Godine 1971. Maov "najbliži ratni drug", "mentalno poremećeni" Lin Bjao, uspaničio se i pokušao pobjeći u Sovjetski Savez. Sa suprugom i sinom ukrcao se u vojni avion i naredio pilotu da leti prema granici. Premijer Ču En-laj upitao je treba li oboriti avion. Mao je slegnuo ramenima: "Kiša mora padati, djevojke se moraju udavati, to su nepromjenjive stvari; pustite ga, neka ide." Linov avion srušio se iznad Mongolije, nitko nije preživio.
Što to čitamo? "Povijest Hladnog rata" Odda Arnea Westada historija je sa stotinu likova, stotinu drama. Povijest poratnog svijeta obilježenog bipolarnom podjelom između istoka i zapada, SSSR-a i SAD-a, knjižurina je od tisuću kartica u kojoj se množe bezbrojne kazališne predstave, serije, filmovi. Načas, pojavljuje se i misao da bi se "Povijest Hladna rata" mogla preformatirati u zbirku poezije, da u njoj čuči jedna mala zbirčica pjesama, i to ne samo zbog Maove sklonosti poeziji.
Govorimo o stotinama likova i drama, čak i o zbirčici poezije, svemu onome čega u knjizi ima, da bismo isprovocirali i ono čega u knjizi nema. Norveški povjesničar i profesor američkih ivy league sveučilišta o smrti JFK-a napisao je tek dvije rečenice: "John Kennedy ubijen je u atentatu u studenom 1963. Imao je četrdeset i šest godina." O Leeju Harveyju Oswaldu, Jacku Rubyju ili o zavjeri nema ni slova, premda se ubojstvo Kennedyja može gledati kao vrhunac Hladnog rata. Na kraju svog mandata predsjednik Johnson je rekao: "Kennedy je pokušao dohvatiti Castra, ali je Castro prvi dohvatio njega."
Od početka šezdesetih Sjedinjene Države su pokušavale ubiti Castra, piše u povijesti CIA-e Tim Weiner ("Nasljeđe pepela"). Tokom čitavog Kennedyjevog mandata on je bio meta. Malo je ljudi tada znalo za to. Jedan je bio direktor CIA-e Allen Dulles. Drugi je bio šef specijalnih operacija Richard Helms (budući direktor CIA-e). Treći je bio predsjednikov brat Robert Kennedy... A "četvrti je vrlo vjerojatno bio Fidel Castro". Predsjednik Johnson se najviše bojao mogućnosti da iza atentata na Kennedyja stoje Moskva ili Havana jer bi to vodilo nuklearnom ratu. No Warrenova komisija je negirala takvu mogućnost, možda i zato što CIA nije u potpunosti surađivala s istragom.
Zašto Westad izbjegava pisati o tome? Zato što ne postoje pouzdane činjenice bilo za desničarsku, bilo za ljevičarsku zavjeru? Ili jednostavno zato što atentat u Dallasu ne smatra relevantnim događajem? Dojam je da za razliku od popularne kulture povjesničari nisu pretjerano fascinirani JFK-om.
Bi li Kennedy okončao Hladni rat da je 1964. ponovno izabran za predsjednika? Vrlo malo dokaza upućuje na takav zaključak, piše Westad. Zvijezde detanta za njega su Nixon i Brandt, usprkos nekim "karakternim manama". Westadova povijest svoje junake pronalazi na pomalo neočekivanim mjestima. Nixon i Reagan ispred su Kennedyja i Cartera, a Gorbačovljeva veličina nalazi se i u njegovom padu. Po povratku u Moskvu u vrijeme puča 1991. Gorbačova brine visoki tlak supruge Raise. Umjesto konsolidacije moći, prioritet mu je da voljenoj supruzi pruži odgovarajuću njegu. To je velika politička pogreška, ali i nepoznata ljubavna drama; ujedno i sličica kojom se rastajemo od Gorbačova.
Dakle, povijest. Ali posvuda i drama, ljubić i poezija.
