Nije pretjerano kazati kako je na novu knjigu pjesnikinje Sanje Baković čekao malen, ali posvećen krug ljubitelja poezije u Hrvatskoj i regiji. ‘Autobus za Trnavu’ izašao je usred karantene, no polagano dopire do čitatelja, željnih poezije koja u sebi ujedinjuje svijest o društvenom trenutku i propitivanje vlastite intime i nesvjesnog.
Već u naslovu vaše novoobjavljene pjesničke knjige označen je prostor margine i Drugog. ‘Autobus za Trnavu’ velikim dijelom tematizira život na margini gradskog centra. Vaš ga lirski subjekt prikazuje kao prostor zajednice, u kojoj unatoč nasilju većine supostoji i zajedništvo, solidarnost. Zašto vam je to važno?
Dati pjesnički glas Drugom za mene znači dati glas i svojim vlastitim zanemarenim i šutljivim dijelovima koji se boje progovoriti. Drugi je i pomoć i prijatelj i alat da progovorimo skupa. Solidarnost je za mene rezultat spoznaje da smo kao ljudi povezani na dubljim razinama i da smo stalno izloženi zajedničkom iskustvu. Zašto smo proteklih mjeseci izolaciju doživljavali kao uskraćenost, a odvojenost i fizičku distancu kao neku vrstu patnje? Zato što emotivno, fizički i praktično ne možemo bez drugih i Drugog. Možemo li se trajno zabarikadirati u svoje kuće, napuniti svoj mali frižider i smočnicu, gledajući samo svoja posla? Hoće li to išta riješiti? Ne. Solidarnost upućuje na povezivanje i pomaganje, dok nas uskogrudna briga za ispunjenje potreba vlastitog komfora odvaja od drugih i Drugog.
U pjesmama iz ove knjige pišete o djevojkama i ženama svih dobi: o obiteljskom nasilju, nasilju patrijarhata, države i kapitala nad njihovim tijelima i psihom, ali i nad prirodom. I o boli, trpljenju, protivljenju i otporu nasilju. Je li pjesničku scenu regije oživjela grupa raznorodnih autorica i autora ujedinjena oko važnog stava – otpora nasilju?
Poetike otpora nasilju, ako ih možemo tako nazvati, iščitavam kod brojnih autorica i autora regije. Znakoviti su mi stihovi pjesme ‘Neprekidna oštrica’ u knjizi ‘Iz srećne republike’ srpskog pjesnika Petra Matovića koji izvanredno opisuju nasilje kapitala: ‘Ma koliko na kravati popustio čvor,/ znaš da je to omča koja ne popušta,/ pouzdano opominje na hijerarhije, norme i otplate.’ Čitava druga knjiga Monike Herceg ‘Lovostaj’ govori o nasilju patrijarhata. Knjigu Alena Brleka ‘Sang’ na suptilan način čitala sam i kao otpor čovjekove duhovne prirode svim vrstama opresija koje se u nas zalijeću. Klasnu nepremostivost koja onda izaziva frustraciju i osjećaj bijede u pojedincu također vidim kao vrstu društvenog nasilja, našla sam je u novim pjesmama Dorte Jagić s temom siromaštva, u pjesmi Miroslava Mićanovića ‘Siromaštvo’, u novoj knjizi Branka Čegeca ‘Cetinjski rukopis’, između ostalog u pjesmi ‘Dno i naopako’ u stihovima: ‘nedovoljno je kada ljudi prodaju/ vjenčano prstenje i/ zlatne lančiće s prve pričesti/ kako bi kupili kruh/ sve to nedovoljno je/ kako bi tresak u/ najdublje poznato dno/ pokrenuo otpor u nama/ kako bi nas trgnuo iz suicidalne letargije.’ Nije nasilje samo šaka i sjekira, sve što izvana stišće pojedinca prepuno je nasilja.
Životi žena koji nastanjuju vaše pjesme naizgled su različiti, no što ih ujedinjuje, povezuje?
