Kada su sredinom kolovoza talibani održali svoju prvu novinsku konferenciju nakon preuzimanja vlasti, njihov glasnogovornik Zabihulah Mudžahid na novinarsko pitanje što će biti sa ženama odgovorio je da "međunarodna zajednica nema razloga za zabrinutost jer nikakve diskriminacije neće biti, naravno u okviru šerijatskog prava". "Naše sestre imaju jednaka prava kao i naši muškarci i one će imati koristi od tih prava. Moći će biti aktivne u različitim sektorima i područjima, na temelju naših pravila i propisa", dodao je Mudžahid. Trebalo je pričekati neko vrijeme da bi se vidjelo što to točno znači, no ne puno jer su ni dva tjedna nakon odlaska američke vojske i njihovih suradnika talibani imenovali privremenu vladu sastavljeno isključivo od muškaraca talibana.
Fakulteti će morati organizirati poseban prijevoz za studentice, sa zatamnjenim prozorima i zavjesom koja ih odvaja od muškog vozača, na predavanja će morati čekati u posebnim čekaonicama, a smjet će ih podučavati isključivo žene
Za razliku od institucija vlasti, situacija je manje jasna kada je u pitanju pravo žena na rad, koje im, barem nominalno, nije u potpunosti oduzeto. No iz medijskih izvještaja koji odande dolaze jasno je da će im biti oduzeto u praksi. Britanski Guardian tako je izvijestio s nedavnog protesta pedesetak žena u gradu Heratu, čija je jedna sudionica, koja je radila u zdravstvenoj ustanovi, ispričala kako joj talibani nisu zabranili da ide na posao, ali jesu da na posao ide sama. Jer prema novom, zasad još uvijek neslužbenom pravilu, žene se u javnosti neće smjeti pojavljivati bez pratnje muškarca. Spomenuta zdravstvena radnica ispričala je i kako je ona jedina u svojoj obitelji koja radi, jer joj je suprug prije tri godine nestao u borbi, a u obitelji nema drugih odraslih muškaraca. Druga sudionica protesta, koja je radila u uredu guvernera, također je jedina koja u obitelji zarađuje, jer joj je otac mrtav, a brat invalid. Te su žene, zajedno sa svojim obiteljima, sada osuđene na neimaštinu, a slični slučajevi istjerivanja s radnog mjesta zabilježeni su diljem zemlje. U Kandaharu su, primjerice, zaposlenice jedne banke istjerane oružjem, dok je 28-godišnja stomatologinja iz Kabula ispričala kako su joj talibani dozvolili da nastavi raditi, ali više ne smije upravljati ordinacijom zajedno sa svojim muškim poslovnim partnerom.
Rafia Zakaria, autorica knjige "Protiv bjelačkog feminizma", rat u Afganistanu naziva "prvim feminističkim ratom" i proziva zapadne feministkinje zato što su "dozvolile da feminizam bude zloupotrijebljen za američke nacionalne interese"
Organizacija Reporteri bez granica nedavno je iznijela podatke prema kojima su tijekom prošle godine od 4940 zaposlenih u novinskim redakcijama u Kabulu njih 1080 bile žene, od čega 700 novinarke. U trenutku objave izvještaja 1. rujna radilo je njih samo stotinu. Javni servis Radiotelevizija Afganistana, koji je do sredine kolovoza zapošljavao 140 novinarki, "problem" je riješio tako što im je zabranio ulazak u zgradu, dok su uprave privatnih medija zbog pritisaka svojim zaposlenicama savjetovale da "ostanu kući".
Nakon što su u više gradova izbili protesti u kojima su grupice žena, bez straha od u lica uperenih talibanskih kalašnjikova, tražile da im se ne ukida pravo na rad, ministar unutarnjih poslova Siradžudin Hakani – koji se inače nalazi na FBI-jevoj listi terorista zajedno s potjernicom od 10 milijuna dolara – zabranio je održavanje "ilegalnih" protesta.
