Arso Jovanović vjerojatno je najvažniji i najpoznatiji oficir koji je iz kraljevske jugoslavenske vojske prešao u partizane. Rođen je 1907. u Zavali kod Podgorice, a kao informbiroovac je poginuo 1948. kod Vršca. U kraljevskoj vojsci imao je čin kapetana, a u Drugom svjetskom ratu od početka je bio s crnogorskim ustanicima. Kod Crmnice je potukao talijanski bataljon, zarobivši oko 2.000 Talijana i veliku količinu naoružanja. Ubrzo nakon te bitke, Jovanović se pridružio partizanima gdje je nosio svoju kapetansku uniformu sve do povlačenja partizanskih snaga iz Crne Gore. Zbog ratnog iskustva postavljen je na mjesto načelnika Glavnog štaba NOV-a i PO-a Crne Gore.
Početkom decembra 1941. naredio je zauzimanje dobro utvrđene varošice Pljevlja na sjeveru Crne Gore i uništenje talijanskog garnizona, što nije uspjelo, a poginulo je 253 partizana. Nakon neuspješne bitke kojom se trebala povezati slobodna teritorija Sandžaka i Crne Gore, Jovanović, koji je vjerovao da će biti smijenjen, prebačen je u Vrhovni štab NOVJ-a gdje je imenovan za načelnika, a u izvještaju je naveo sve partizanske slabosti. Tokom rata stalno se kretao s Vrhovnim štabom, a bio je i predavač u Prvoj partizanskoj oficirskoj školi u Drvaru 1944. godine. U martu 1945. imenovan je za prvog načelnika Generalštaba Jugoslavenske narodne armije, a s obzirom na to da je simpatizirao SSSR, prihvatio je rezoluciju Informbiroa i s pukovnikom Vladom Dapčevićem i generalom Brankom Petričevićem pokušao je u ljeto 1948. prebjeći u Rumunjsku, ali je poginuo u okršaju s graničarima.
Još jedan u nizu generala, ali i narodnih heroja jeste i Radivoje Jovanović Bradonja, rođen u selu Zarube kod Valjeva 1918., a umro je 2000. u Beogradu. Kao artiljerijski potporučnik dočekuje Aprilski rat i kapitulaciju, uspijevajući se spasiti iz zarobljeništva i vratiti u rodni kraj. Od priprema i prvog dana ustanka, u julu 1941. godine, svrstao se u partizanske redove. Organizirao je odbranu Užičke republike u novembru 1941. a istaknuo se u bici na Kadinjači.
Milan Spasić i Sergej Mašera 17. aprila 1941. u luci Dobrota u Boki kotorskoj digli su u zrak brod kraljevske mornarice da ne bi pao u ruke talijanskim fašistima, koji su već bili preuzeli upravljanje Bokom kotorskom od kraljevske vojske
Nakon odstupanja partizana iz Srbije po zadatku Partije vratio se s Tare na područje Valjevskog partizanskog odreda, u svojstvu načelnika Glavnog štaba NOP odreda Srbije, da okupi i organizira partizanske jedinice i nastavi borbu protiv okupatora i kvislinga, ali dolazi do rasipanja tih jedinica. U februaru 1942. godine određen je za komandanta Grupe odreda u zapadnoj Srbiji i uspijeva da se spasi iz okruženja. Nakon smjene Mirka Tomića s mjesta komandanta u avgustu iste godine Vrhovni štab postavlja ga za komandanta Glavnog štaba NOP odreda Srbije i člana Vrhovnog štaba NOV-a i POJ-a. Krajem septembra 1943. godine postavljen je za komandanta Prve šumadijske brigade, u februaru 1944. postaje komandant Treće srpske udarne brigade, a u martu zamjenik komandanta Druge proleterske divizije. U junu 1944. postavljen je za komandanta 25. srpske divizije, a početkom septembra 1944. i za komandanta 14. srpskog korpusa, koji je učestvovao u oslobađanju dijelova Srbije, istočne Bosne, a zatim i Zagreba.
