Nakon Bečkog rata i potpisivanja mira u Srijemskim Karlovcima 1699., komisija za razgraničenje Habsburške monarhije i Osmanskog carstva, koju je predvodio general i diplomat Luigi Ferdinando Marsigli, stigla je do sela Bojne naseljenog srpskim stanovništvom. Komisija je odlučila da jedan dio sela ostane pod Turcima (današnja Bosanska Bojna), a drugi dio potpadne pod Habsburšku monarhiju (današnja Bojna). Tako je Bojna potpala pod glinsku kapetaniju, koja je 1745. prerasla u Prvu bansku pukovniju sa sjedištem u Glini.
Prema crkvenom popisu iz 1800. godine, Bojna ima 49 kuća i 470 stanovnika, nakon čega su 1812. zavedene matice. Demografski rast sela vidljiv je u popisu pukovnije 1822., koji otkriva da Bojna ima 56 kuća i 556 stanovnika. U selu postoji pravoslavno groblje i pravoslavna crkva u kojoj je 1832. oslikan ikonostas. Almanah Danica, koji je u Beču 1834. izdao Vuk Stefanović Karadžić, navodi da je paroh bojnički Trifon Petrović, dok Obći zagrebački kolendar za 1846., navodi da je paroh u Bojni Mihailo Mađerčić.
Prema prvom službenom popisu stanovništva Habsburške monarhije 1857. Bojna ima 766 stanovnika. Važna prekretnica u životu pravoslavnih vjernika bila je 1872., kada je sazidana parohijska crkva svetog velikomučenika Georgija. U to vrijeme paroh bojnički je Nikola Medaković. Zatim je u selu 9. listopada 1875. boravio Petar Mrkonjić, što je bio pseudonim srpskog kneževića Petra I. Karađorđevića, koji se prethodno skrivao u Glini i potom u Bojni sa svojim četama borio protiv turske vojske u Bosanskom ustanku.
U selu je 1875. boravio Petar Mrkonjić, što je bio pseudonim srpskog kneževića Petra I. Karađorđevića, koji se skrivao u Glini i potom u Bojni sa svojim četama borio protiv turske vojske
Nakon razvojačenja Vojne krajine 1881., formiran je kotar Glina s devet upravnih općina. Tako je formirana općina Maja sa 14 sela, među kojima se nalazila i Bojna. Proto Nikola Begović u djelu "Život i običaji Srba graničara" (Karlovac, 1887) opisao je na koji način djevojke u Žirovcu, Obljaju i Bojni nose maramu na glavi. Također vrijedi spomenuti da je gornjokarlovački episkop Mihailo Grujić 30. lipnja 1894. posjetio sela u glinskom kotaru – Hajtić, Obljaj i Bojnu, pišu Narodne novine iz Zagreba 7. srpnja 1894.
"Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po podacima od 1905." navodi kako u Bojni sa selima Kobiljak, Čaglica, Dmitrovići i Malješeva Kosa ima srpskih domova 185, bračnih pari 279 i Srba pravoslavne vjere 1896. U Bojni ima srpska pravoslavna crkva, koja se nalazi u dobrom stanju. Paroh je Simo Oreščanin, koji služi 18 godina. U selu ima i komunalna škola, čiji je učitelj Jovo Jednak.
Manje je poznato da je 1905. austrougarski general Svetozar Borojević dobio plemićku titulu i uzeo ime "od Bojne" po majci Stani Kovarbašić koja je rodom iz Bojne, prema jednom izvoru, odnosno iz Zborišta (na bosanskoj strani Bojne) prema drugom.
Velike nade
Slom Austro-Ugarske monarhije i stvaranje Kraljevine SHS žitelji Bojne dočekali su s velikim nadama. U političkom pogledu najveći utjecaj među stanovništvom ostvarivala je Demokratska stranka Svetozara Pribićevića, a donekle i radikali. Prema popisu iz 1921. godine, Bojna ima 863 stanovnika.
Jedinstvo iz Petrinje od 15. travnja 1923. javlja kako se u kotaru Glina i selu Bojna osniva Sokolska četa te su "poslane sve upute za rad u četi, a doći će i jedan Soko, da nauči sve vježbe." Prema crkvenom shematizmu za 1924., paroh za Obljaj i Bojnu je Milutin Mirić, katiheta Više pučke škole u Glini.
