Novosti

Intervju

Saša Broz: Povijest pokušavaju falsificirati slabići

Zna se koja je vojska 1945. bila pobjednička, a koje su snage bile poražene. Jednako tako znam što su bili Bleiburg i Goli otok. Odgovor na pitanje što je istina ovog doba daju svi oni koji su spakirali svoje kofere i otišli iz Hrvatske. Njih je svakim danom sve više i nije im dovoljno 50 vrsta jogurta na policama trgovina

54x3w6atw1d8nrac9ileblh6emj

Saša Broz (foto Robert Anić/PIXSELL)

S redateljicom Sašom Broz, inače unukom Josipa Broza Tita, razgovaramo o kazalištu, Staljinu, disidentima, ljubavi, Evropskoj uniji, Jugoslaviji i Hrvatskoj koja nikako da postane normalna zemlja.

Sa svojim prezimenom, u situaciji slobodnog umjetnika u kojoj jesam i u društvenoj atmosferi u kojoj živimo, teško se mogu opustiti. Sreća u nesreći je što nisam sama

Koji je bio vaš motiv da režirate predstavu ‘Ljubavna pisma Staljinu’ koja se odnedavno s uspjehom igra u teatru Mala scena, odnosno što povezuje dopisivanje zabranjivanog pisca Bulgakova i Staljina s današnjim vremenom?

Iskreno, poziv je došao od producenta i voditelja Planet Arta Marka Torjanca. Marko je mudro odabrao tekst koji povlači paralele s vremenom u kojem živimo. Mehanizmi sankcija sada nisu kao u Bulgakovljevo vrijeme, da budeš javno zabranjen kao pisac, ali danas možeš očekivati da nećeš biti pozvan, kao redatelj, pisac, dramaturg ili glumac, da radiš u određenom teatru ili naprosto ako si dio nezavisne kulturne scene, nećeš biti jednako dotiran kao ostali koji šute i ne talasaju. Umjetnici se danas upravo svojom šutnjom, apatijom i nedjelotvornošću udaljuju od svoje osnovne snage i obaveze da upozoravaju na društvene malformacije kako bi društvo učinili boljim.

Odnos umjetnika i vlasti

Radili ste ‘Ljubavna pisma Staljinu’ i 2000. godine u Teatru ITD?

Tada sam se kao mlada redateljica puno konkretnije referirala na Bulgakovljev roman ‘Majstor i Margarita’. Naime, htjela sam vrlo jasno napraviti poveznicu između Wolanda, koji utjelovljuje vraga u Bulgakovljevu romanu, i Staljina, kojega sam na taj način željela demistificirati. Staljin, kojega je također igrao Marko, u toj je predstavi nosio klasični vojnički šinjel, ali on je bio crvene boje i odmah nakon prve scene taj je Staljin skinuo svoje tipične brkove, čime sam željela podcrtati univerzalnost zla, bez obzira na to kakvu ideologiju to zlo zagovara. Nova verzija ‘Ljubavnih pisama Staljinu’ ogoljena je i gotovo asketski se oslanja samo na glumca i tekst. Neke rečenice iz komada, na primjer ‘A gdje si ti, Bulgakove, bio 1917?’, proizvele su doslovno muk u gledalištu. Priče i autori koji se u svojim djelima referiraju na dijaboličan i ambivalentan odnos umjetnika i vlasti uvijek su mi bile provokativne, od Goetheovog ‘Fausta’, preko MoliereaMannovog ‘Mefista’ i djela našoj publici, nažalost, manje poznatog pisca Stefana Zweiga, pa do Bulgakova.

Nekada se, u doba totalitarnih režima Staljinovog tipa ili desničarskih diktatura, s ponosom isticala činjenica da je netko disident. Zašto danas, u neoliberalnom kapitalizmu, ne postoje ‘disidenti’?

Umjetnici disidenti iz zemalja koje se pozivaju na neoliberalni kapitalizam ne postoje, jer je to svojevrsni oksimoron. MMF je jedina adresa koja ratuje sa zemljama neoliberalnog kapitalizma, pretpostavljam radi neograničenih sloboda tržišta kapitala, čija nesređenost gomila financijska dugovanja koja pokušavaju namiriti od MMF-a. Mislim da su djela umjetnika disidenata oduvijek imala svojevrsnu prednost kod publike pred djelima umjetnika koji su imali podršku određene politike i vlasti. Sve što je zabranjeno automatski postaje zanimljivo. Ono što je važno jest da neki od disidenata možda nikada ne bi stvorili svoja kapitalna djela da nisu u sebi nosili neopisivu težinu života, gorčinu i čežnju. Kao mlada redateljica radila sam predstavu ‘Poljubac žene pauka’ prema romanu Manuela Puiga, u kojoj je bilo riječi prvenstveno o seksualnoj, ali i o političkoj i ideološkoj slobodi. Južnoamerički pisci disidenti, baš kao i disidenti istočnoevropskog bloka, stvorili su svojevrstan kult, ali i značajno bogatstvo u umjetnosti.