Žene koje nastanjuju moje pjesme povezane su sitnim i krupnim okrutnostima koje žene eonima trpe širom svijeta samo zato što su žene. Krenula sam od osobnog emancipatorskog buđenja i nastojala ga poetički prikazati kao nužnost za sve žene kojima sam dala glasove. Od ubijene djevojke u mojem zagrebačkom susjedstvu koja se usudila otići iz nasilne veze, do stradale djevojčice koja je na drugom kraju svijeta, u Indiji, izgubila život jer ju je obitelj izolirala u štalu kada je dobila prvu menstruaciju zbog menstrualnog tabua, a štala se na nju srušila za vrijeme ciklona. Ovo je visoko tehnologizirani 21. vijek u kojem privatne agencije organiziraju put u svemir, a postoje mjesta na svijetu gdje su žene krive zbog biološke činjenice jer imaju mjesečnicu. Imali li netko tko može ne zaplakati nad ovom činjenicom? Jedno od najzapetljanijih mjesta nalazi se u unutrašnjoj timarenosti, u pristanku samih žena na opresiju nad tijelom, nad izborom životnog puta i nad samim životom kojim se netko izvana usudi trgovati.
Uz Miroslava Mićanovića, urednica knjige je i pjesnikinja Nada Topić. U domaćoj i regionalnoj književnoj produkciji autorice rijetko kao urednice angažiraju svoje kolegice, stoga je ovo ohrabrujući znak ženskog književnog sestrinstva. Što dijelite s Nadom Topić?
Imala sam veliko povjerenje u Nadu Topić jer je riječ o autorici koja posjeduje talent pjesnikinje kao i vještine znanstvenice i urednice, što je rijetkost, barata jezikom i osjeća poetiku. Uzela je u ruke pravedne uredničke škare, pobacala što je trebalo, rukopis kao cjelinu je pročistila i pomogla da se strukturira u manje ciklusa. Bilo je i rada na mikrorazini, propitivala je određene riječi, komentirala neka klišeizirana rješenja. U Nadino sam se pisanje zaljubila još otkako sam pročitala njezinu knjigu ‘Meteorologija tijela’ prije pet godina. Naravno da pisanje ne dijelimo na muško i žensko, te smo stvari odavno stavili na mjesto, no ovdje je više riječ o senzibilitetu koji može iznjedriti baš književno sestrinstvo koje spominjete. U radu s urednicima, autoricama i autorima treba ponešto poniznosti i otvorenost za kritiku, dok od urednika trebamo posvećenost, strpljenje i iskrenost jer najlakše je reći ‘ovo je genijalno, ne moraš ništa dirati’. Svi volimo da nas se gladi percem, no baš su slaba mjesta potentna za rad i poboljšanje, ako to dopustimo. Nada je kao urednica smanjila moju nesigurnost u vlastiti tekst. Mislim da smo se tu sretno srele.
Prije pet godina pokrenuli ste Facebook-stranicu ‘Odvalimo se poezijom’. Što vas je motiviralo, na koji način ste razvijali ovaj projekt i kakvu mu budućnost pripremate?
Angažman je započeo kao jedan intuitivni impuls, na neki naivan dječji način, iz svoje zanesene potrebe htjela sam podijeliti oduševljenje s drugima birajući pjesme i poetike koje volim. U početku sam činila pogreške, sjećam se kada me prvi put pjesnik Miroslav Kirin opomenuo da nisam navela ime prevoditelja pjesme, pjesme sam prepisivala s tipfelerima, nesvjesna da mi je vid oslabio u međuvremenu. Učila sam putem. Htjela sam dio svojeg zanesenjaštva vratiti i na ono početno mjesto, pa je eksperimentalno nastao mali festival poezije u Bolu, zajedno s Centrom za kulturu Općine Bol. Prvo zagrebačko javno čitanje bilo je doslovno na cesti, u zagrebačkoj Petrinjskoj ulici, htjela sam da se barem poezija ori u ovom šutljivom kolektivu. Kako utopijski! Gnjavila sam ljude da dolaze na tribine, bez ikakvih sredstava i honorara, autori su se odazivali, na čemu sam im zahvalna. Sada je moment da se cijela priča digne na nešto višu razinu. Nedavno je filmski velikan Alejandro Jodorowsky napravio dokumentarac ‘Psihomagija, umjetnost koja liječi!’, njegova je teza da su drama i poezija direktno povezane s podsvjesnim. Vjerujem da poezija ima magijski i iscjeljujući učinak.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