Selo se i dalje razvijalo, pa ipak, poseban problem bilo je opismenjavanje djevojčica u ovom seoskom i patrijarhalnom društvu. Tako je predavanje učitelja Miloša Madžarca o važnosti i koristi škole rezultiralo izjavom slušalaca da škola nije potrebna njihovim kćerima, budući da one neće biti "gospoje", pa da ih zato i dalje neće slati na nastavu, piše u pismu učitelja Madžarca iz Bojne kotarskom načelniku u Glini 27. veljače 1926.
Trgovina Adama Kokića u Bojni 1961. godine
Prema popisu 1931., Bojna ima 1049 stanovnika, koji žive od stočarstva i ratarstva. Nedugo zatim, Jugoslovenska sloga iz Petrinje 10. rujna 1933. piše da je kod Gline u selu Bojna u po bijela dana bijesna vučica napala čobane i tom prilikom teže ozlijedila starca Luku Dmitrovića te dvije djevojčice i jednog dječaka. Nakon hajke od tri dana, seljaci su uhvatili vučicu i ubili je, dok su ranjenike odveli na Pasterov zavod u Karlovac.
‘U onom dijelu glinskog kotara, koji graniči s Bosnom pojavila se dizenterija’, piše Hrvatski dnevnik iz Zagreba 11. listopada 1940. U vrlo kratkom vremenu ta je zaraza zahvatila čitavih pet sela: Obljaj, Bojnu, Šaševu, Buzetu i Šibine. Najviše oboljelih je u Bojni i Šaševi, gdje nema kuće u kojoj ne leže po dva ili tri bolesnika. Kotarski liječnik iz Gline neumorno obilazi bolesnike, međutim, glinska bolnica ne može primiti toliki broj pa je liječenje oboljelih vrlo teško. Stoga se vrši preventivno cijepljenje zdravih, kako bi se bolest lokalizirala i suzbila.
Manje je poznato da je 1905. austrougarski general Svetozar Borojević dobio plemićku titulu i uzeo ime ‘od Bojne’ po majci Stani Kovarbašić
Prema pisanju Hrvatskog dnevnika, 8. prosinca 1940. izbio je požar škole u Bojni. Nakon završene nastave tog dana, učiteljica je opazila kako se ispod školskog krova diže gust i težak dim. Iako je vatra nastala nesretnim slučajem, požar se raširio, pa su klupe i namještaj djelomično uništeni, ali srećom vatra nije zahvatila čitavu školu koja je nedavno renovirana, jer su plamen u zadnji čas spriječili sami mještani koji su ugasili požar.
Drugi svjetski rat i splet povijesnih okolnosti doveli su do sloma Kraljevine Jugoslavije i stvaranja zločinačke NDH. Eskalacija i kulminacija ustaškog terora i genocida praćena je masovnim ubojstvom šestorice žitelja Bojne 25. srpnja 1941. Nakon osnivanja Bojanske čete, sela Bojna, Obljaj i Kobiljak spaljeni su 2. kolovoza 1942., nakon čega je početkom 1943. uništena i pravoslavna crkva svetog Georgija. Najveći broj žitelja stradao je na kućnom pragu te u zbjegovima u Lici i Bosni, kao i teškim bitkama na Neretvi i Sutjesci, gdje se kao zamjenik komandanta Osme brigade Sedme banijske divizije naročito istaknuo Radovan Grmuša.
Došlo je oslobođenje
Nakon oslobođenja Gline 1944. i konačnog oslobođenja zemlje 1945., život u spaljenom i uništenom selu bio je težak i pun neimaštine. Značajnu ulogu u obnovi sela imala je Seljačka radna zadruga Sloga osnovana 1947. Zatim je u okviru državnog petogodišnjeg plana izgrađena uskotračna željeznica Bojna – Kobiljak (9 kilometara) za korištenje i eksploataciju šuma koja je imala još značajniju ulogu, naročito za lokalne potrebe. U društvenom razvoju sela važnu ulogu imao je Mjesni odbor AFŽ-a, kao i pododbor Srpskog kulturnog društva Prosvjeta u Bojni, piše Srpska riječ iz Zagreba 30. travnja 1948.
