Postojanje nagrade Drago Gervais, koju Grad Rijeka dvogodišnje dodjeljuje za najbolje književno djelo na čakavštini, kao i za najbolje neobjavljeno književno djelo (pretpostavlja se na štokavskome), relativno je opskurna činjenica u književnoj Hrvatskoj. Za to možemo kriviti snagu inercije, centripetalno djelovanje (ne samo) književnog Zagreba, pogrešnu percepciju o lokalnom karakteru nagrade (koja definitivno postoji) ili recimo same organizatore, kojima margina možda i odgovara. Ipak, u uvjetima kontinuirane erozije književnog i kulturnog polja, financijski poprilično izdašan ‘Gervais’ vjerojatno će privlačiti sve veći broj zainteresiranih. Na takav bi proces mogla utjecati i dosadašnja recepcija njegova dobitnika iz 2017. u ‘štokavskoj’ kategoriji – romana ‘Krvotok’ Darka Šeparovića. Za razliku, naime, od Šeparovićevog debija, izvrsne a u javnosti, nažalost, uveliko previđene pjesničke knjige ‘Autopilot’, ‘Krvotok’ je ostvario zasad vrlo povoljnu i poprilično široku medijsku recepciju.
Šeparovićev roman, čiji je naslov tipografski stiliziran kao Krv-otok, pripovijest je o profesorici portugalske književnosti, poznatoj po radu na djelu misterioznog i polumitskog pjesnika Tomasa Reisa, te njezinom životnom partneru, moreplovcu poznatome samo kao Kapetan. Oboje potječu s istog, neimenovanog otoka, oko kojeg će se u konačnici ‘uvezati’ i ostale tematsko-motivske linije u romanu, uključujući i sudbinu samoga Reisa. ‘Krvotok’ je podijeljen u tri paralelna narativna toka: jedan prati Kapetana u bolnici, dok se bori s parazitom koji mu se nastanio u tijelu, a kojeg u mašti posve antropomorfizira, drugi se fokalizira na profesoricu u razdoblju selidbe iz Lisabona a kasnije s Kapetanom, dok se treći sastoji od serije telegrama čiji nam pošiljalac i adresant isprva nisu poznati. Premda broji tek nešto preko stotinu stranica, slojevitost i polifoničnost ‘Krvotoka’ daje nam za pravo da ga nazovemo romanom – za razliku od značajnog broja tekstova u našoj recentnijoj proznoj produkciji, koji se pošto-poto pokušavaju plasirati kao romani, dok bismo ih prije mogli nazvati novelama ili zbirkama proznih fragmenata.
U jezično-stilskoj izvedbi ‘Krvotoka’ brzo ćemo otkriti istu onu promišljenost i posvećenost detalju koja odlikuje i Šeparovićevu poeziju. Osnovna postavka sižea vrlo je dobro smišljena – do te mjere da ostaje dojam kako se iz nje moglo i puno više dobiti. Recimo, prava je šteta što pripovjedna trama koja se tiče tajanstvenog pjesnika Reisa nije razvijenija (u tom se pogledu slažem s prigovorima koje je u tekstu o ‘Krvotoku’ na portalu Booksa iznio Ivan Tomašić). Do toga se moglo doći kroz urednički rad; nažalost, izgleda da u vremenu ‘natječajne’ urgentnosti logistika i infrastruktura potrebne za produktivan uređivački proces sve češće izostaju.
Izmješten u (kod nas u posljednje vrijeme poprilično ‘egzotizirani’) Portugal, neopterećen potrebom da se izravno referira na aktualni povijesni trenutak i društveni kontekst, ekonomično ispripovijedan, obojen natruhama fantastike i psihodelije koje, kako to naglašava i autor pogovora Aleksandar Mijatović, pritom ne diktiraju registar u kojem bi valjalo čitati tekst – Šeparovićev roman i stilski i tematsko-motivski odudara od dominantnih formacija u današnjoj hrvatskoj prozi. Rekao bih da je kontinuitet ‘Krvotoka’ s mediteranskom, a napose ‘otočkom’ tradicijom u hrvatskoj književnosti, na koji se Mijatović također referira, ograničen na razinu rudimentarne motivike – more, usamljenost, tvrdoća otočkog života i tamošnjih ljudi, specifična melankolija – dok njegov jezik, fabula i atmosfera nemaju gotovo ničeg zajedničkoga s Marinkovićem, Novakom ili Šegedinom. ‘Krvotok’ je i sam otok u ovdašnjim literarnim vodama.
