U stoljetnoj povijesti glinskog Doma maloljetnika važno mjesto pripada profesoru Đorđu Gavriloviću, koji je od 1921. do 1935. bio upraviteljem te državne penalne ustanove koju je svojim djelovanjem uvelike unaprijedio. Unatoč tome, u literaturi koja se bavi društvenom historijom Gline njegovo se ime slabo spominje.
Đorđe Gavrilović rodio se 22. svibnja 1874. u selu Dabrina kraj Gline kao jedan od četvorice sinova Janka i Evice, rođene Bajlović. Sva tri Đorđeva brata - Petar, Rade i Nikola – postali su učiteljima, poput njega. Prvo namještenje dobio je početkom 1897. u Kraljevskoj realnoj gimnaziji u Zemunu kao učitelj gimnastike, da bi u godinama što će uslijediti u tom gradu razvio široku društvenu i kulturnu djelatnost s ciljem okupljanja tamošnje omladine. Tako je bio obnovio rad zemunskoga gimnastičkog društva, a potom 1905. osnovao i novo: Srpski soko, u kojem je Đorđe isprva bio učitelj a kasnije i voditelj, bio je pored svog sportskog značenja, izrazito politički i ideološki usmjerena organizacija, koja je kroz tjelovježbu radila na jačanju nacionalne svijesti Srba koji su živjeli unutar Austrougarske Monarhije. Gavrilović je zaslužan i za razvoj nogometa u Zemunu, jer je upravo on đacima Gimnazije 1912. donio loptu i objasnio pravila igre. Ubrzo su započela međurazredna natjecanja, da bi već u ljeto naredne godine bio utemeljen Zemunski đački nogometni klub. Zahvaljujući tom predanom i intenzivnom društvenom aktivizmu, Odjel za bogoštovlje i nastavu Zemaljske vlade u Zagrebu Đorđu dodjeljuje titulu ‘profesora’.
Gavrilović je bio prvi među pedagozima maloljetničkih domova koji su zahtijevali veću otvorenost takvih ustanova prema mjestima i zajednici u kojoj su djelovale
No kada se nakon ubojstva Franje Ferdinanda u Sarajevu po cijelom evropskom kontinentu razbuktao Veliki rat, ni Đorđe Gavrilović neće biti pošteđen, pa već potkraj kolovoza 1914. biva uhapšen zajedno s vodećim ljudima ogranaka Srpskog sokola po Banskoj Hrvatskoj - među njima i saborskim zastupnikom Srpske samostalne stranke dr. Srđanom Budisavljevićem – te pritvoren u zatvoru Sudbenog stola u Zagrebu. Svi su bili optuženi za veleizdaju, odnosno stoga što su pod izlikom gimnastičarskog rada i ‘krinkom’ sportsko-kulturne zajednice nastojali srpska sokolska društva Monarhije pridružiti tadašnjem Savezu srpskih društava u Beogradu; osim velikosrpske propagande, ‘prikačene’ su im i namjere pokretanja unutarnjih nemira sa svrhom podizanja ‘ustanka’ kojim bi se dijelovi Austrougarske pripojili Srbiji. Proces protiv njih započet je uz velik publicitet 13. prosinca 1915., no već 10. siječnja sljedeće godine Sudbeni stol odbacuje optužbu za veleizdaju te samo trojicu okrivljenih (dr. Lazu Popovića, dr. Milana Metikoša i Budisavljevića) osuđuje na višemjesečne zatvorske kazne radi ‘smetanja javnog mira’; ostali su, među njima i Đorđe, oslobođeni.
Nakon sloma Monarhije i uspostave Kraljevine SHS, Gavrilović se kao profesor zapošljava u Kraljevskoj prvoj realnoj gimnaziji u Zagrebu. Otpočetka na glasu kao pedagog liberalnih shvaćanja, već 1919. objavljuje kratku brošuru nazvanu ‘Đačka samouprava’ u kojoj govori o ‘uvođenju novog duha u naše škole’ te predlaže ‘samoupravu’ kojom bi se učenicima Gimnazije prepustila inicijativa u održavanju razrednog reda i discipline te prepustile neke druge profesorske nadležnosti. Sve to govori u prilog tome da je pratio aktualna pedagoška gibanja u modernom društvu te u tradicionalne državne gimnazije nastojao unijeti vrijedne promjene i poboljšanja.
Daljnju bitnu osobnu, profesionalnu i aktivističku prekretnicu u Gavrilovićevu životu predstavlja odluka Ministarstva pravde i bogoštovlja Kraljevine SHS iz 10. rujna 1921., kojom je imenovan upraviteljem tzv. Kraljevskoga zemaljskoga uzgajališta u Glini.