Radivoje Jovanović Bradonja nakon rata je bio komandant Grada Beograda, a zatim je, početkom 1946. otišao u SSSR kao polaznik Artiljerijske akademije Đeržinski u Moskvi. Vraća se 1948. i postaje komandant artiljerije JA, kasnije JNA. Bio je tvorac koncepcije općenarodne odbrane s posebnim akcentom na teritorijalnu obranu. Zanimljiva je epizoda iz jeseni 1944. kada je, došavši u štab jedne jedinice Crvene armije, vidio da su u toku pregovori s četnicima. Uletio je u prostoriju i četničku stranu izrešetao rafalima iz svog automata pred zaprepaštenim Rusima.
Heroji koji su potopili Zagreb
Kada se piše o junačkim djelima iz 1941. treba spomenuti dvojicu oficira Kraljevske mornarice koji su postali narodni heroji, a da ni dana nisu proveli u partizanima – poručnike bojnog broda II. klase Milana Spasića iz Beograda i Sergeja Mašeru iz Gorice. Oni su 17. aprila 1941. u luci Dobrota u Boki kotorskoj digli u zrak u ono vreme najmoderniji brod kraljevske mornarice, razarač Zagreb da ne bi pao u ruke talijanskim fašistima, koji su već bili preuzeli upravljanje Bokom kotorskom od kraljevske vojske koja je bila u rasulu. Posadama brodova stacioniranim u Boki naređeno je da ne otvaraju vatru na Talijane i da mirno predaju brodove i opremu, uz strogo naređenje da ih ne uništavaju. Prije dizanja u zrak komandant broda kapetan Nikola Krizomali, koji je kasnije ostvario uspješnu karijeru u NDH a 1945. otišao u emigraciju, razriješio je svu posadu dužnosti i spremio svečanu uniformu, ali mu je Spasić rekao da su štapini pripaljeni i da će brod nestati s površine. Nakon dvije jake eksplozije, teško oštećeni razarač je potonuo na plitko dno. Ribari su sutradan u moru našli leš Milana Spasića i on je sahranjen 19. aprila 1941. na mornaričkom groblju u Savini pokraj Herceg Novog, a kasnije je, nakon što je pronađeno njegovo tijelo, na istom groblju sahranjen i Mašera. Na njihov posljednji ispraćaj došli su brojni stanovnici, ali i odred talijanske vojske, koji su bili tako impresionirani herojstvom Spasića i Mašere da su ih ispratili uz vojne počasti.
Arso Jovanović s drugom Titom (Foto: Wikimedia Commons)
Uništenje i potapanje razarača te pogibija dvojice oficira bio je najmoralniji čin u tragediji kraljevske jugoslovenske mornarice, a o njemu je pisala i britanska štampa. Britanci su 1942. u krugu svojih kasarni na Malti podigli spomen-ploču posvećenu Mašeri i Spasiću. Kralj Petar II. ih je u januaru 1942. odlikovao Karađorđevim zvezdama sa mačevima IV. reda, dok su za, kako se ispostavilo, posljednje narodne heroje u Jugoslaviji proglašeni 1973. jer se o njihovom podvigu nakon rata malo znalo. O njima se počelo pisati tek 1960-tih. U Francuskoj je 1968. snimljen igrani film "Plamen nad Jadranom" koji je posvećen tom događaju, a scenarij je napisao Meša Selimović. Spasić i Mašera nakon toga su dobili ulice ili prilaze u većim jugoslovenskim gradovima, a u Tivtu im je podignut spomenik. U Zagrebu su Spasićev i Mašerin prilaz preimenovani početkom 1990-ih.
Nakon krvavog razdvajanja četnika i partizana krajem 1941. i u prvim mjesecima 1942. sve do druge polovine 1944. nije bilo brojnijih i većih prelazaka kvislinga i kolaboracionista, dakle Dražinih četnika i domobrana, u partizane. "Tito je težio da partizani ratuju po ženevskim konvencijama i da se ne svete, pa da se i tako razlikuju od četnika. Zarobljene četnike, uglavnom seljake, koji su bili prisilno mobilizirani, najčešće smo odmah puštali na slobodu, nakon čega su neki tražili da ih primimo u partizane. One koji su počinili zločine ili su partizane izručivali Nijemcima – strijeljali smo, a to smo radili i sa ustašama. Zarobljene domobrane odmah smo puštali na slobodu, a mnogi su nakon toga ostajali u partizanima", piše Vladimir Velebit u knjizi "Svjedok historije".
