Već i sam pogled na panoramu Užica sa magistralne ceste koja povezuje završetak autoputa Miloš Veliki sa Zlatiborom i pruža se dalje prema granici sa Crnom Gorom, vabi vas da skrenete u taj grad. Naime, odmah je moguće prepoznati pomalo bizaran spoj elemenata ekscentrično eksperimentalne modernističke arhitekture iz vremena socijalističke Jugoslavije i naselja satkanih od gusto načičkanih kuća, nalik sarajevskim mahalama, koja su se stisnula na obroncima okolnih brda te se nadvijaju nad gradskim urbanim središtem u dolini. I naravno da ćete se spustiti u njega, jedan je to u nizu nekadašnjih jugoslavenskih Titovih gradova, jer znate za njegovu zanimljivu i turbulentnu historiju, ne samo onu vezanu uz čuvenu partizansku Užičku Republiku iz jeseni 1941. To je bio prvi teritorij u Evropi oslobođen od nacifašističkih okupatora i njihovih saveznika, u ovom slučaju četnika i Nedićevih žandara.
Stoga je taj grad bio primjeren izbor da u nazivu od 1947. dobije prisvojni pridjev Titovo, pa mu je do 1992. ime bilo Titovo Užice. Zauzvrat je grad višestruko profitirao, razvijao se i rastao ekonomski, socijalno i kulturno. I dalje je u njemu, više od tri decenije nakon smrti Jugoslavije, vrlo lako moguće prepoznati ruinirane ostatke nekadašnjih industrijsko-proizvodnih pogona i urbano-razvojnih pothvata. To ponajbolje simbolizira veliki glavni gradski trg koji se i dalje – i pored svih trendova historijskog revizionizma, a oni su u Srbiji zastrašujući – zove Trg partizana. Nekada je njegovu središnju točku predstavljao skoro pet metara visok spomenik Josipu Brozu Titu. Maknut je s te lokacije godinu dana prije preimenovanja grada – ilustrativan dvominutni televizijski klip tog događaja možete pronaći na YouTube kanalu – i premješten 600 metara jugoistočnije, u zaleđe Narodnog muzeja Užice.
Moglo bi se slobodno reći da je spomenik bukvalno skriven iza leđa jedne od dvije zgrade današnjeg muzeja, objekata u kojima su, spomenute jeseni 1941., bili smješteni Vrhovni štab Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije (NOPOJ) i Centralni komitet Komunističke Partije Jugoslavije (KPJ).
Svega par metara dalje nalazi se još jedno posebno mjesto, tunel u kojem se te iste 1941. nalazila partizanska tvornica oružja. Cinici će možda primijetiti da spomenik Titu nije smaknut, to jest uništen – kao što je to bio slučaj s brojnim spomenicima antifašizmu i partizanskim revolucijama u evropskim postsocijalističkim zemljama – već "samo" (po)maknut. Pa je ta činjenica rezultirala time da mnogima koji ovih nekoliko zadnjih decenija posjećujemo Užice, na upit gdje se nalazi Narodni muzej, lokalni mještani spremno odgovaraju: "Tito je iza zgrade. Prođete partizanski tenk, skrenete ulevo i odma će te ga videti." Jer i dalje je to turistički najposjećenije mjesto u Užicu.
