Hrvatska je primila točno 19 izbjeglica iz Afganistana otkako su poražene trupe NATO-a ovog proljeća uzele definitivno napuštati tu zemlju. Posrijedi su zapravo tri obitelji plus jedna osoba, ali ministar unutarnjih poslova Davor Božinović više puta je ponovio da ćemo "primiti možda još" Afganistanaca pored tih "oko 20", baš tako je rekao, iako je dodao kako se nadalje u ovdašnjem sustavu azila može očekivati "ne mnogo više" njih. No tako nam je umjesto izbjegličke i humanitarne enigme zadana matematička.
Glavno pitanje s kojim se danas u vezi s tom temom ovdje mukotrpno suočavamo, dakle, glasilo bi: ako imamo polazište reda veličine "oko 20", koliko bi još bilo "ne mnogo više" u nastavku priče? Možda "oko 10" ili pak i čak "oko 12"?
Dok čekamo uzbudljivi rasplet s konačnom cifrom afganistanskih izbjeglica kojima će dobrostiva Hrvatska širom raskriliti svoje ruke, pogledajmo bolje kontekst sudjelovanja naših vojnika u međunarodnom angažmanu u toj azijskoj zemlji, kao i političara u tumačenju tog sudjelovanja. Božinovića je preduhitrio Zoran Milanović, ovaj put očito veoma harmonično usklađen s Vladinim procjenama. "Mi možemo primiti jedan manji broj ljudi, simbolički", rekao je predsjednik RH, pojašnjavajući da "trebamo prigrliti nešto ljudi radi ljudske geste. (...) Naša granica nije previše rastezljiva, zato bih ja primio 20 ljudi".
Milanović svakako implicira da Hrvatska nije bila involvirana u sukobe na teritoriji Afganistana, mada je tamo kroz 17 godina u akciji "Odlučna podrška" ("Resolute Support") boravilo preko 5700 hrvatskih vojnika. Ili, kako nam objašnjava saborski zastupnik Nino Raspudić, općepoznato bolećiv na izbjegličke muke kakvih je dio i sam oprobao u ovdašnjim ratovima prije gotovo tri desetljeća, "Hrvatska nije sudjelovala u napadu na Afganistan", nego je njezin kontingent otpravljen tamo u "mirovnu misiju".
Također, po njemu, "određeni politički i aktivistički krugovi", vjerujemo li citatu iz Večernjeg lista, "koriste svaku situaciju kako bi Hrvatskoj nabijali nekakve moralne i povijesne dugove". I to, ima još, "u ovom slučaju kako bi poticali migraciju za koju iz zapadnoeuropskog primjera, pogotovo iz 2105., vidimo da ne može donijeti ništa dobro".
Zbog svih tih intrigantnih procjena i tankoćutnog vaganja mjere stvari, ovom zgodom malo ćemo se pozabaviti istinskim prilikama i odnosima u Afganistanu, u vezi s Hrvatskom i šire. Nećemo se oslanjati na teoriju i deklarativna stajališta NATO-a, koliko na zabilježenu praksu, a tako nećemo previše držati ni do završne tvrdnje vodstva tog saveza da ima "čistu savjest" na odlasku. NATO, predvođen Amerikancima, tamo je već punih 20 godina, mada je prvih par godina bilo preklapanja akcijskih okvira s Vijećem sigurnosti UN-a. No tad je posao prepušten NATO-u i Sjedinjenim Državama koje su prethodno s Velikom Britanijom poduzele bombardiranje zemlje, potom invaziju na nju.
Od tog momenta kreće regulacija uspostave mira i liberalne demokracije u zemlji izmučenoj već dvama i kusur desetljeća ratovanja. Neki bi to bili skloni nazvati i okupacijom. Ipak, sprva je većina afganistanskog življa – Paštuna ili Hazarijaca, mudžahedina ili talibana, seljaka ili elite – bez otpora pristajala na zapadnjačko predstavljeno rješenje, s perspektivom boljom navodno za sve.
Kao što u svojim bestselerskim memoarima ističe Stephen Hites alias Johnny Rico, američki vojni veteran iz Afganistana, saveznici su ubrzo napustili dogovor s već pacificiranim talibanima i upustili se u osvetničko i nadasve silničko te dugotrajno "čišćenje" njihovih snaga po zabitim selima. Pritom su masovno stradavali civili, a zarobljenici su odvođeni u vojne baze-mučilišta, pa revolt ubrzano raste i pretvara se u odium spram propagirane zadaće i vrijednosti Zapada.
