Velolučanin Darko Šeparović – iskustvo otoka, pokazat će se, ni u kontekstu njegove nove knjige nipošto nije nevažno – debitirao je 2015. zbirkom "Autopilot"; zanimljivom, u kontekst onodobnog lirskog trenutka uronjenom i s njime živo korespondirajućom knjigom. U međuvremenu je objavio dva prilično različita, iako Mediteranom jednako duboko obilježena romana, "Krvotok" (2018.) i "Pristanište" (2020.). Potonji, iako ne bez izvedbenih mana, kao da predstavlja vlastitu, rafiniranu dionicu domaće uz mediteranski genius loci vezane proze, umnogome kontrapunktiranu njezinoj na stereotipe i lokalni kolorit oslonjenoj dominanti.
"Proces gorenja" čini svega dvadeset i pet pjesama raspoređenih u tri ciklusa, što ovaj svezak opsegom približava formatu anglosaksonskog chapbooka, prije no u nas uobičajene pjesničke knjige. Uvodno "Klijanje" okuplja šest naslova, pjesma "Kraj sezone" izdvojena je kao samostalna cjelina, dok udarni dio predstavlja zaključni ciklus "Povijest turizma", s osamnaest jednako naslovljenih, numeracijom periodiziranih sastavaka.
Već prva pjesma, jedna od najboljih u knjizi, eksplicira njezina tematska težišta, prevladavajuće stileme i formalna uporišta. Kao i drugi tekstovi "Klijanja", jasno demonstrira u prvijencu mjestimice nedovoljno izraženu svijest o pjesmi kao cjelini, i registrom nešto tišu, ali precizniju metaforiku. U tim je "Požarima" izravno apostrofirana ponešto pleonastička naslovna sintagma, uspostavljeno je kroz tekstove često prisutno iskazno "mi" – prvo lice množine koje može sugerirati ljubavnike, kanalizirajući nosivu metaforu u slitinu ljubavnog odnosa, implicirati znatno širu, generacijsku ili grupnu optiku, ili glas dati upravo spomenutoj prirodnoj pojavi – inaugurirano je odricanje od interpunkcije (uz jednu iznimku – očekivanu točku na kraju "Kraja sezone"), te semantička zaokruženost retka karakteristična za uvodni ciklus; zaokruženost koja se kasnije rastače intenzivnim prebacivanjima, opkoračenjima i općenitim kraćenjem stiha.
U sljedećoj cjelini, ujedno najdužoj pjesmi u knjizi, potonje je realizirano astrofičkom, dinamičnom kompozicijom ritmiziranom na način govorne, asocijativne freestyle fraze. Iskazna je perspektiva ženska, ponovno se na više nivoa varira ključna metafora teksta i eksplicite ponavlja naslov sveska, da bi se zaključna dva retka – poantom koja sjedinjuje intimni i opći, društvenoreferencijalni fon knjige – spojila tvoreći naslov posljednje, kvantitativno najbogatije cjeline. "Kraj sezone", međutim, nije samo kopula, motivski uvezano pretapanje između uvodnog poroznog i zaključnog čvrsto strukturiranog ciklusa, nego predstavlja središnju os zbirke, njezino sidro a, uz dio pjesama prvog ciklusa, također kvalitativni vrhunac. Kombinacija emfaze i rezignacije, specifična melankolija kao univerzalni i temeljni osjećaj izmaka ljeta na obali i njezin razgranat metaforički i metonimijski raster slikan je kombinacijom šansonjerskih i modernističkih elemenata, nudeći u podtekstu intimne ispovjedne sesije neku vrstu "Kuće pored mora" za generaciju odraslu s TBF-om i uz Dječake.
"Povijest turizma" sročena je kaskadno, uvlakama dinamizirajući ritam redaka i razigravajući prostor stranice, uz povremeno umetanje vrlo kratkih pjesama, opsega distiha ili tercine. Iako motivski protegnut od žestokih ljetnih partija, preko umjetničkih i dnevnopolitičkih referenci do generacijskih toposa poput stambene politike, čitav je ciklus ispisan u istoj maniri i oslanjajući se na jedan postupak, što postepeno razgrađuje čitateljsku pažnju te otvara prostor iskliznućima i pomalo nategnutim slikama-atrakcijama – nedjelja je medvjed ranjen / na korporacijskom bodybuildingu – kakvih je više bilo u autorovom pjesničkom prvijencu, i bolje su funkcionirale u tom kontekstu. S obzirom na arhitekturu knjige, dvojbenom se može učiniti i odluka da se obimom i izvedbenom konzistentnošću dominantni, a već i samim "rizikom opsega" dometom neujednačeniji ciklus stavi na njezin kraj, bez obzira na visoku razinu većine pjesama – npr. onih pod brojevima 1, 9, 12, 15…
"Procesom gorenja" Šeparović je proširio i raspisao prosede trasiran u "Autopilotu" te, uspješno, izašao iz njegova okvira. Dojam je da bi knjiga bila kompaktnija i još bolja da se više približila formatu chapbooka – da je posljednji ciklus sveden na desetak sastavaka. I ovako, pjesnikov glas sve je autonomniji i prepoznatljiviji, ne samo zbog specifičnog motivskog areala. Sve u svemu, vrlo solidna knjiga, autor kojega – u poeziji i prozi – treba čitati.