Prema popisu 1948., Bojna ima 701 stanovnika. Pritom je selo raspoređeno u pet zaselaka, i to: Bolobani, Dmitrovića zaselak, Grmuščani, Potkosa i Ćeranovo brdo. Prema broju kuća, najviše je Dmitrovića na koje ih otpada 25, zatim Grmuše 22, Grubor osam kuća, Mrkonja, Mudrinić i Čučilović po sedam, Ćeran i Kokić po šest, Korać pet, itd. Selo ima sedam mlinova na rječici Bojni (najznačajniji su Novak, Ercegovac i Dakića mlin), kao i više seoskih vrela sa kojih žitelji donose vodu.
Lager za prodaju drva u Bojni 1961. godine
Nakon gašenja seljačkih radnih zadruga 1953., u selu djeluje Opća poljoprivredna zadruga. Zatim je u jesen 1957. izgrađena nova osnovna škola, zajedno sa stanovima za učitelje, koju je pohađalo preko stotinu djece. Prosvjetnim radom isticao se učitelj Milan Čučković. Također je značajan ekonomista Đuro Grmuša, koji je završio Visoku privrednu školu u Zagrebu. On je 1959. postao direktor Pamučne predionice Glina u izgradnji, te ima zasluga za pripreme i okupljanje stručnih kadrova za potrebe buduće tekstilne industrije u Glini, koja se pokazala vrlo uspješnom.
Na Dan borca 1961. ispred škole je svečano otkriven spomenik, koji je podigao Savez boraca Bojna. Na spomeniku, koji je izradio akademski kipar Momčilo Krković, nalazio se brončani reljef i spomen-ploča na kojoj je uklesan sljedeći tekst: "Za slobodu u NOB-u živote je dalo 49 boraca i 172 žrtve fašizma. Učimo se od njih herojstvu".
Dvije važne prekretnice u daljnjem razvoju sela bile su u ljeto 1963., kada je uspostavljena autobusna linija Glina – Bojna, i u ljeto 1969., kada je selo elektrificirano. U Odboru za elektrifikaciju Bojne istakli su se poljoprivrednici Dušan Ćeran i Branko Boloban te kovač Dmitar Boloban i trgovac Adam Kokić.
Prema popisu iz 1971., Bojna ima 537 stanovnika. Ovaj demografski pad prouzrokovan je i činjenicom da mnogi žitelji odlaze na posao i školovanje u Glinu i Petrinju, nešto u Karlovac, a ponajviše u Zagreb.
Pred rat je prosjek godina u Bojni bio 55 godina. "Danas nema asfaltiranog puta, nema telefona, bolesnici se prevoze traktorom u košarama za stoku", rekao je Dmitrović
Na prvoj smotri izvornog folklora Banije, Korduna, Pokuplja i Cazinske krajine, koja je pod pokroviteljstvom Večernjeg lista iz Zagreba održana u Topuskom 4. i 5. svibnja 1974., između 350 izvođača i 30 grupa učestvovale su i četiri grupe iz općine Glina. Među njima se naročito istakla grupa pjevača iz Bojne koju je predvodio Mile Čučilović te su za izvedbu "ojkače" nagrađeni zlatnikom Petrova gora.
Jedinstvo iz Siska objavilo je 31. listopada 1974. vijest da je u pripremi monografija o Obljaju i Bojni, koja bi sadržavala povijest ovih sela od doseljavanja stanovništva, preko NOB-a, sve do današnjice. Međutim, monografija nikad nije dovršena, niti objavljena, a razlozi za takvu odluku nisu poznati.
Vodeći dnevni listovi u zemlji donijeli su vijest da je 20. studenog 1975. umro narodni heroj general-major JNA Radovan Grmuša. Nakon rata školovao se na VVA u Beogradu i obavljao vojne dužnosti u Crnoj Gori i Sarajevu te je sahranjen u Aleji narodnih heroja na zagrebačkom groblju Mirogoj.
Nije nevažno spomenuti da je u Glini na Dan općine 1978. održan veliki narodni zbor, koji je završen otkrivanjem spomen-bista sedmorici poginulih i umrlih narodnih heroja općine Glina koje su postavljene u Parku narodnih heroja. Tom prilikom otkrivene su biste Vasilja Gaćeše, Nikole Demonje, Ilije Španovića, Stojana Komljenovića, Jose Marjanovića, Nikole Šakića i Radovana Grmuše.
