Nakon 1995. i najvećih štrajkova koje je Francuska doživjela još od maja '68., pitanje penzija vruća je tema za sve vlade koje žele da se predstave kao "reformisti" i pokažu da znaju vladati "protiv ulice". Mimo njihovog obmanjujućeg govora, zadiranje u penzije predstavlja, međutim, ogroman udarac društvenom ugovoru na kojem se zemlja zasniva od 1945. A poslije tri reforme – 2003., 2010. i 2014. godine – predsjednik države Emmanuel Macron ovom bi reformom mogao zakucati zadnji ekser u sanduk francuskog mirovinskog sustava.
Uprkos tri mjeseca protesta i protivljenju većine stanovništva, "mudraci" su 14. aprila ipak odlučili da reformu potvrde. Ustavno vijeće potvrdilo je srž mjera i dalo zeleno svjetlo vladinom projektu mirovinske reforme koji je Macron proglasio preko noći i koji će stupiti na snagu prvog septembra, u skladu sa rasporedom kakav želi izvršna vlast. Pored povećanja starosne granice za odlazak u penziju sa 62 na 64 godine, tekst zakona predviđa brojne modifikacije takozvanih "posebnih režima" zaposlenika javne uprave i stupnjeva težine rada.
Činjenica da je cilj reforme umiriti finansijska tržišta nije bila tako jasno predstavljena na početku protesta, ali to je korijen problema i pokazatelj pravih motiva reforme
Prisilno usvajanje projekta Emmanuela Macrona i njegove vlade nepravedno je i brutalno. To potkrepljuje 12 sedmica demonstracija i isto toliko sedmica represije, kao i brojne ankete, poput one s početka aprila koju su proveli TV kanal Public Senat i agencija AEF, a koja pokazuje duboko narodno nezadovoljstvo. Prema toj anketi, 69 posto ispitanih protivi se reformi, što je šest postotnih poena više nego sredinom marta. Francuzi koji podržavaju demonstracije i štrajkove i dalje su u većini sa 70 posto, što je tri postotna poena više nego u dva prethodna istraživanja sprovedena 14. i 22. marta. Šest od deset Francuza (61 posto) želi da sindikati nastave da pozivaju na mobilizaciju (rast od tri poena), a istraživanje pokazuje i da jedan od pet Francuza odobrava nasilje demonstranata. Također, 45 posto ispitanika smatra da policija koristi previše sile.
Što se tiče samih demonstracija, ulica je jasno izrazila svoje neslaganje sa penzijama jer su od 19. januara do 15. aprila, dakle do konačne potvrde penzione reforme u Ustavnom vijeću, brojke onih koji su protestirali bile goleme. Osciliraju između milion demonstranata 11. marta i tri i po miliona 23. marta prema podacima sindikata, odnosno 500 hiljada i 1,28 miliona u istom periodu prema podacima policije.
Uprkos tako masovnom pokretu, 16. marta, praćena zvižducima opozicije, premijerka Élisabeth Borne iskoristila je ovlast iz članka 49.3 ustava, koji dozvoljava usvajanje teksta bez glasanja narodne skupštine. "Ne možemo riskirati da zakon ne prođe zbog samo par glasova nakon rasprave od 175 sati. Ne možemo riskirati da kompromis na kojem su radile dvije skupštine bude odbačen. Ne možemo se kladiti na budućnost naših penzija, ova reforma je neophodna", pravdala se ona u parlamentu. Ali upotreba članka 49.3 za tako važnu reformu istovremeno pokazuje i nepopustljivost vlasti i priznanje njene slabosti.
Emmanuel Macron (Foto: WikiMedia)
Kako bi opravdao provođenje penzione reforme, Macron je, naime, u Vijeću ministara ponovio da smatra da su "financijski i ekonomski rizici preveliki". Činjenica da je cilj reforme umiriti finansijska tržišta nije bila tako jasno predstavljena na početku protesta, ali to je korijen problema i pokazatelj pravih motiva reforme.
