Petnaest godina Sana Perić svoje je filozofične i duhovite autofikcijske zapise objavljivala na blogu Rusulica, a krajem prošle godine oni su u formi romana naslovljenog "Monáda" konačno objavljeni u izdanju Multimedijalnog instituta. S autoricom razgovaramo o njezinim spisateljskim navikama, motivaciji i procesu nastanka romana prvijenca.

"Monáda" je knjiga u kojoj teme izlijeću kao konfeti iz topa kakav se koristi u TV spektaklima, no ipak se u njoj pripovjedačica na neke teme opsesivno vraća i razrađuje ih. U pitanju su teme mentalnog zdravlja, roditeljstva i majčinstva, partnerskog života, smrti i tjelesnosti, rodnih identiteta. Koja je tema za vas ključna?

Tema ljubavi, naravno. Romantične, rodbinske, prijateljske ili drugarske prirode, ljubavi spram drugih, sebe i života. U zadnje vrijeme me muči to što ne uspijevam osjetiti apsolutnu i nesebičnu ljubav spram svih ljudi, a mislim da bi trebalo voljeti sve ljude, sva živa bića. To je nešto na čemu želim raditi, a pisanje je uvijek bilo način da proradim neke stvari koje me muče (i da dokumentiram svijet iz svoje perspektive).

Protagonistica "Monade" permanentno se hrva s anksioznošću, melankolijom i blažim oblicima depresije. Borba za mentalno zdravlje u aktualnim je okolnostima pandemije došla u fokus pojedinca, zajednice ali i industrije, različitih tržišta koji se nameću i nadmeću u pokušajima da baš oni ponude lijek i metodu za prevladavanje anksioznih stanja. Isplati li se "boriti" s anksioznošću ili ju treba nekako vješto pounutriti?

Naravno da se isplati boriti protiv nje, kao i protiv svake bolesti. Ranije sam bila sklona romantizirati svoja depresivna stanja, mislila sam da me moje psihičko stanje definira, u vječnoj potrazi za autentičnim mislila sam da sam to autentična ja: ja koja patim, a da bi me uzimanje tableta promijenilo i pretvorilo u funkcionalnu i poslušnu jedinku unutar države i kapitalizma koji ne mare za moju dobrobit, nego žele profitirati na meni, od mojeg poreza i moje kupovne moći.

Ali kako sam postajala starija i nešto malo mudrija, i kopala po tome, shvatila sam da želim voditi lijep, miran, uzbudljiv ali ne nužno tragičan život, da autentična Sana ne postoji nego sam ja ona koju od sebe napravim, da su antidepresivi dobre štake, da je mozak plastičan i da ustrajnim (i sporim) radom možemo izmijeniti misaone obrasce koji nisu dobri za nas. Mislim da je ključ voljeti samog sebe, tek onda kreneš tražiti najbolje za sebe, kad povjeruješ da to zaslužuješ, tek onda možeš zbilja voljeti i druge. Svoje mentalno stanje ne skrivam, čak rado pričam o tome, o psihoterapiji, o antidepresivima – riječ je o mom malom aktivizmu: normalizirati suze, tugu, depresiju, sjebanost i dati prostora ljudima da i javno budu oni u kojoj god mjeri to žele. Bude mi drago kad u nekoj ekipi ili zajednici, na nekoj gaži pokrenem priču o mentalnom zdravlju i stvori se takva atmosfera da se ljudi, koji su prethodno skrivali činjenicu da idu na terapiju, krenu outati i počnu ubacivati "moj terapeut kaže..." u rečenice.

Filozofija i teorijska fizika, dvije su znanosti – lupe, kroz koje promatrate svijet, vlastitu i tuđe egzistencije. U vašem misaonom i spisateljskom procesu važan je i humor različitih registara. Koja vrsta pomaka u stvarnosti vam je potrebna da prionete pisanju?

Da bih pisala, prvo mi je potrebno da uočim neki škrgut u sistemu, koji me onda potakne da nešto spoznam ili da se nešto zapitam. Takvih malih opaski imam posvuda, po tekicama, po papirićima, po Twitteru i dokumentima na kompjuteru, a onda kad me uhvati krenem to razrađivati. Ono što me najviše vodi je bol, želja da pošaljem signale u svijet, ne bi li me netko našao, što spominjem i u knjizi.

