Nakon što su Sjedinjene Države započele svoj "globalni rat protiv terorizma", od direktnih i indirektnih posljedica pokrenutih ratova umrlo je više od 4.5 milijuna ljudi. Zaključila je to američka kulturna antropologinja Stephanie Savell u svom nedavno objavljenom izvještaju koji se bavi "indirektnim smrtima" u ratovima nakon 11. rujna 2001. godine. Savell je sudirektorica projekta "Cost of War" na Sveučilištu Brown, a u ovom izvještaju, naslovljenom "Kako smrt nadživljuje rat: Odjeci ratova nakon 11. rujna na ljudsko zdravlje", tvrdi da se u statistikama sustavno prešućuju upravo ove indirektne žrtve ratnih operacija. Kada se one pribroje direktnim žrtvama, broj smrti dramatično raste sa službene procjene od oko 900 tisuća direktno ubijenih u borbama na 4.5 milijuna ukupnih smrti.
Savell je istraživanjem obuhvatila ratove u Afganistanu, Pakistanu, Iraku, Siriji, Jemenu, Libiji i Somaliji. Tvrdi da do indirektnih smrti dolazi uslijed kolapsa ekonomije, nesigurnosti hrane, uništavanja javnozdravstvene infrastrukture, zagađenja okoliša, raseljavanja, te kontinuirane traume koja uključuje zdravstvene probleme, seksualno nasilje i nasilje u obitelji. Štoviše, navodi ona, za razliku od direktnih smrti koje prestaju sa završetkom direktnih borbi, ove druge uvijek imaju tendenciju rasta s protokom vremena, primjerice u Afganistanu, gdje je rat započeo 2001. a službeno je okončan u ljeto 2021. godine. "U zemljama kakav je Afganistan, koji je dvadeset godina bio pod okupacijom američke vojske, postavlja se pitanje može li se ijedna smrt koja se danas dogodi smatrati nepovezanom s tim ratom", tvrdi autorica. Stručnjaci procjenjuju da je "razumna konzervativna procjena za bilo koji suvremeni ratni sukob da na svaku direktnu smrt dolaze četiri indirektne". Što je stanovništvo siromašnije veća je indirektna smrtnost, pri čemu muškarci više pogibaju u direktnim borbama, dok žene i djeca disproporcionalno umiru od indirektnih posljedica ratnih sukoba.
Budući da se radi o sukobima s brojnim zaraćenim stranama u kompleksnim geopolitičkim okolnostima, autorica u svom istraživanju ne pripisuje direktnu odgovornost nijednom od tih aktera. No njezino istraživanje već i u naslovu jasno sugerira da je američki rat protiv terorizma temeljni kontekst u okviru kojega se događa svaki od ovih pojedinačnih sukoba. "Iako nisu jedine odgovorne za ova razaranja, Sjedinjene Države imaju veliku obavezu ulagati u humanitarnu pomoć i obnovu u post-11/9 ratnim zonama i trebale bi preuzeti puno više odgovornosti nego što to sada čine", navodi se u izvještaju. Savell piše da su izračuni o broju ratnih žrtava generalno kontroverzni, naročito kada u obzir uzimaju indirektne posljedice kakvima se bavi njezin izvještaj. Jedan od zornijih primjera takvih diskrepancija je rat u Iraku, za koji je znanstveni časopis The Lancet procijenio da je od 2003. do 2006. uslijed ratnog nasilja umrlo 600 tisuća ljudi, dok projekt Iraq Body Count navodi 300 tisuća do danas.
U Jemenu se pak "izgladnjivanje primjenjuje kao metoda ratovanja", pa UN navodi da je tamo do 2021. ubijeno 337 tisuća ljudi, od čega "skoro 60 posto od indirektnih uzroka poput nedostatka hrane, vode i zdravstvene zaštite". Jedan od indikatora razmjera ratom uzrokovane štete odnosi se na akutnu pothranjenost djece. Kumulativna statistika za navedene sukobe pokazuje da u stanju akutnog nedostatka hrane živi 7.6 milijuna djece, koja su stoga izloženija riziku od smrti, primjerice uslijed oslabljenog imunološkog sustava. U Afganistanu, gdje je ekonomija kolabirala nakon povlačenja američke vojske i dolaska na vlast talibana, više od polovice stanovništva živi u ekstremnom siromaštvu, a deseci tisuća djece mlađe od pet godina umiru od izlječivih bolesti kakve su ospice i kolera.
Kada su u pitanju psihološke posljedice rata, u izvještaju se objašnjava da su "anksioznost i depresija dva do četiri puta učestalije među ratom pogođenim populacijama nego što je globalni prosjek". Pritom se to više odnosi na žene "uslijed rodno uvjetovanog nasilja koje raste u ratnim vremenima". Autori primjećuju i da je posttraumatski stresni sindrom naročito prisutan na područjima izloženima kontinuiranim napadima bespilotnim letjelicama, kakvo je primjerice pakistanski Vaziristan uz granicu s Afganistanom. Tamo su "kronična tjeskoba i konstantan strah" izrazito rasprostranjeni među lokalnim stanovništvom zbog dvostrukih napada dronovima, u kojima su mete drugog napada ljudi koji priskaču u pomoć žrtvama prvog, navodi se u izvještaju.
