Koja je poruka rada ‘Obiteljsko stablo ili kuće kojih nema’ autorice Tonke Maleković koji će u Spomen-parku Dotrščina biti izveden 19. septembra i zašto ste se odlučili za njega?

Umjetnica traumu iz vremena stradanja i onu posve drugačiju, danas uslijed pandemije, povezuje na točki krize kao svojevrsnog suosjećajnog kanala. Participativna akcija i efemerna kolektivna instalacija bazirat će se na suptilnom i direktnom odnosu sudionika i posjetitelja prema mjestu stradanja, ali i konkretnim stradalim osobama. Kao i svake godine, rad je odabran putem javnog natječaja, što je ujedno i jedan od načina podizanja vidljivosti teme. Svake godine natječaj ima i podtemu, a ove je to bio individualni popis žrtava, na što je umjetnica uspješno odgovorila i nadam da će se što više građana uključiti u izvedbu.

Koliko su spojive umjetničke instalacije i akcije s lokacijama nekadašnjih stratišta? Da li se na taj način ono što se tamo nekada zbilo može otrgnuti zaboravu?

Još je Matko Meštrović 1960-ih godina pisao da ćemo u budućnosti umjesto spomenika možda graditi škole. Svake godine ponovni angažman umjetnika i publike na istoj temi, a uvijek na različite načine, upravo je na tragu aktivnog očuvanja i kontinuiteta sjećanja u novom vremenu i okolnostima. Ponavljanje zašto je to mjesto važno onda i još važnije danas, kada je svijet suočen s novim, drugačijim problemima, a koji se ipak uvijek nekako mogu svesti na temeljnu razliku između dobra i zla.

Koliko ste svojim višegodišnjim radom uspjeli senzibilizirati javnost za sjećanje na Dotrščinu i potrebu obnove tamošnjih spomenika?

Nadam se da je kulturna javnost donekle senzibilizirana. Zadovoljan sam što je pritom tangirana različita publika, a priča o Dotrščini bila je predstavljena na izložbi najboljeg od dizajna u Hrvatskoj. Osim uspjeha s obnovom više spomenika i niza malih poboljšanja, dosta toga još nije ostvareno.

Kako ocjenjujete dosadašnji odnos gradskih vlasti prema Virtualnom muzeju i suradnju sa srpskim vijećima, ali i nevladinim organizacijama?

Dvojako. S jedne strane aktivnosti projekta ne mogu dobiti institucionalnu podršku na javnim natječajima, a s druge neke naše inicijative su uspješno ostvarene od strane gradskih službi. Muzej je inicijalno pokrenut u okviru aktivnosti Documente, a potom koju godinu opstao putem javnih natječaja Ministarstva kulture. Kada je projekt izgubio tu ionako skromnu podršku, Saša Milošević, stalni posjetitelj naših aktivnosti od samoga početka, ljubazno je ponudio da održimo kontinuitet pa je kroz nekoliko zadnjih godina memorijalna intervencija opstala upravo zahvaljujući podršci Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba, odnosno ove godine Srpskog narodnog vijeća. Bez te podrške radovi ne bi mogli biti producirani, a umjetnici ne bi mogli biti honorirani za svoj rad.