Fizika i filozofija su mi trenutno najzanimljivije, ali favoriti mi se rotiraju. Jako me zanima i tema braka jer ne znam kako izmiriti činjenicu da je brak eksploatacijska patrijarhalna tvorevina u službi perpetuiranja kapitalizma te činjenicu da ljudi nisu po prirodi monogamni niti je idealna zajednica za suživot nuklearna obitelj, sa željom da se skrasim u trajnoj partnerskoj zajednici. Zato sam krenula istraživati sve o toj temi kako bih dokučila što to brak jest, kako je nastao, je li održiv, koje su mu alternative, i da vidim jesam li ja spremna ući u taj tip zajednice. Brak je ugovor, a ne mogu potpisati ugovor o sudjelovanju u nečemu što ne znam što je. Što sam ovime htjela reći? Da nije stvar u tome da imam neke interese, poput fizike, braka, aviona ili američkih srednjeklasnih kućanica, nego u tome što u sebi imam neke dvojbe, neke proturječnosti, neku glad za spoznajom i smislom ili neku bol, koju onda pokušavam artikulirati, razriješiti ili zadovoljiti proučavanjem nekog fenomena ili grane znanosti za koju mislim da će mi dati odgovor na ta pitanja. Na primjer, u razmišljanju o mojoj usamljenosti pomogli su mi atomi, u razgovorima o ljubavi pomaže mi gravitacija...

Većina tekstova iz ove knjige prethodno je objavljena na blogu Rusulica. Kako je on nastao i koji su vas procesi vodili prema ideji i konceptu knjige?

Kako nastane bilo koji blog? Htjela sam se dati na van, pisala sam pizdarije, ali bi se tu provukao i neki odlomak koji je drugima uspijevao artikulirati nešto što su i sami osjećali, ili ukazati na neku drugu perspektivu gledanja na stvar. Čitatelji su dobro reagirali na to i zaželjeli knjigu – to je prednost blogova, odmah dobiješ feedback – i ja sam je zaželjela, da na neki način iskompiliram samu sebe i imam hard copy za slučaj da nas udre malo veći sun flare pa padnu cijela strujna i internetska mreža. A i tekstovi na blogu su zvučali kao da su izvučeni iz veće cjeline, pa sam im pokušala ispuniti želju. Sad se tog bloga malo i sramim, mislim da je malo deplasirano da u četrdesetoj budem blogerica, više bih voljela imati svoju web stranicu, ali trenutno nemam novaca da je dam napraviti.

Prema kojim kriterijima ste odlučivali o sadržaju koji će s bloga biti uključen u ukoričeno izdanje? Zašto je knjiga razlomljena u devet cjelina? Što te cjeline predstavljaju?

Bilo je dragih mi tekstova koji su samostojećeg tipa i nisu se uklapali u ovakav tekst, ali glavni kriterij je bio ako se mrštim dok nešto čitam, uz dozu srama, to nikako ne ide u knjigu; to je problem s blogovima (i objavljenims knjigama), vjerojatno ćeš se u nekom trenutku sramiti toga što si napisala, ali to je u redu, bila si mlada.

Tematski sam skužila da se vrtim oko istih desetak stvari, ali htjela sam pokušati nešto izazovnije pa sam materijal složila čas asocijativno, čas po tome kakav osjećaj izaziva, čas tematski i pokušala iskonstruirati neku struju svijesti, što mi je malo i smiješno jer je karakteristika struje svijesti upravo to da nesmetano teče i blesavo je ići lažirati struju svijesti od raznorodnih komadića mojih misli. Ali to je struja svijesti mog života generalno. Pošto su tekstovi nastajali kroz dugi niz godina, bili su raznorodni po tonu i zrelosti, ali ako uzmem Sanu iz zadnjih 15-ak godina kao cjelinu i promućkam to sve, dobijem pismo koje je odraz mene i tekst koji sažima ono što mi se u tom velikom periodu provuklo kroz glavu.

Zašto pišete? Koja vrsta ugode ili neugode prati vaš proces pisanja?

Jednom mi je prijatelj, kad smo pričali o tome kako bih voljela svirati ali sam lijena vježbati, rekao da ću svirati kad ne budem mogla ne svirati. Tako je meni s pisanjem, točnije dokumentiranjem, od djetinjstva imam potrebu dokumentirati sve što se oko mene događa, prije dvadesetak godina sam cijelo jedno ljeto provela s kamerom u ruci, imam snimke gotovo svake šoltanske stražnjice koja se tog ljeta nagnula uz rub ceste da obavi nuždu, to je bilo pomalo ludo, bilježenje da bilježim, s vremenom sam to malo izbrusila i sad ne bilježim baš sve, samo ono što me dirne, nasmije, začudi ili razljuti.

Hoće li biti nastavka? Ima li "Monada" šansu postati književno-filozofski blockbuster?

Mislim da će proći ispod radara, ali drago mi je što će ostati materijalan zapis, za slučaj da umjetna inteligencija odluči stvoriti ljude-botove, da ima više materijala za isprogramirati bot-Sanu. Šalim se, mislim da neće postati blockbuster, dijelom jer je žanrovski nesvrstana, dijelom jer je nisam sklona promovirati je niti biti neki lik na književnoj sceni, a možda dijelom i zato što nije dostupna u knjižnicama. Izdavač i ja smo pdf knjige dali svima na raspolaganje, jer smatramo da knjige moraju biti svima dostupne, ali sramota je što se moja, i još neka izvrsna izdanja Multimedijalnog instituta, ne mogu posuditi u knjižnicama jer ih Ministarstvo kulture nije otkupilo.