša sa olovkama u rukama. Tada je, također, bilo jasno da se nitko razuman neće odvažiti na pokušaj repriznog marginaliziranja HDZ-a, osim ukoliko se čudo ne desi pa Martin Raguž nekako pobijedi. Čuda, znamo, bilo nije, ali ni ostvarenja plana Komšić – Radončić: Stranka demokratske akcije je, jednostavno, pobijedila i to sa tolikom razlikom da je postala temeljnom strankom u formiranju vlasti.
Moglo se, po objavi rezultata, sa njenim predsjednikom Bakirom Izetbegovićem razgovarati o svemu osim o suradnji sa Miloradom Dodikom i Fahrudinom Radončićem, sa kojim je, kako smo pisali, od bliskog, jako bliskog prijatelja, postao smrtni neprijatelj. E tada su na scenu stupila dva masterminda DF-a, Emir Suljagić, današnji doministar obrane u Vijeću ministara i Reuf Bajrović, kratkotrajni ministar energetike u Vladi Federacije BiH. SDA i DF, da skratimo, nakon izbora potpisuju sporazum sa koalicijom iz Republike Srpske predvođenom SDS-om o konstituiranju državne vlasti. Dodik tako ispada iz igre, dok HDZ dolazi pred, izgledalo je, svršen čin: Čović se priključuje bez zadrške, te u većem entitetu ulazi u koaliciju sa SDA-om i DF-om. Kako je funkcionirao taj principijelni savez najbolje govori činjenica da su pet mjeseci slagali Vladu koja se raspala nakon pet tjedana – sukobom sa DF-om oko podjele kontrole nad upravama javnih poduzeća, naročito telekoma i elektroprivreda.
Gubitak većinske, parlamentarne podrške označio je i početak utrke za novim saveznicima: Izetbegović je krenuo pregovarati sa nizom malih partija, poput Stranke za BiH koju je nekada vodio Haris Silajdžić, zatim BPS-om bivšeg zapovjednika Armije BiH Sefera Halilovića i drugima, nudeći im više nego bi mogle sanjati i nadajući se još i podršci male, ali utjecajne i sve cjenjenije Naše stranke. Čović se, da ponovimo, u isto vrijeme počeo zbližavati sa Radončićem, naravno na Izetbegovićev užas i uz otvaranje mogućnosti rekonstrukcije Vijeća ministara, što može značiti i Dodikov povratak na taj nivo vlasti. Ili, drugačije rečeno, učiniti mogućim sve što SDA smatra ostvarenjem najgoreg od svih loših raspleta krize.
Što god odlučio Radončić – ukoliko, naravno, samo njegova volja bude presudna – učinit će to ne u korist svoje već na štetu Izetbegovićeve stranke. Ostane li u oporbi, Vlada Federacije će biti manjinska i kao takva neefikasna i za bosanskohercegovačke standarde. Uđe li pak u vlast, zajedno sa HDZ-om će marginalizirati SDA u Federaciji, a nije nemoguće da podrži i povratak SNSD-a na mjesto što ga sada imaju SDS i partneri.
Zapravo, svaki od predvidivih krajeva trenutne drame više odgovara SBB-u nego SDA-u. Čak i formiranje koalicije SDA i HDZ plus pet-šest-osamnaest malih partija skromnih kadrovskih i svih drugih kapaciteta, uspješnih najviše u samokompromitaciji i pratećem činjenju štete partnerima. Oni će lošu, već dokazano lošu, spram MMF-a snishodljivu vlast činiti gorom, a sve u vrijeme u kojem se ne zna je li DF oporba, dok SDP čekaju unutarstranački izbori.
Izetbegović, ispalo je na kraju, plaća dvije greške odjednom: prva je već pomenuto dovođenje HDZ-a pred navodno svršen čin, dok je druga veća, skuplja i gora. On i naročito njegov otac, uz stranački novac i javne institucije koje su kontrolirali, stvorili su od Radončića medijskog mogula, da bi se on Izetbegoviću mlađem suprotstavio u borbi za Alijino naslijeđe i nasljednika, optužujući danas nekadašnje saveznike za sve loše iz prethodnih četvrt stoljeća, točnije ono što je i od njega učinilo čovjeka kojeg Dragan Čović moli, dok on malo razmišlja, malo ucjenjuje i tako u krug.