Povijesni izvori potvrđuju da je ondje bio izuzetno sposoban upravitelj i organizator; stručan i obrazovan, radišan i odlučan te predno posvećen djeci i njihovu odgoju, tu je instituciju podignuo na višu razvojnu razinu. Uz ostalo, pokrenuo je pitanje stručnog obrazovanja njezinih pitomaca i bio prvi među pedagozima maloljetničkih domova koji su zahtijevali veću otvorenost takvih ustanova prema mjestima i zajednici u kojoj su djelovale. Također, otvorio je mehaničarsku i fotografsku radionicu unutar Državnog uzgajališta te njegove štićenike usmjeravao prema sportu i umjetnosti.
Koliko se sve to reflektiralo na sredinu u kojoj je djelovao, potvrđuje i članak u petrinjskom Jedinstvu iz 1927., kojim se najavljuje koncert s gimnastičkim vježbama koji će u Petrinji održati glinsko Državno uzgajalište: ‘Mnogima to izgleda, možda, čudno i neverovatno, jer je rašireno u našem društvu sasvim drugo mišljenje o sličnim zavodima. Pre je i bilo tako; batine i još teže druge kazne bile su u dnevnoj upotrebi. Međutim danas se gleda sasvim drugačije na stvar. Batina je zamenjena lepom reči, brutalni postupak humanim postupkom; u posrnuloj mladeži se budi ljudski ponos i prosvećivanjem se podiže ta mladež opet na površinu ljudskog društva, na čije je dno bila pala. Glinsko uzgajalište je sigurno jedno od najboljih zavoda te vrste u našoj državi, sve zahvaljujući njegovom direktoru g. Gavriloviću, koji se sav predao radu na uzgajanju i podizanju te mladeži’, napisao je uz ostalo novinar. Isto će glasilo izvijestiti i o tome da je koncertno-gimnastičarski nastup domskih štićenika nadmašio sva očekivanja: ‘U prvom redu, mladež je učinila vrlo lep dojam svojom čistoćom, dobrim izgledom i lepim vladanjem. Videli smo manje grupe kako šeću po gradu i s interesom promatraju izloge i dr. Naravno, ta mladež šeće sama, bez nadzora, koji je izlišan. (…) U celosti, priredba je vanredno uspjela i ostavila kod publike neobično ugodan utisak. Poset je bio odličan, naročito od strane građanstva.’
Pitomci glinskoga Državnog uzgajališta nastupili su nedugo nakon Petrinje i u Kostajnici, kojom prigodom su u novinskom tekstu posebno potcrtane Gavrilovićeve zasluge, pa se tako kaže da su ‘došli pod predvođenjem direktora g. Gjorgja Gavrilovića, koji je poznat kao odličan kulturni i nacionalni radnik. Njegova je glavna zasluga, da pitomci Drž. uzgajališta u svakom pogledu napreduju i služe kao uzor. Državno uzgajalište u Glini, van svake je sumnje, jeste jedan najbolji zavod ove vrste u cijeloj Kraljevini, a to je nesumnjiva zasluga g. Gavrilovića.’.
O nemalom društvenom ugledu koji je uživao govori i vijest koja je u veljači 1929. objavljena u karlovačkim Primorsko-krajiškim novinama, a potaknuta je smrću i sahranom Đorđeva oca, koji je na srpskom pravoslavnom groblju u Glini ispraćen u prisutnosti brojnih mještana, članova Sokolskog društva te domskih štićenika. U istom se tekstu navodi i da je Gavrilovićev brat Rade tada bio profesor Učiteljske škole u Karlovcu, a Nikola inspektor Ministarstva prosvjete u Zagrebu.
Očeva smrt Đorđa Gavrilovića nije nimalo omela u savjesnom i predanom obavljanju aktivnosti, pa tako već u proljeće iste godine pokreće još jednu manifestaciju o kojoj s hvalospjevima izvještava Jedinstvo: ‘Gjurgjevdanski uranak u Glini priredilo je Državno uzgajalište u Glini na 6. maja. U 5 sati krenulo se sa muzikom kroz varoš – na Pogledić. Pod Pogledićem u šumi i na čistini razvila se animirana veselica, uz sviranje glazbe i tamburaškog zbora, bilo je plesa i igranke te razne zabave. Dakako, nije izostala ni uobičajena dobra zakuska. Učesnici uranka zakićeni zelenilom vratili su se u vrlo dobrom raspoloženju, uz pratnju muzike, u varoš oko 11 sati pre podne. Ovo je prvi puta što se gjurgjevdanski uranak propisno spremio i proveo u Glini, pa će se ovaj lijepi narodni običaj u buduće moći i bolje u narodu našega kraja proslaviti.’
