Nedavno su svijet obišle scene kaosa u zračnoj luci u Kabulu, gdje su se ljudi očajnički pokušavali ukrcati na avion koji je napuštao Afganistan. Više je ljudi poginulo u padu s aviona za koji su se pridržavali s vanjske strane, golim rukama. Jedan od njih bio je Zaki Anwari, 19-godišnji nogometaš koji je igrao za mladu reprezentaciju Afganistana.
Prije 20 godina pobjeći iz Afganistana uspjela je Nadia Nadim, koja će kasnije u životu postati najpoznatije ime afganistanskog nogometa. Nakon što je Nadimin otac ubijen, njena majka prodala je sve što je obitelj imala i s četiri kćeri otišla na put, u novi život prema Velikoj Britaniji. Nabavila je lažne putovnice i petero žena putovalo je prvo avionom, zatim danima stisnute u utrobi mračnog kamiona, bez hrane i vode. Kad je krijumčar napokon otvorio vrata, nije im trebalo dugo da shvate da nisu u Velikoj Britaniji, nego u Danskoj.
Obitelj je završila u izbjegličkom kampu, u nadi da će pozitivno biti riješen njihov zahtjev za azil. Upravo je ondje mlada Nadim počela igrati nogomet, svakoga dana, po čitave dane. Neprestano je razmišljala o putevima koji vode iz siromaštva, iz opore svakodnevice izbjeglištva. Nakon nekoliko godina uočili su je skauti i počela je profesionalno igrati za razne klubove. Prvo za B52 Aalborg, zatim Fortunu Hjørring s kojom je debitirala u Ligi prvaka, pa za New Jersey, Portland Thorns, Manchester City i od početka 2019. za PSG. U redovima PSG-a bila je jedna od ključnih igračica koje su dovele do povijesnog prvog osvajanja titule prvakinja Francuske. Ove je godine prešla u američki Racing Louisville.
Nadim još uvijek igra i za dansku reprezentaciju. Prema danskom zakonu o državljanstvu, iako je od 12 godine života živjela u toj zemlji i njena obitelj ondje dobila azil, nije se mogla prijaviti za državljanstvo sve dok 2006. nije napunila 18 godina. Kad joj je državljanstvo konačno dodijeljeno 2008., pravila FIFA-e blokirala su je da igra za Dansku, jer je trebalo proći još pet godina prebivališta u toj zemlji nakon punoljetnosti. Kako to biva u nogometnom biznisu, stvar se sredila van regula i intervencijom Danskog nogometnog saveza pravni odjel FIFA-e napravio je iznimku. Tako je Nadim postala prva naturalizirana Dankinja koja je predstavljala seniorsku nogometnu reprezentaciju. Posljednjih 13 godina jedna je od najvažnijih igračica danske reprezentacije, a lani je s dva gola osigurala pobjedu u gostima protiv Italije i plasman na UEFA-in ženski Euro.
Nadimin put prema nogometnoj slavi događao se paralelno s rigoroznim promjenama koja je Danska uvodila za izbjeglice i migrante. Danska već dugo ima status domaćina najmanjeg broja tražitelja azila u Europi, zbog stalnog uvođenja novih ograničenja, poput oduzimanja imovine izbjeglicama pri ulasku u zemlju, smanjenja iznosa novčane pomoći tražiteljima azila i odgoda ponovnog ujedinjenja obitelji. Danski parlament ove je godine usvojio novi zakon kojim se tražitelje azila po ulasku u Dansku prebacuje u treću zemlju (izvan EU-a), u kojoj se onda obrađuje njihove zahtjeve i pruža (ili ne) zaštita.
Da Nadia Nadim nije izvanredna nogometašica koja Dansku gura pod svjetla reflektora, pitanje je gdje bi sada i bi li uopće – živjela. Ne čudi da se uz nogomet obrazuje da bude kirurginja i pri završetku je specijalizacije za rekonstruktivnu kirurgiju. Od nikoga kao od onih iz zaraćenih zemalja nećete toliko često čuti da sanjaju da postanu medicinari, da liječe ljude.