Nešto drugačije mišljenje, barem u prvim godinama rata, u svom ratnom dnevniku "Sjećanja 2 – Ratni dnevnik" navodi partizanski rukovodilac i komesar Ivan Šibl. Domobrani se do 1944. nisu žurili da pređu partizanima. Tako piše o zarobljavanju bataljona (bojne) od 400 domobrana iz DORA puka (domobranski radni puk, op. a.), zapravo Srba pravoslavne vjeroispovijesti u koje ustaše ipak nisu imali povjerenja zbog čega su bili naoružani zastarjelim oružjem. "Ujutro sam im održao govor. Iako sam isti takav govor držao već 50 puta, ovaj put sa stanovitim specifikacijama, s obzirom na sastav te bojne, ipak sam nastojao ostaviti dojam da govorim iz srca. I što mislite, koliko je tih mladića s Korduna, Banije i Bosanske Krajine izjavilo spremnost da ostane u partizanima? Svega trideset i to poslije višesatnog nagovaranja. Samo što ih na koljenima i sklopljenim rukama nismo molili da ostanu kod nas. Ali to je ipak bolje nego inače. Od običnih domobrana poslije cijele procedure obično ne ostaje ni jedan, a od ovih domobrana pravoslavne vjere ostalo je trideset", navodi Šibl koji opisuje i sudbinu komandanta bojne satnika (kapetana) označenog s L.
"Bio je aktivni oficir bivše jugoslavenska vojske, po narodnosti Srbin. Ne Srbin iz Hrvatske nego Srbijanac iz unutrašnjosti Srbije. U prošlom ratu borio se satnik L. kao vojnik srpske vojske protiv Austro-Ugarske i zajedno sa srpskom vojskom prešao je albanske planine i sudjelovao u bitkama na Solunskoj fronti. Tako su njegov život i karijera tekli logično i bez prigovora sve do novog rata", navodi Šibl i dodaje da su, s obzirom na to da se oženio bosanskom Hrvaticom, trgovačkom kćeri, ustaške vlasti prema njemu i njegovoj obitelji bile nešto obzirnije. Iako se mogao pasivizirati ili otići u Srbiju, on je postao satnik i zapovjednik DORA bojne, a onda i ustaški doušnik i denuncijant."Iako je htio živjeti po svaku cijenu, ne zbog sebe, nego zbog svoje obitelji zbog koje je postao ustaški satnik i ustaški doušnik, satnik L. je strijeljan. Tako je neminovno morala završiti njegova izdaja", zaključuje Šibl.
Pilotski preleti
Od početka 1942. do ljeta 1944. bilo je više zanimljivih pilotskih prelazaka. Među njima su bili Franjo Kluz, koji se prije rata školovao prvo za mehaničara, a onda za podoficira pilota te Rudi Čajavec, koji je bio rezervni poručnik. Tako je 23. maja 1942. s piste banjalučkog aerodroma poletio avion Potez 25 iz sastava zrakoplovstva NDH. Pilot Franjo Kluz trebao je isporučiti sedam pušaka, municiju i konzerve domobranskoj posadi u Sanskom Mostu. Nakon njega uzletio je i avion Breguet 19 koji je trebao isporučiti sto kilograma soli i sanduk municije domobranima u Sanici Gornjoj. Posadu aviona su činili pilot Rudi Čajavec i mehaničar mitraljezac Mišo Jazbec. Oba su aviona sletjela na aerodrom Urije kod Prijedora, koji je oslobođen tjedan dana ranije i tada je bio najveći slobodni grad u cijeloj okupiranoj Evropi. Nakon toga su partizani imali vlastitu avijaciju, što je bio jedinstven slučaj u historiji pokreta otpora. Ipak, prebjeg prvih pilota s avionima u partizane nije bio slučajan već organizirana i brižljivo planirana akcija banjalučkih komunista.