Pomoć bismo morali pružiti svima koji bježe od progona i zbog direktne naše upletenosti u tamošnji razvoj događaja tijekom protekla dva desetljeća – kaže Sara Kekuš iz Centra za mirovne studije
Baš tad u igru ulaze hrvatski vojnici. U domovini se njima i njihovim sugrađanima tvrdi kako u Afganistan odlaze širiti mir i ljudska prava, ali na terenu sve to biva iznevjereno – završavaju kao američke marionete. Naravno, mnogima jesu pomogli, da ne bi bilo zabune. Najviše se pomoglo sloju ljudi bliskih savezničkim bazama, podržanoj novoj vlasti, naglo rasprostranjenim nevladinim udrugama itd. Ili direktnim suradnicima zapadnjačkih intervencionista – to je i onih 19 s početka ovog teksta. Afganistan, međutim, zemlja je izrazito ruralna, s desecima tisuća sela, pa je selektivno distribuirana pomoć izrazito podcrtala neimaštinu i nejednakost. Ukratko, više je štetila. Dodajmo tome uspostavu domaće vlasti-protektorata koja će se pokazati trajnim žarištem nesposobnosti i korupcije uz kakvo naši ministri, predsjednici i parlamentarni zastupnici ostavljaju dojam ganutljivo savršenog ideala.
Zaista, što nam je bilo da tad odemo tamo? Naročito kad se ima na umu da smo to jednom u prvom navratu izbjegli – onda kad je bilo nešto bolje. "Hrvatska je odlučila sudjelovati", kaže politolog Vlatko Cvrtila u jednom svom radu 2010. godine, "...ponajprije zbog početka priprema za ulazak u NATO."
Pogrešna odluka u najgorem trenutku – na taj bi se zaključak dalo svesti tu odluku, a slijedili su jednako poražavajući popratni efekti. U samoj se Hrvatskoj o našoj ulozi u Afganistanu znalo malo ili ništa, i sad se iznose procjene situacije na osnovu jednako mršavih te iskrivljenih spoznaja. Na primjer, dok se ekonomski interes Zapada u Afganistanu tretira po svijetu i ništa manje Americi kao opće mjesto, bilo da govorimo o energetsko-tranzitnim prioritetima ili heroinskom putu koji je nadzirala CIA, ovdje se o tome ne može čuti ni glasa.
No tragično glupo uplitanje u američku i britansku megasvinjariju povlači i razmjerne posljedice bez obzira na indolenciju, pa zato govorimo o potencijalnim milijunima izbjeglica – ne samo onima koji se već dugo nalaze u Iranu i Pakistanu – ili o odgovornosti RH za njih. To više nije značajnim dijelom tek apstraktna odgovornost, humanitarna ili makar gestualna obaveza, poput one za Sirijce u čijem udesu ipak nismo izbliže sudjelovali.
Hrvatska je ustvari veoma opipljivo doprinijela afganistanskoj katastrofi, i zato je toj zemlji i svjetskoj budućnosti itekako dužna politički te – kako ono bješe – moralno i povijesno. Izmotavanje neće promijeniti tu objektivnu činjenicu, koliko god mi ovdje jedni druge utješno tapšali po ramenu.
- Ne više samo zato što smo to dužni s obzirom na međunarodni pravni poredak, nego bismo pomoć svima koji bježe od progona morali pružiti i zbog direktne naše upletenosti u tamošnji razvoj događaja tijekom protekla dva desetljeća - rekla nam je Sara Kekuš iz Centra za mirovne studije (CMS) u Zagrebu.
Ta udruga koja se izbjeglicama bavi u Hrvatskoj ponajviše, uz organizaciju Are You Syrious (AYS), upozorava među ostalim da uspostava sigurnog koridora, za sve kojima novi talibanski režim ugrožava život, više nije samo humanitarno pitanje.
Sara Kekuš (Foto: Goran Stanzl/PIXSELL)
Europska unija bi se daljnjim ignoriranjem i fokusiranjem praktično isključivo na zaštitu svojih granica mogla dovesti do suočavanja s novim velikim izbjegličkim valom. Ako se ne pomogne u prihvatu, unutarnji pritisak koji podnose Iran i Pakistan mogao bi tim zemljama postati neizdrživ. A naročito je tako zbog intenzivne prisutnosti afganistanskih talibana. Uostalom, njih su Amerikanci i odgojili upravo u Pakistanu, među prvim generacijama izbjegličkih očajnika, a konačno i među svih drugim ekstremističkim skupinama koje su poduprli, od mudžahedina do manjih islamističkih grupacija.
