Političar Svetozar Pribićević u jednoj izjavi za novine objašnjava zašto je istupio iz demokratskog kluba: "Nije istina da se sada stvara srpska fronta protiv Hrvata, niti se misli na neku politiku protiv Hrvata i hrvatstva. Ja nikada ne bih pomagao takvu politiku. Radi se o drugom, o tome da se spasi ideja narodnog jedinstva Srba, Hrvata i Slovenaca. I to ne frazama, kojima jedna stranka hoće prevariti drugu, već iskrenom politikom djela, a ne riječi.
Ako ne bih dobio garancije da politika vlade neće biti isključivo srpska i srbijanska, da će ona jednako unapređivati Srbe, Hrvate i Slovence, da kod nje neće biti razlike između Srbijanaca i prečana, da će se voditi politika punopravnosti i ravnopravnosti svih Srba, Hrvata i Slovenaca, ja ne bih ulazio u kombinaciju za sastav vlade, već bih ostao u opoziciji i prema bloku i prema radikalima. Ako dobijem te garancije, pomoći ću da se stvori državotvorna koalicija, u koju mogu ući sve grupe koje su iskreno za državu i narodno jedinstvo."
U Zagrebu je u 86. godini života od teške upale pluća umro arhimandrit Ambrozije Pavlović, paroh zagrebačke pravoslavne crkvene općine i jedan od najpopularnijih Zagrepčana svoga vremena, "cijenjen i voljen od svih sugrađana bez razlike u vjeri i narodnosti. Od 64 godine svešteničkog službovanja, 54 je proveo u Zagrebu. Nema stanovnika ovoga grada koji ga nije poznavao i sretao njegovu meku i simpatičnu pojavu. Voljeli su ga i siromašni i bogati i čitavo je građanstvo iskazivalo tom prijaznom starcu svoje iskreno počitanje…
Rodio se 5. 6. 1837. u Kućanama, u Slavoniji… Zamonašen je 1860. u manastiru Lepavina, kod Koprivnice, promijenivši tom zgodom svoje krsno ime Atanasije u monaško Ambrozije… Početkom travnja 1870. postavljen je za administratora zagrebačke parohije, gdje je ostao sve do smrti… U crkvenom životu vršio je različite misije, a sudjelovao je i u svim fazama nacionalnih pokreta, a posebno u humanitarnoj akciji za vrijeme ustanka u Bosni i za vrijeme srpskih ratova osamdesetih godina prošlog stoljeća. Više puta je odlikovan crkvenim i državnim odlikovanjima…" stoji uz ostalo u novinskom nekrologu. Pokopan je na groblju Mirogoj, a pogrebna povorka i špalir građana protezao se sve od pravoslavne crkve u Preobraženskoj ulici, u središtu grada, pa do groblja.
U Kikindi je, u 24. godini, od neizlječive bolesti, umro srpski pjesnik Dušan Vasiljev. Proslavio se pjesmom "Čovek peva posle rata" koja je prvi puta objavljena 1920. u časopisu "Misao".
U njoj je Vasiljev, kako se navodi, "izrazio duhovno raspoloženje mladih pisaca koji, vraćajući se kući iz rovova, tamnica ili emigracije svoju stravičnu viziju evropske klaonice suočavaju s besmislom građanske svakodnevice u kojoj treba započeti novi život…" Ta je pjesma obilježila cijeli pjesnikov književni opus i u znaku je protesta protiv rata i neprihvaćanja poslijeratne stvarnosti.