Prošlog tjedna objavljeno je i da nova vlada ukida Ministarstvo za ženska pitanja i umjesto njega otvara ono za promicanje čednosti i prevenciju poroka, a saznalo se i kako će ubuduće izgledati visoko obrazovanje žena, koje im također nije eksplicitno zabranjeno. Prema informacijama koje je iznio novi ministar toga sektora, žene će smjeti pohađati fakultete, ali pod uvjetima koji će to pohađanje učiniti praktički nemogućim. Osim što trebaju biti u potpunosti segregirane od muških kolega, do mjere da im se pogledi nikada ne susretnu, fakulteti će morati organizirati i poseban prijevoz za žene, sa zatamnjenim prozorima i zavjesom koja ih odvaja od muškog vozača, na predavanja će morati čekati u posebnim čekaonicama, odjeća im smije biti isključivo crne boje, a studentice će smjeti podučavati isključivo druge žene. Mediji su izvijestili i da je nova školska godina počela tako što se u većinu srednjih škola nisu vratile djevojčice, jer su talibani to eksplicitno zatražili jedino od dječaka.
Djevojčice u kabulskoj školi (Foto: Wana News Agency/Reuters/PIXSELL)
Kada su talibani u drugoj polovici 1990-ih prvi put vladali Afganistanom, zabranili su ženama rad i pohađanje obrazovnih institucija, a da pritom nisu bili naročito zainteresirani za samo upravljanje zemljom. Ovog puta zemlja se nalazi pred ekonomskim kolapsom jer su zamrznute gotovo sve strane rezerve države i svi donatorski fondovi, a upravo su međunarodne donacije u posljednja dva desetljeća tvorile kičmu afganistanske ekonomije. Zbog nestašice novca smanjen je limit na isplate u bankama i na bankomatima, a državni službenici nisu dobili plaće već tri mjeseca.
Ujedinjeni narodi zatražili su nedavno hitnu pomoć od 600 milijuna dolara, objavivši i da trećini teritorija Afganistana prijete suše koje će uništiti poljoprivredu, te da 18 milijuna ljudi ne može živjeti bez vanjske pomoći, a trećina populacije živi u stanju nesigurnog pristupa hrani. Svjetska zdravstvena organizacija upozorila je da bi daljnji prekid dotoka novca mogao ugroziti opstanak čak 2000 zdravstvenih ustanova, a zdravstvene ustanove jedan su od sektora koji se izrazito oslanjao na žensku radnu snagu.
Fawzia Koofi (Foto: Wikipedia)
Upravo to jedan je od glavnih argumenata žena koje traže da im se omogući da rade jer, kako je rekla Fawzia Koofi, jedna od dviju žena koje su sudjelovale u pregovorima između afganistanske vlade i talibana u Kataru, ukoliko talibani u upravljanje zemljom ne uključe žene i vjerske i etničke manjine, institucije države teško da će opstati. I jedan zapadni analitičar listu Christian Science Monitor optimistično je rekao da se nada da će talibani, jer su u osvajanju zemlje pokazali "visok stupanj sofisticiranosti i strateškog razmišljanja", shvatiti da "ne mogu čitavu zemlju držati na okupu isključivo zastrašivanjem, batinama i tajnom policijom". Dio njih vjeruje i da obrazovana urbana populacija Afganistana neće tek tako pristati da im se oduzme sve što je stekla u posljednjih 20 godina, misleći pritom na stečevine američke okupacije čiji je nominalni razlog postojanja bila demokratizacija po mjerilima zapadnih vrijednosti, pogonjena zapadnim donatorskim novcem.
A kada se analiziraju te stečevine, uglavnom iz perspektive koja zanemaruje enormne razmjere ljudskih i materijalnih gubitaka dvadesetogodišnjeg rata, analitičari se uglavnom pozivaju na neke statistike koje je teško osporiti. Jedna od tih statistika je udio žena u radnoj snazi, koji se povećao sa 15,2 posto 2002. godine na 21,8 posto 2020., dok se BDP po glavi stanovnika u istom periodu utrostručio, a više od 30 posto članova parlamenta činile su žene. Prema podacima UN-a, zahvaljujući ulaganju u zdravstvo smrtnost dojenčadi smanjila se za više od 50 posto, a prosječna životna dob, za one koji su preživjeli rat, povećala se za 10 godina (sa 57 na 67 godina). Pismenost među ženama povećala se sa pet posto 2002. godine na 29,8 posto 2020., a 2018. godine djevojčice su činile skoro 38 posto (3,8 milijuna) svih učenika i učenica, dok do 2001. one uopće nisu pohađale školu. I podaci o državnoj maturi pokazuju da se rodni disparitet na razini visokog obrazovanja kontinuirano smanjivao u korist žena, pa je 2003. godine tom ispitu pristupilo samo tisuću djevojaka, a deset godina kasnije njih 78 tisuća. U drugoj najmnogoljudnijom pokrajini Herat 2019. godine prvi put je zabilježeno da su više od polovice onih koji su položili maturu bile djevojke.