Sve manje stanovnika
Prema popisu iz 1981., Bojna ima 345 stanovnika. Unatoč galopirajućoj depopulaciji, u selu je vrlo aktivna Osnovna organizacija Saveza socijalističke omladine Bojna, koja je u prostorijama škole nastojala revitalizirati društveni život sela (kupljeni su gramofon, stolovi za stolni tenis, te nekoliko šahovskih ploča). Pritom je najvredniji omladinac bio Duško Dmitrović, koji je bio pokretač svih aktivnosti, uključujući uređenje nogometnog igrališta, piše Jedinstvo 15. studenog 1984.
Zbog sve većih infrastrukturnih problema na području Bojne, Bučice, Gornjeg Taborišta, Maje i Klasnića, općinu Glina posjetio je tadašnji predsjednik Republičke konferencije Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske. U razgovoru sa žiteljima Mjesne zajednice Bojna diskutiralo se o velikim oštećenjima ceste koja je većim dijelom godine uglavnom zatvorena, piše Jedinstvo 21. travnja 1988. Tako je Stanko Dmitrović istaknuo da je Bojna selo čiji prosjek starosti iznosi 55 godina i jedan od načina da selo ponovo oživi je da se izgradi cesta. "Danas nema asfaltiranog puta, nema telefona, bolesnici se prevoze traktorom u košarama za stoku", rekao je Dmitrović. Rade Crnogorac je govorio o otkupu mlijeka, istaknuvši da se iz sela svaki dan otprema 1.000 litara mlijeka, a moglo bi biti isporučeno i više, ali nema ceste.
Nedugo zatim pokrenuta je akcija mjesnog samodoprinosa, pa je uz pomoć SIZ-a za lokalne ceste i Inžinjerijske jedinice Zagrebačke vojne oblasti JNA asfaltirana cesta u dužini od pet kilometara između Bojne i Obljaja, koja je otvorena 2. rujna 1989. Tako je selo povezano s Obljajem i 20 kilometara udaljenom Glinom. Na taj način Bojna je ponovo oživjela, pa je u selu otvorena još jedna trgovina, a zatim i gostiona koju drži Mile Mudrinić.
Istaknuti pojedinci
Među školovanim pojedincima rodom iz Bojne koji su zauzimali istaknute pozicije u javnom životu tog vremena svakako vrijedi izdvojiti trojicu. Prvi je prof. dr. Adam Grubor, najzaslužniji za transformaciju Pedagoške akademije u Pedagoški fakultet Sveučilišta u Osijeku, gdje je bio prodekan, a potom i dekan fakulteta. Drugi je prof. dr. Čedomir Mudrinić, redovni profesor na Rudarsko-geološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, dok je treći učitelj Aleksa Čučilović, sekretar Općinskog komiteta SKH Glina.
Spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora iz 1961. godine, uništen nakon 1995.
Prema popisu 1991., Bojna ima 226 stanovnika, međutim, njen daljnji razvoj zaustavio je raspad Jugoslavije. Nakon reintegracije teritorija, ali ne i ljudi, od 1995. počinje nova epoha u povijesti ovog potpuno zanemarenog sela, čiji će preostali žitelji živjeti na margini hrvatskog društva i na rubu vlastite egzistencije. Prema popisu 2001., u Bojni je živjelo svega 32 stanovnika.
Na poboljšanje općih životnih uvjeta nije utjecalo ni otvaranje kamenoloma u Bojni 2011., koji su državne vlasti dale u privatnu koncesiju. Isto važi i za arheološko nalazište iz ranog srednjeg vijeka (9. st.) na lokalitetu Brekinjova Kosa, koje je 2019. privuklo veliki interes hrvatske javnosti, neuporedivo veći od interesa za životne poteškoće i nedaće preostalih žitelja Bojne.
Krajem 2020. Baniju je uzdrmao razorni potres, koji je prouzrokovao golemu materijalnu štetu. Na njega se nadovezao i najnoviji popis 2021., prema kojem Bojna ima svega osam stanovnika, uglavnom starije životne dobi. Nakon nedavne smrti starice Stane Milošević, u selu danas živi sedmoro Bojančana.
