Naša je država parlamentarna monarhija i u njoj kralj više nije ono što su nekad bili carevi, austrijski, njemački i ruski – apsolutni vladari. Kralj kod nas ne određuje ništa, već sve određuju kuglice, rekao je jedan političar nekom priprostom seljaku na predizbornom skupu. A na to će seljak: "Baš to i ne valja. A evo zašto. Prije je, kako kažete, sve određivao car. On je govorio što smijemo raditi, a što ne smijemo. I u državi je bilo sve u redu. A sad kralj ništa ne određuje, već svako radi po svojoj ludoj glavi, pa zato i jest zlo…"
Novinar zatim razlaže temu zašto nam je danas tako, dakle loše. "Zato što nemamo kralja za predsjednika države, jer to nije moguće u parlamentarnoj monarhiji. Pogotovo ne kod nas – Srba, Hrvata i Slovenaca. Zamislite samo kako bi izgledala naša država da kojim slučajem nije kraljevina, već republika. Prvo i prvo, mi ne bismo bili jedna država, već nekoliko rasutih i smiješnih republikanskih državica. Na svoju nesreću, a na sprdnju susjedima. Drugo, u svakoj od tih 'republika' vodila bi se žestoka borba za predsjednika. U Srbiji, Bosni i Vojvodini Srbi bi u svojoj većini bili za g. Pašića, ali bi protiv toga svom silom ustali Davidović i Spaho. U Sloveniji bi bio predsjednik republike Korošec, protiv čega bi se kao divlji digli svi neklerikalci. U Hrvatskoj bi Hrvati u svojoj većini bili za Radića kao predsjednika, a Srbi bi 'išli na noževe' protiv toga.' i bili bi za Pribićevića. A u Crnoj Gori, bog zna kako bi bilo i koji bi serdar postao predsjednik!"
Glavni odbor Demokratske stranke isključio je iz svojih redova Svetozara Pribićevića i njegove najbliže pristaše koji su napustili poslanički demokratski klub, formiravši svoj zasebni samostalni demokratski klub. Neke novine u tome vide "simptome žestokog stranačkog previranja…
Uz 100-godišnjicu rođenja pjesnika Branka Radičevića u svim školama u državi održana su predavanja o tom "senzibilnom romantičaru, pjesniku vina, prijateljstva, vedrine i žena… Popularan je jednako kod Hrvata kao i kod Srba, a posebno je značajan po tome što je poznatu Vukovu ideju 'piši kako govoriš' do kraja proveo u djelo…".
U rodnoj Petrinji je, u 38. godini života, umro poznati banijski rodoljub, učitelj Joco Tadić. Gimnaziju je završio u rodnom gradu, a učiteljsku školu i ispit zrelosti u Pakracu. Prvo zaposlenje dobio je u selu Jošavci, kod Banja Luke, da bi zatim prešao raditi u srpsku školu u Donjem Vakufu. Čim je 1914. počeo rat austrougarske vlasti Tadića, zbog njegovih naprednih ideja, protjeruju u Petrinju. Ostao je bez sredstava za život, ali to ga nije slomilo. Tek pred sam kraj rata uspio je, uz pomoć dobrih ljudi, priskrbiti barem kakva-takva primanja i to na dvorskom području, gdje se zaposlio kao zamjenik učitelja. Poslije rata iz Sarajeva mu je ponuđeno da se vrati na svoje staro radno mjesto u Donji Vakuf, što je i učinio, ali za kratko, jer je u međuvremenu teško obolio. Još je kraće vrijeme radio u selu Blatuša, kod Vrginmosta, ali se onda vratio u Petrinju gdje je i ubrzo umro.