Ipak, Benjamin Lemoine, sociolog i istraživač u Nacionalnom centru za znanstvena istraživanja i autor knjige "Poredak duga. Istraživanje o nesrećama države i prosperitetu tržišta", objašnjava da se postepeno ukidanje penzionih prava već tridesetak godina artikuliše u okviru političke agende o javnom dugu. "Ideja da i uzrok i rešenje 'problema' duga leže u 'strukturnim' budžetskim faktorima, odnosno smanjenju obima javne i socijalne potrošnje, duboko je usađena u habitus političke klase na vlasti", kaže Lemoine. Ako je Macron tako tvrdoglav, to je zato što dijeli istu viziju svijeta kao investitori. Uprkos onome što tvrdi, on nema želju da štiti francuski model penzije, već naprotiv, namjerava da razvije kapitalizaciju, sistem u kome zaposleni finansiraju svoje penzionisanje tako što novac plasiraju u penzijsku štednju i u životno osiguranje. Kapitalizacija je naime u Francuskoj i dalje niska i predstavlja samo 2,3 posto isplaćenih penzija u 2021. godini. Emmanuel Macron stoga misli da će svojom mjerom zadovoljiti finansijska tržišta, ali će se u stvarnosti vjerovatno dogoditi suprotno jer, kako se već sada žali rejting agencija Moody's, "odluka vlade da iskoristi ovo ustavno sredstvo vjerovatno će zakomplikovati buduće pokušaje da se donose zakoni i sprovode strukturne makroekonomske reforme tokom ostatka mandata".
Macron se 2017. hvalio da želi da od Francuske napravi start-up naciju. Šest godina kasnije, sve što je uspio jest da podredi institucije sebi, i nema veze ako pritom skreće u iliberalizam Orbánovog tipa
Svjedoci smo dakle da se nastavlja plan za likvidaciju socijalnih prava teško izborenih tokom prošlog vijeka i što se protesti više čuju, predsjednik se više zaključava u autoritarnu logiku. Štaviše, anketa agencije Vivavoice i lista Liberation pokazuje da 61 posto Francuza smatra Macrona autoritarnijim nego tokom njegovog prvog mandata. A politički autoritaran može biti zahvaljujući policijskom i pravosudnom sistemu, što potvrđuje i izaslanica Savjeta Evrope za ljudska prava Dunja Mijatović. "Sporadični akti nasilja nekih demonstranata ne mogu opravdati prekomjernu upotrebu sile državnog aparata. To nije dovoljan razlog da se mirnim demonstrantima uskrati pravo na slobodu okupljanja", izjavila je ona nedavno.
Zaista, od vremena protesta žutih prsluka 2019. godine ne svjedočimo toliko brutalnosti održavanja reda koliko njenom proširenju na sve slojeve društva. Od 2016. naovamo zabilježen je porast broja policajaca optuženih za namjerno nasilje od 57 posto, dok udio krivično gonjenih opada. Stoga izveštaj Amnesty Internationala koji osuđuje Francusku ne iznenađuje. Organizacija navodi da su "zlostavljanje, mučenje i smrt tokom hapšenja, nasilna represija tokom demonstracija, kontrole diskriminatorne prirode, rasističke primjedbe i ekscesi policije u Francuskoj brojni". "Bilo u kontekstu kontrola, bilo hapšenja ili demonstracija, osuđujemo nepotrebnu ili prekomjernu upotrebu sile protiv stanovništva, posebno protiv manjina", stoji u uvodu izvještaja ove organizacije za zaštitu ljudskih prava.