O glazbenim uspjesima domskih štićenika i zaslugama direktora te ustanove pisao je 1933. i drugi petrinjski list, Jugoslovenska sloga. Iste je godine Gavrilović odlikovan i ordenom Jugoslavenske krune IV. reda, koji se dodjeljivao u znak priznanja rada ‘za kralja i Otadžbinu’ te poticanje državnog i narodnog jedinstva. Nakon umirovljenja 1935., Đorđe ostaje prisutan u javnom i društvenom životu Gline, pa se po prvi put okušava i u politici, kao kandidat za narodnog poslanika na listi predsjednika vlade Bogoljuba Jevtića i njegove Jugoslavenske nacionalne stranke. U to se doba u jednom povjerljivom izvještaju glinskoga kotarskog načelnika kaže da je u mladim danima bio simpatizer Samostalne demokratske stranke Svetozara Pribićevića, kao i njegov protukandidat Bogdan Ercegovac, inače sin glinskog prote Nikole. Unatoč tome što je bio poštovan i voljen u cijelom svom gradu i čitavom kotaru kao pošten, vrijedan i razborit čovjek koji radi za dobrobit naroda, na izborima za Narodnu skupštinu osvaja svega 514 glasova, znatno manje od svog stranačkoga kolege Ercegovca, a pogotovu Srđana Budisavljevića, kandidata Mačekove Udružene opozicije. Najvjerojatnije razočaran tim neuspjehom, okreće leđa politici te poslije sporazuma Cvetković-Maček i proglašenja Banovine Hrvatske u ljeto 1939. odlazi živjeti u Beograd, da bi se nešto kasnije ipak vratio u svoju Glinu. Nažalost, to će se pokazati kobnom pogreškom.
Nakon sloma Kraljevine Jugoslavije i uspostave Nezavisne Države Hrvatske, Glina je postala poprištem dvaju masovnih ustaških zločina, a rane i sjećanja na tu kolektivnu traumu i danas obilježavaju živote stanovnika toga banijskog gradića. Već početkom svibnja 1941. u glinskom selu Prekopa bezrazložno su tijekom samo jedne noći brutalno pobijeni zamalo svi glinski Srbi stariji od 16 godina, njih 400-injak, da bi u ljeto iste godine uslijedio i monstruozni zločin u glinskom pravoslavnom hramu. Danas znamo da je nalogodavac tog genocidnog masakra bio dr. Mirko Puk, odvjetnik i organizator ustaškog pokreta u Glini te prvi ministar pravosuđa u Pavelićevoj vladi. Sada su poznate i tragične okolnosti pod kojima ustaše odvode Đorđa Gavrilovića, o čemu govori dosad nepoznat dokument Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača Hrvatske i zapisnik sastavljen pred Centralnom gradskom komisijom u Zagrebu, sastavljen u listopadu 1945. ‘Pristupa Gavrilović Nikola iz Zagreba, ulica Kukuljevićeva br. 23/II, te podnosi za žrtvu terora svog brata, rodom iz Dabrine, kot. Glina, nastanjenu u Glini, zanimanjem umirovljeni direktor Doma maloljetnika, narodnosti srpske, vjere pravoslavne, godina starosti 67, bračnog stanja neoženjen, sljedeću prijavu: Moj brat Gavrilović Gjorgje živio je u Glini. Kao pravoslavca ustaše su ga uhapsili 9. maja 1941. godine. Najprije su ga tako istukli, da je tri dana bio sav u povojima. Sa ostalim tada uhapšenim pravoslavcima bio je smješten u zatvor u Kotarsku oblast. Noću 12. maja 1941. godine ustaše su od 22 do 4 sata u jutro vodili ljude iz zatvora u selo Prekopu, gdje su ih klali. Na taj način bio je likvidiran i moj brat’, stoji u tom dokumentu.
Profesor Đorđe Gavrilović u tolikoj je mjeri obilježio društvenu i kulturnu povijest Gline 20. stoljeća da lokalna zajednica nikako ne bi smjela zaboravu prepustiti njegovo ime i njegovo djelo, dok je tragična sudbina koja ga je snašla samo još jedan podsjetnik građanima i građankama današnje države na pravi karakter i namjere ustaškog režima koji se, pod krinkom uspostave ‘nezavisnosti’, na najsvirepiji mogući način priklonio fašističkoj rasnoj ideologiji i istrebljivanju ‘nepoćudnih elemenata’, što su ponajprije bili ljudi srpske nacionalnosti i pravoslavne vjeroispovijesti, pogotovu oni iz intelektualnih i građanskih slojeva.