Posve sam sigurna da bi moj djed, kada bi vidio kako danas izgleda Hrvatska, sam skinuo ploču s imenom Trga maršala Tita. Jednako tako mislim da bi svoju ploču danas skinuo i Ante Starčević

Danas se na Zapadu čini da možete vikati što god hoćete, dok kod nas vlada zazor oko toga što se smije, a što ne smije reći. Nije li to malo šizofreno?

Na Zapadu postoje ozbiljni alternativni izvori financiranja koje koriste oni umjetnici koji svoje ideje ne mogu ili ne žele plasirati u državnim institucijama, a u Hrvatskoj je problem taj što nedostaje tih alternativnih izvora financiranja. S jedne strane imamo institucije u kulturi koje funkcioniraju kao monolitni bedemi, a s druge nezavisnu scenu koja bi, upravo zato što je neovisna, trebala vikati i galamiti o problemima u svim društvenim sferama. Međutim, naša nezavisna scena nije nezavisna jer zavisi o financiranju iz gradskog ili državnog proračuna i ne može vikati što i kada hoće. S obzirom na pesimistično stanje hrvatskog gospodarstva, za sada je potpuno nemoguće osloniti se na domaće alternativne izvore financiranja. EU fondovi jedina su opcija na koju nezavisna scena može računati. Ako kažemo da kulturne institucije predstavljaju vlast, onda bi nezavisna scena trebala biti svojevrsna opozicija i kao takva hrabrija u odnosu na one koji ovise o ‘ukusu’ svojih financijera. Kao primjer želim navesti HNK u Zagrebu, koji u ovom trenutku postavlja na scenu komad Mire Gavrana, koji je odavno jedan od najizvođenijih suvremenih hrvatskih pisaca u svijetu, ali se postavlja tek sada. Teško se oteti dojmu, a nisam jedina koja to misli, da se promjenom u sastavu kazališnog vijeća u tom teatru odjednom našlo mjesta za Gavrana. Šizofreno je sve što se događa kod nas od stoljeća sedmog do danas.

Vi ipak, kada se osjećate osobno prozvanom ili kada je ugroženo vaše prezime, promptno reagirate. Koliko takve reakcije imaju efekta?

Reagiram kada zaista osjetim potrebu i to je moj svojevrsni ispušni ventil. Ima li to efekta? Sigurna sam da ima. Uzmite u obzir da je moja ‘sekta’, kako od milja zovem svoje prijatelje i pratitelje na društvenim mrežama, zaista brojna. Veću ‘tiražu’ imaju moje objave na Facebooku od ponekih naših medija i klikova na portalima. Sve što objavim ima određenu težinu i zbog posla kojim se bavim, a i zbog mog prezimena. Za mene je društveni angažman sklizak teren zbog porodične geneze i vrtloga u kojem se zbog toga nalazim otkada znam za sebe. Vremena u kojima živimo nisu ohrabrujuća, ni za malog prosječnog čovjeka koji ne traži ništa osim života dostojnog čovjeka, pa tako ni za mene. Sa svojim prezimenom, u situaciji slobodnog umjetnika u kojoj jesam i u društvenoj atmosferi u kojoj živimo, teško se mogu opustiti. Sreća u nesreći je što nisam sama. Teror podobnosti a ne stručnosti, malograđanština, prevaga površnosti u svim porama društvenog života, strah od gubitka radnog mjesta, socijalna nezaštićenost, to je naša svakodnevica. Naša i moja.

Jednom ste u povodu Titovog rođendana napisali: ‘Sve će proći, samo istina će ostati.’ Što je za vas istina ovog društva i ovog doba?

Voljela bih da za deset ili petnaest godina nemam više potrebu napisati to što sam tada napisala. Svjedoci smo promjene povijesnih činjenica svakih nekoliko godina. Ne vjerujem da je moguće falsificirati povijest, što uporno pokušavaju slabići. Zna se koja je vojska 1945. bila pobjednička, a koje su snage bile poražene. Jednako tako znam što su bili Bleiburg i Goli otok, a rat i agresija za mene nikada ne bi bili opcija. Zar zaista ne postoji način da se povijest, partizani i ustaše, ostave u vremenu u kojem su bili i da se danas bavimo nama koji smo tu, živi u Hrvatskoj 2018? Baveći se ustašama i partizanima već 28 godina, propuštamo priliku da od Hrvatske napravimo sređenu zemlju, tolerantnu, multikulturnu i konkurentnu. Odgovor na pitanje što je istina ovog doba daju svi oni koji su spakirali svoje kofere i otišli iz Hrvatske. Njih je svakim danom sve više i nije im dovoljno 50 vrsta jogurta na policama trgovina. Ne želim otići, obožavam svoju zemlju, ali žalim što mi je pola života prošlo u nadi da će Hrvatska biti zemlja budućnosti, uređena prema evropskim standardima. Danas se samo nadam da gore neće biti…

Besmrtnost teatra

U tom kontekstu bila je poznata i vaša javna izjava: ‘Kada bi moj djed vidio kako danas izgleda Hrvatska, on bi sam skinuo ploču s Trga maršala Tita…’

Posve sam sigurna da bi on to učinio. Ako hoćete iskreno, meni je zaista drago da te ploče na trgu više nema. Jednako tako mislim da bi svoju ploču danas skinuo i Ante Starčević. S druge strane, moram priznati da su me neopisivo zabavljale političke trgovine vezane uz skidanje te ploče.

