Žarko Puhovski primijetio je da sam se "latio pretjerivanja" kad sam u tekstu "Jasenovački kompleks" (Novosti, 4. srpnja 2024.) konstatirao da u crnogorskoj skupštinskoj Rezoluciji o genocidu u logorima Jasenovac, Dachau i Mauthausen nema ni jedne neistine, lažne optužbe i neprimjerene kvalifikacije.

Ima, ima, uočava Puhovski, pa kaže: "Ponajprije 22. travnja 1945. nisu 'ubijeni posljednji preostali zatvorenici Jasenovca', preživjelo ih je 117. Doista, nije puno u odnosu na 'populaciju', ali svakome od njih (i mnogima drugima) to je nedvojbeno puno značilo. No, posebna je glupost (ili, 'neprimjerena kvalifikacija') to što se 2025. kani obilježiti 'osamdeseta godišnjica od ovoga užasnog zločina'. Pa nekako ispada da je 'užasni zločin' zapravo rasformiranje logora. Nije naročita utjeha u tomu što crnogorska skupština tako ponavlja nesklapne reakcije u Hrvatskoj na isti datum (kada se službeno komemorira proboj iz logora!?), pa i politiku OUN-a u cjelini (o čemu sam više puta govorio i pisao)."

Reagiranje neshvaćenog gospodina Puhovskog – tekst izlišniji i od spomenute crnogorske rezolucije – svjedoči o njegovu deformiranom smislu za detalje: najdragocjeniji su mu oni suštinski sasvim nevažni. Tome je tako zbog toga što je Puhovski sebi odavno nametnuo preteški imperativ originalnosti u svakodnevnom javnom komentiranju širokog raspona političkih i društvenih tema, a to se najlakše postiže posvećivanjem prekomjerne pažnje činjenicama i pojavama koje najčešće ne kazuju ništa o meritumu ili, u gorem slučaju, zamagljuju srž problema. Takav pristup, uz ovisnost o medijskoj prisutnosti, odveo ga je na jednosmjernu strminu ekshibicionizma. Svakim sljedećim istupom sve je bliže dnu.