Moja mama i moja porodica nisu gledali ovaj film. To je previše teško za bilo koga, a naročito za mamu, da vidi kako sam živio i šta sam prošao. Ne želim da joj stvaram još više stresa – rekao nam je Sajid Khan Nasiri, 20-godišnjak iz Afganistana, kada smo se u septembru sreli u Sarajevu. Posljednji put kada je bio u Bosni, poslao nam je video iz zloglasnog kampa Vučjak kod Bihaća u koji je policija Unsko-sanskog kantona nelegalno i na silu dovodila migrante. Iako maloljetnik koji je putovao bez pratnje odraslih, Sajid je bio završio u njemu. Sada je u Sarajevo došao avionom, iz Brisela, gdje je dobio azil i dokumente i gdje ide u školu. Sve o čemu je sanjao tokom više od dvije godine dugog putovanja.

- Sada imam taj pasoš i svi me vide drugačije - kaže, dodajući da bi svi ljudi, bez obzira na papire, morali biti tretirani sa dostojanstvom.

U Sarajevo se vratio sa filmom "The Mind Game" koji je korežirao sa dvije holandske autorice, Eefje Blankevoort i Els van Driel, a kojim je otvoreno ovogodišnje izdanje Al Jazeera Doc festivala u organizaciji Al Jazeera Balkansa, jednog od medija koji Sajida i ostale migrante i dalje često zovu nelegalnima.

Upoznali smo se u Solunu prije pet godina. Sajid je došao u grupi dječaka. Noć prije svi su nasilno vraćeni sa makedonske granice. Mršavi, umorni, izranjavanih nogu, sa malim ruksacima na leđima, tražili su pomoć. Sajid je prevodio i brinuo se da svi iz njegove grupe dobiju pomoć, uporno ih opisujući kao djecu. Kada smo ga upitali koliko mu je godina, rekao je da mu je skoro 15. Govorio je gotovo savršen engleski koji je sam naučio, uglavnom preko YouTubea i igrica, kao i sva današnja djeca. Bio je radoznao, nasmijan i raspoložen za razgovor. Nakon pet godina nije se puno promijenio. Još ima dječački osmijeh, mada mu je pakao kroz koji je prošao ostavio traga na licu, a i na tijelu. Kuću je napustio nakon što su mu talibani ubili oca. Majka mu je isti dan spakovala torbu i samo mu rekla da ide, plašeći se da će uskoro doći i po njega. I krenuo je, ne znajući ni sam kamo. Na putu je odrastao. Počela mu je rasti brada, mijenjao mu se glas, od dječaka je postao mladić.

Zahvaljujući video porukama koje im je slao, postao je jedan od glavnih protagonista prvog filma dviju Holanđanki – "Shadow Game" prati sudbinu desetorice dječaka kao što je on. Za razliku od drugih, Sajid je znao snimiti video iz dobrog ugla, a pritom je svaki put detaljno opisivao šta prolazi i gdje se nalazi. Snimio je više od 200 sati materijala. Nakon što je prvi film doživio uspjeh, odlučili su da snime i drugi, a Sajid je sada koautor.

U okrutnoj igri preko zatvorenih i militarizovanih granica Sajid je morao proći putovanje brodom od Turske do Grčke, a potom ići pješke preko Balkana, gdje se zatekao u vrijeme pandemije kovida, zbog čega je zaglavio više od godinu dana. Kretao se između Srbije, BiH, Hrvatske, Slovenije i Rumunije. Više puta je vraćan nasilno sa granica, samo iz Hrvatske vraćen je pet puta. Svakog pushbacka se živo sjeća. Sjeća se kako su morali danima hodati preko Plješevice sa torbama u kojima je bilo hrane koliko su mogli skupiti.

- Kretali smo se šumom da nas ne vide kamere i ljudi u mjestima kraj kojih smo prolazili jer ako nas vide, zvali bi policiju. U torbama smo imali hljeba, majoneze, kobasica, tunjevine, čokolade - govori.

Policija im je pravila sačekuše u šumi.

- Kada bi nas zaustavili, natjerali bi nas da sjednemo na tlo i onda nas tukli palicama i nogama. Tada smo im mogli vidjeti lica. Kada su nas tjerali nazad, stavljali su maske na lica. Pokušao sam tražiti azil u Hrvatskoj, ali su mi rekli da tu nema azila za nas i da idemo nazad u Bosnu - govori. Stidljivo izgovara riječi koje su policajci ponavljali pri pushbacku: "Mrš u pičku materinu."

- Tjerali su nas u vodu pa nazad u Bosnu. Ja i mnogi drugi nismo znali plivati, ali to ih nije interesovalo. U blizini mjesta gdje su nam to radili bio je most i molili smo da idemo preko mosta, ali nije ih bilo briga. Jednom sam uspio doći do Slovenije, nakon 11 dana hodanja, ali su nas otkrili i opet vratili ka Bosni - priča.