Čajavec 4. jula 1942. baca letke iznad Banje Luke i napada aerodrom Zalužani, a s obzirom na to da je ranjen prinudno slijeće kod sela Kadinjana. Da ne bi živ pao četnicima u ruke izvršava samoubojstvo
Kluz je sa strijelcem Ivicom Mitračićem 4. juna 1942. bombama i mitraljeskom vatrom kod Međeđe napao ustašku crnu legiju, a 7. juna bombardirali su Bosanski Novi i Dvor te bacali letke nad Dubicom i Kostajnicom. Zbog neprijateljske ofenzive na Kozaru, Kluz i Mitračić prebacili su se na novo uzletište, ali ga je 6. jula 1942. jedan njemački lovac otkrio, napao i zapalio Potez 25. Ostavši bez zrakoplova Kluz je ušao u sastav Operativnog štaba za Bosansku krajinu u kojoj je ostao do novembra 1943. kada se priključio Prvoj zrakoplovnoj bazi u Livnu, prešao u Italiju, pa u sjevernu Afriku, gdje je ušao u sastav Prve eskadrile NOVJ, koju su, poslije intenzivne obuke, saveznici naoružali lovcima Spitfire.
U činu kapetana Kluz je u toj eskadrili, pored pilotske dužnosti, obavljao i funkciju političkog komesara. Od 18. avgusta s aerodroma u Cani u Italiji, a kasnije iz baze na Visu, Kluz je izvršio više borbenih letova napadajući njemačke snage u Dalmaciji i dijelovima BiH i osiguravajući lovačku zaštitu partizanskim i savezničkim avionima. Poginuo je 14. septembra 1944. kada ga je kao vođu četvorke Spitfirea prilikom napada na luku u Omišu oborila njemačka protuzračna odbrana. Narodnim herojem proglašen je 18. maja 1948. godine.
Rudi Čajavec u kraljevskoj vojsci postaje zrakoplovni potporučnik-pilot. Godine 1939. odlazi u Francusku sa željom da doktorira pravo. Nakon kapitulacije Francuske vraća se u domovinu i obavlja činovničke poslove da bi u NDH bio mobiliziran u zrakoplovstvo. Uspostavlja vezu s partizanima i dostavlja im municiju, sanitetski materijal i informacije. Povezao se s Kluzom i Jazbecom i s njima prelijeće na slobodni teritorij. Čajavec 4. jula 1942. baca letke iznad Banje Luke i napada aerodrom Zalužani, a s obzirom na to da je ranjen prinudno slijeće kod sela Kadinjana. Da ne bi živ pao četnicima u ruke izvršava samoubojstvo. Dodijeljeno mu je više odlikovanja, a narodnim je herojem proglašen 20. decembra 1951.
Sjećanje na njih dvojicu održalo se i zahvaljujući tome što je beogradska tvornica konfekcije i padobrana (Kluz) i banjalučke tvornice vojne elektroopreme i kućanskih aparata (Čajavec), a po njihovim podvizima 1979. Hajrudin Krvavac snimio je film "Partizanska eskadrila".
Vladimir Velebit spominje još jedan slučaj preleta aviona NDH na partizansku stranu. "Krajem novembra 1943. na Livanjsko polje sletio je laki bombarder Dornier čija je posada odlučila da pređe u partizane. Partizanska misija na čelu s Ivom Lolom Ribarom koja je s britanskim pratiocima, oficirima za vezu, trebala otići kod saveznika u Kairo u Italiju, a koja je nekoliko dana na Glamočkom polju uzalud čekala neki saveznički avion, dobila je odobrenje od Tita da ode tim avionom. Pilot je ocijenio da putnike ne može ukrcati i s njima poletjeti s Livanjskog već s Glamočkog polja, nakon čega su se svi prebacili tamo da sačekaju avion koji je dosta kasnio. Kako su u međuvremenu na trupu i krilima iscrtali zvijezde petokrake, oko aviona se okupilo 20-ak razdraganih ljudi kako bi se slikali za uspomenu.
Nitko nije gledao u nebo, a zbog buke motora koji su ostali upaljeni nije ni čuo njemački Henschel koji je krenuo u napad bombama i mitraljeskim rafalima te ubio Lolu, nekoliko partizana i savezničkih oficira. Ubio je i mehaničara i strijelca iz Dorniera Petra Hercigonju, koji se hrabro vratio u avion i mitraljezom s kupole gađao njemački avion, dok ovaj jednim rafalom nije zahvatio i zapalio naš avion", piše Velebit.
(Nastavlja se)
Ovdje možete pročitati prvi dio.