Benjamin Lemoine (Foto: Screenshot/YouTube)
Kako se povećava broj akata nasilja koje vrši policija, tako je ona sve opremljenija za represiju. Do pokreta žutih prsluka, samo su stanovnici radničkih naselja, uglavnom crnci, Arapi i fudbalski navijači, bili žrtve takozvanog "nesmrtonosnog" oružja. Među brojnim oružjem koje je dostupno francuskoj policiji naročito se često upotrebljava LBD, bacač odbrambenih metaka. Klasifikovan kao ratno oružje prema međunarodnim propisima, LBD je prvobitno bio vojni bacač granata, a sada je modifikovan u oružje za policijsku kontrolu nereda. U kontekstu u kojem vidimo ubrzanje nepopularnih liberalnih reformi koje štete kvaliteti života i povećavaju nejednakosti – od nižih penzija i slabljenja zakona o radu preko nižih naknada za nezaposlene pa do nedovoljnog finansiranja javnih usluga – povećava se i masovna upotreba LBD-a. Između 2008. i 2019. zabilježeno je povećanje od 900 posto, čime su izazvane stotine povreda i desetine ozbiljnih i nepovratnih sakaćenja. Iako Macron i njegova vlada odbacuju optužbe za autoritarnost i nasilje, na terenu je dakle evidentna upotreba vojnog oružja protiv civilnog stanovništva.
Policijsko nasilje koje dospije na naslovne stranice za vrijeme svakog socijalnog pokreta dvostruko je problematično. Prije svega zato što se uopšte događa, ali i zato što ga legitimišu pravosudna tijela koja sistematski opravdavaju postupanje policije. Slučaj demonstranata uhapšenih 16. marta uveče u Parizu nakon posezanja za člankom 49.3 vjerovatno je najsimptomatičniji za vlast koja gubi kontrolu. Od 292 uhapšenih toga dana, samo sedam osoba izvedeno je pred sud. Cilj je jasan, lišiti slobode demonstrante i uplašiti druge kako bi se spriječilo "prelijevanje". Štaviše, nedavno istraživanje pokazuje da se svaki drugi Francuz sada plaši odlaska na demonstracije.
Raphaël Kempf (Foto: Screenshot/YouTube)
Raphaël Kempf, advokat žutih prsluka i i autor studije "Pravosudno nasilje: pravda i represija političke akcije", smatra da su mjere koje je tužilaštvo preduzelo u mnogo slučajeva nezakonite, što su kasnije potvrdile i nezavisne sudije. "Postoje situacije u kojima se sudsko nasilje sprovodi bez utvrđivanja nezakonitosti... Državni tužilac ima diskrecijsko pravo odlučiti o sudbini nekog slučaja a da se nikome ne opravdava, može okončati slučaj bez poduzimanja dodatnih mjera, podsjetiti odgovorne osobe na zakon ili zatražiti preliminarno saslušanje... Ova arbitrarno dodijeljena zakonska moć u punoj se mjeri ogleda upravo u slučajevima policijskog nasilja, gdje tužilaštvo s ovakvim ovlastima odlučuje o nekažnjivosti policijskog nasilja", navodi Kempf. U Francuskoj tužilaštvo nije pravosudno tijelo jer nije nezavisno od izvršne vlasti, ocijenio je pak 2010. godine Evropski sud za ljudska prava. U praksi tužioce imenuje Vijeće ministara, koje ih može i opozvati. Oni takođe mogu dobivati i uputstva od Ministarstva pravde. U januaru 2018. Macron je pred Kasacionim sudom upozorio da "tužilac mora da poštuje hijerarhijsku vezu sa političkim autoritetom". Drugim riječima, policija po naređenjima, pokrenuta i pokrivena pravosuđem koje imenuje politika, vrši prljave poslove vlasti.
Macron se 2017. hvalio da želi da od Francuske napravi start-up naciju. Šest godina kasnije, sve što je uspio jest da podredi institucije sebi, i nema veze ako pritom skreće u iliberalizam Orbánovog tipa, izražavajući usput prezir prema posredničkima tijelima poput sinidikata i demokratskih institucija. Na posljednjim izborima, održanima prošle godine, njegovo stalno koketiranje s krajnje desničarskim diskursom o imigraciji i separatizmu i normalizacija rasističkog govora imali su za cilj da u drugi krug uđe s Marine Le Pen koju će sigurno pobijediti. Normalizovana nakon niza godina makronizma, izgleda da je upravo Marine Le Pen sada ona koja najbolje razumije probleme prosječnog Francuza: u hipotetskom novom drugom krugu predsjedničkih izbora, prema nedavnoj anketi koju je provela agencija Elabe, Le Pen bi pobijedila s 55 posto glasova.