I kamerom se bori za izbjeglice i njihova prava 

Sajid je u BiH prvi put došao 2019. iz pravca Srbije. Sjeća se kako su ljudi koje su sretali uz put, a potom u Tuzli, bili srdačni, davali im hranu, vodu i ostalo. Ta atmosfera solidarnosti se uskoro promijenila. Promjena je došla sa otvaranjem kampova, a pogoršala se u predizbornom periodu. Istovremeno, EU počinje gledati na BiH kao na važnu zemlju u "upravljanju migracijama". Bosna postaje svojevrsni zatvor na otvorenom. Sajid je bio u kampu Ušivak pored Sarajeva, gdje su uglavnom bile smještene porodice i djeca koja su putovala sama, potom u Biri, kampu u Bihaću napravljenom u staroj napuštenoj fabrici, pa u Sedri, u starom poluruševnom hotelu na putu između Bihaća i Velike Kladuše.

- Bilo je jako teško... Naročito u Biri. Iz Međunarodne organizacije za migracije (IOM) bili su tako strogi. Bilo je, naravno, ljudi koji su imali srca, ali većina je tu radila za pare, uvijek ljuti i nikada ljubazni. Sve je bilo nasilje, ako ne fizičko, onda u odnosu koji su imali prema nama - sjeća se. Vučjak je i dalje mjesto o kojem ne priča rado.

- Izgubio sam puno prijatelja, nedostaju mi. Neki nisu uspjeli, a neki jednostavno nisu mogli izdržati sve i kada su došli do cilja, izvršili su samoubistvo - kaže. To je i sudbina Majida, prijatelja kojem je posvetio film, a kojem u EU-u nisu vjerovali da je maloljetnik.

Sajid je uspio dobiti status u Belgiji, zemlji koju je izabrao nasumice. U trenutku kada je napokon došao do EU-a, Belgija je bila dobra destinacija za maloljetnike iz Afganistana. Ipak, trebalo mu je više od godinu dana da dobije status.

- Prvo mi nisu vjerovali da sam maloljetnik. Kada sam dokazao koliko mi je godina, morao sam proći težak i dug intervju tokom kojeg su me pitali čudna pitanja na koja nisam imao odgovor. Napustio sam Afganistan sa 14 godina i teško da sam mogao govoriti o situaciji na način na koji su oni htjeli - objašnjava. Danas u Belgiji uči novi jezik kako bi mogao studirati novinarstvo.

Pet godina nakon prvog susreta, zajedno smo šetali Sarajevom, a onda otišli do kampa Ušivak. U kampu, na putu do i u gradu sretali smo dječake koji su još uvijek u pokretu i kojih je svaki dan sve više u Bosni. Sajid je pričao sa njima, ohrabrivao ih i svakom poželio sreću. Neki su ga prepoznali jer prate njegov TikTok kanal gdje priča o onom što prolazi i što je prošao. Mama i porodica ne znaju ni za taj kanal.

- Dok sam putovao, pričao sam joj lijepe priče, govorio kako mi je dobro, kako je put lak, kako spavam u hotelima. Ona ništa ne zna o mojoj realnosti, niti želim da joj to kažem. Ona je moja mama i teško bi to podnijela.

U kampu Ušivak, dok nas prati uposlenik IOM-a, obilazimo kontejnere i kuhinju. Kamp je poluprazan jer se ljudi koji dolaze u BiH kreću brzo i kratko zadržavaju u kampovima. I dalje je ružan i nehuman. Ljudi spavaju u kontejnerima, na željeznim krevetima, jedu u trpezariji kroz koju hodaju mačke. Sve je staro i neuslovno. Ipak, nema više privatnog osiguranja, nego su na ulazu policajci Službe za poslove sa strancima koja formalno vodi sve kampove. Novac i dalje dolazi iz EU-a preko IOM-a, organizacije zadužene za upravljanje migracijama u BiH. Sajid sve snima i priča onima koji prate njegov kanal. Sprema i novi film te namjerava ponovo pred europskim političarima govoriti o onom što je prošao.

- Naprosto ne želim da ljudi prolaze isto što i ja. Ljudi koji bježe od ratova i drugih nedaća. Ne želim da prolaze kroz fizičke i mentalne probleme koje ja imam - ističe.

"The Mind Game" nije pobijedio na ovogodišnjem Al Jazeera Doc festivalu, koji je imao nekoliko filmova kojima je u fokusu put migranata, bilo u Europi bilo u Americi. Pobijedio je italijanski film "Pure Unknown" o patologinji koja pokušava identifikovati ljude koji su umrli u moru. Niko ne želi dati novac za njihovu identifikaciju, sahranjuju ih na zasebnim grobljima pod NN oznakama, na udaljenim mjestima. Isto se dešava i na granicama između zemalja na Balkanu, gdje svakodnevno umiru mladih ljudi puni života i snova. Ubija ih tvrđava Europa. Sajid je odlučan da se bori protiv tog režima. Nakon prvog filma, sa autoricama i ostalim mladićima čiji je put prikazan počeo je putovati Europom i nekoliko je puta imao priliku govoriti pred Europskim parlamentom.

- Rekao sam im šta se dešava na granicama i o pravilima koja postoje, a koja niko ne poštuje. I dalje se borim za izbjeglice i njihova prava i to ću raditi dok mogu - kaže.