Mahbouba Seraj (Foto: Twitter)
No kako navodi američki magazin The Diplomat specijaliziran za područje Azije, već i prije kolapsa afganistanske vlade u kolovozu počela je degradacija obrazovnog sustava uzrokovana siromaštvom, ratom i smanjenjem ulaganja u infrastrukturu i kadrove. U posljednjih nekoliko godina vlada je oskudne resurse sve više ulagala u sigurnosni aparat nauštrb drugih sektora, a lani je Ministarstvo visokog obrazovanja povuklo 10 milijuna dolara iz svog razvojnog budžeta i prebacilo ga u obranu i sigurnost.
Osim toga, čak i žene koje su u posljednjih 20 godina bile dio enormne mreže nevladinih organizacija pogonjenih milijardama dolara donatorskog novca, izrazito su kritične ne samo prema američkoj okupaciji već i prema činjenici da je taj izvana implantirani socioekonomski napredak bio kula od karata koja se sada u potpunosti raspala.
U nedavnom gostovanju na američkoj internetskoj televiziji Democracy Now! Mahbouba Seraj iz Centra za razvoj vještina afganistanskih žena rekla je da bi ponovni dolazak talibana na vlast društvo "mogao vratiti 200 godina unazad", ali i da je u trenutku kada su Amerikanci napokon otišli iz zemlje pomislila "hvala bogu". Naročito je mislila na period od posljednje dvije godine, za vrijeme kojih su Amerikanci u Kataru pregovarali s talibanima, "vodeći pritom računa jedino o tome da ne nastrada nitko od njihovih", kako je rekla Seraj.
Rafia Zakaria (Foto: Twitter)
U istoj emisiji gostovala je i Rafia Zakaria, pakistansko-američka odvjetnica i feministkinja koja je u kolovozu objavila knjigu pod naslovom "Protiv bjelačkog feminizma", u kojoj rat u Afganistanu naziva "prvim feminističkim ratom". Zakaria se prisjetila kako su američke političarke iz redova obiju stranaka, ali i većina tamošnjih najpoznatijih feministkinja, nakon terorističkih napada 11. rujna prigrlile namjeru da se izvrši vojna intervencija u Afganistanu, pozivajući se na prava žena. One su time, tvrdi Zakaria, vladi Georgea W. Busha priskrbile opravdanje koje joj je bilo nužno, jer nijedan od napadača 11. rujna nije bio iz Afganistana. Time su, kaže, "dozvolile da feminizam bude zloupotrijebljen za američke nacionalne interese". Prema njezinom mišljenju, zapadni bjelački feminizam vezivanjem uz okupacijsku silu sam je sebe delegitimirao, a pozitivne promjene za prava žena dogodile su se "isključivo zahvaljujući upumpavanju novca u NGO-izaciju koja je opsluživala zapadno prisustvo u zemlji".
Još jedan drugačiji pogled na dosege oslobođenja Afganistanki od talibanske tiranije odnosi se na činjenicu da je u ruralnim područjima zemlje, gdje se odvijala većina borbi, nakon odlaska Amerikanaca i njihovih saveznika prvi put nakon 20 godina prestalo oružano nasilje. O tome je za magazin New Yorker reportažu nedavno napisao Anand Gopal, opisujući "dramatičan pad nasilja" u područjima u kojima je svaka proširena obitelj izgubila i po desetak svojih članova. Utihnuli su pucnjevi, teroriziranje na kontrolnim punktovima je prestalo, bolnice su se ispraznile, piše Gopal, a sve to bila je realnost za većinu ljudi u ruralnim područjima u protekla dva desetljeća. Drugim riječima, liberalnije urbane sredine, poput Kabula i ostalih gradova, odlazak američke vojske bacio je u kaos, dok je u konzervativnoj provinciji, do koje je napredak ženskih prava ionako slabije dopirao, taj odlazak donio mir i elementarnu životnu sigurnost.