Nedavno su bili stogodišnjica stvaranja prve Jugoslavije i sedamdeset pet godina od Drugog zasjedanja AVNOJ-a. Što je danas ostalo od ideje južnoslavenskog zajedništva?

Suradnja umjetnika i kulturnih institucija, osim u kratkom periodu kada je to zbog rata objektivno bilo neizvedivo, traje u kontinuitetu od 1990-ih. Upravo su umjetnici dokazali da su veze i suradnja sa svim bivšim republikama vrlo važan faktor za opstanak kulture kao takve. Danas, kada su nam svima puna usta termina kao što su povezivanje, dobrosusjedski odnosi i suradnja, sasvim sigurno možemo s dozom ponosa gledati na sve dobre karakteristike, veličinu, snagu i ugled u svijetu koje je imala Jugoslavija. Jednako tako, možemo osjetiti neopisivu tugu i bijes zbog činjenice da smo bili nemoćni mirno i civilizirano se razići. EU je stvorena, između ostalog, i s referencama koje je imala bivša država, a to su jedna moneta, zajednička vojska i slobodan protok ljudi i tržišta. Za umjetnost granice ne postoje, ona će uvijek naći put da ih premosti. Najgore od svih granica su granice u našim glavama, kao i nacionalizam i ksenofobija, kao odlika onih koji nemaju ponuditi baš ništa osim toga.

Vaš sljedeći projekt, ako se ne varamo, zove se ‘Zagorka na duplerici’?

Naslov je u međuvremenu iz objektivnih razloga promijenjen. Jako me veseli ponovna suradnja s Histrionima – ovaj put to će biti ‘Uspjeh preko noći’ Davida Mameta. Tekst koji je u Histrione donio i sjajno preveo Ivan Goran Vitez često je postavljan i rado igran u mnogim svjetskim kazalištima. Hrvatska praizvedba planirana je za 19. siječnja 2019. Između ostalih, u tom su komadu igrali Kevin Spacey, Joe Mantegna, Jeff Goldblum, Alfred Molina, Elisabeth Moss, ali i Madonna. U podjeli imam jednog od ponajboljih hrvatskih glumaca, Franju Kuhara, sjajnog Vladimira Posavca Tušeka i talentiranu Petru Težak.

Hajmo malo fantazirati i spojiti Mariju Jurić Zagorku i Davida Mameta: hoćemo li danas svi, uspjevši preko noći, završiti na duplerici jer danas je takvo vrijeme?

Komad ‘Uspjeh preko noći’ brutalna je satira o moćnoj američkoj filmskoj industriji, a prepoznatljiva je i primjenjiva u svim sferama života. Aktualnost te satire i atraktivnost teksta zaokružuje i ‘muški’ portret borbe za prevlast i moć u svijetu gdje se vrti novac i nema mjesta za iskrena prijateljstva i emocije. Ne bih rekla da ćemo svi uspjeti niti da ćemo završiti na duplerici. Oni koji zaista uspiju u životu, a to znači da su sretni i ispunjeni, jer to je osnova životnog uspjeha, nemaju nikakvu potrebu reklamirati svoju ‘sreću’ na duplericama. Nasuprot njima imamo tzv. influencere i one koji, nažalost, misle da se životni uspjeh mjeri po broju duplerica na kojima plasiraju svoja blazirana lica…

Vaš djed, Josip Broz Tito, volio je film i kazalište, čak je osnovao jedan teatar, Jugoslovensko dramsko pozorište u Beogradu. Hoće li kazalište, u današnjem svijetu bez kriterija, preživjeti?

Vjerujem da će teatar opstati. Trenutačno vodi borbu s konzumerizmom, površnošću, ekspanzijom tehnoloških novina, uvlačenjem estrade u umjetnost i pomanjkanjem interesa za duhovnost. Čovjek se naime počeo gubiti u svemu. Usuđujem se reći da ako nas u budućnosti čeka suživot s robotima, tada će čovjek, pod uvjetom da opstane, još jedino u teatru moći vidjeti emociju. To je onaj sveti gral koji će teatru osigurati besmrtnost. Emocija. Čista, iskrena ljudska emocija u svijetu gdje tako jako nedostaje ljubavi. Svima.

Intervju

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više