CMS i AYS ističu da je u prvih šest mjeseci ove godine upisano 692 tražitelja hrvatskog azila iz Afganistana, od toga 384 muškarca i 308 žena. Odobreno ih je devet, iako bi neki vjerojatno rekli "oko 10"
Danas najveći broj izbjeglih Afganistanaca možemo sresti u Bosni i Hercegovini, premda smo neke od tih istih mogli sretati i u Hrvatskoj, no to samo prije vraćanja pushbackom. Udružene snage Danskog vijeća za izbjeglice i Guardiana obavijestile su javnost da je samo u drugoj polovini kolovoza zabilježeno preko 60 izrazito nasilnih potiskivanja tih ljudi iz RH u BiH.
CMS i AYS ističu da je u prvih šest mjeseci ove godine upisano 692 tražitelja hrvatskog azila iz Afganistana, od toga 384 muškarca i 308 žena. Odobreno ih je devet, iako bi neki vjerojatno rekli "oko 10".
- Godinama gledamo službeno na Afganistan kao sigurnu zemlju i s tim se objašnjenjem odbija pružiti azil, što je suludo. Da se ne bi moralo ni razmatrati njihove zahtjeve, većina slučajeva rješava se nezakonski, pushbackom - nastavlja Sara Kekuš.
Ovome treba dometnuti da se na balkanskoj izbjegličkoj ruti u ovom času nalazi kronično zaglavljenih oko 10 tisuća ljudi, od čega približno dvije tisuće Afganistanaca. No upravo Hrvatska pokazuje se danas najbudnijim čuvarom granica EU-a, ključno predziđe nasuprot bauku iz vjerski dominantno muslimanskog dijela svijeta. A tu svoju rolu izvršava podjednako nezakonito i pukim izvrtanjem zakonitosti naglavce.
Najbolji primjer za to su već uvriježeni izrazi kao što je onaj "ilegalni migranti". Izbjeglice ne mogu biti legalni ni iz perspektive zemlje od koje bježe, a ne da bivaju ispraćeni s uredno ovjerenim preporukama. Povrh svega valja znati da EU traži vizu od državljana svih zemalja Afrike i malne svih Azije, s izuzetkom Japana i još par oaza. Čim kroče u Hrvatsku bez vize – koju inače nemaju priliku zatražiti, ako i to treba nekom crtati – oni su ilegalci. No azil koji im u slučaju životne ugroženosti jamči međunarodno pravo, u realnosti mogu tražiti tek kad se zateknu na hrvatskom teritoriju.
Ta je lakrdija od tretmana zakona upotpunjena podjelom izbjeglica na "stare" i "nove", jer stare navodno nisu legitimne – za RH je Afganistan do jučer bio sigurna zemlja, rekosmo. I sad se nad tom zemljom kuka uglavnom od momenta odlaska Amerikanaca, čak ne toliko zbog ubijanja, koliko povodom zabrane slušanja muzike ili stradanja ženskih ljudskih prava.
Zanimljivo je da užasan položaj žena u Afganistanu nije bio tema ni dok su zapadnjaci podržavali mudžahedine koji su prema njima bili gori od talibana, ni dok su podržavali same talibane, a pogotovo ne dok su te žene i njihovu djecu masovno ubijali u svojstvu kolateralnih žrtava za vrijeme borbe protiv ekstremista. Za vrijeme okupacije bilo je uistinu lakše barem ženama iz boljestojećeg segmenta populacije, ekonomski gledano, dok je golemom udjelu onih drugih nerijetko bilo gore uslijed napetosti koja je rasla i kulminirala zapadnjačkim bijegom prije totalne propasti saveznika na licu mjesta. No kontrolirani narativ o ženskim pravima je Zapad aktivirao isključivo prema vlastitoj potrebi.
Pregled te neizmjerne ujdurme, savezničke i hrvatske, završimo jednim usputnim momentom. Prije nekoliko dana, naime, u svoju vojnu misiju na Mediteranu, u sastavu NATO-a, poslan je još jedan brod hrvatske ratne mornarice. To je već peti, a misija nam druga. Ova se zove "Čuvar mora" ("Sea Guardian"), ali bilo ih je proteklih godina pod NATO-om još.
Sad se u pravilu ističe da je razlog tim naporima suzbijanje terorističkih aktivnosti i osiguravanje plovnih putova. Ono, baš kao da se teroristi služe pomorskim flotama. No skrivanje iza jeftinih deklaracija nije od neke pomoći. NATO je još od 2015. provaljen u svom pokušaju da iza plemenitih ciljeva zamaskira najobičniju protuizbjegličku aktivnost ili, u biti, konstantni pomorski pushback. O tome je izvještavala npr. nezavisna globalna medijska organizacija OpenDemocracy: "Akcije u Mediteranu smatraju se humanitarnim ili neophodnim za preveniranje trgovine ljudima, ali širenje vojne prisutnosti tamo ne znači ništa doli rat protiv migranata."
Zauzvrat se povremeno izvještava o tome kako su naši mornari spasili nešto izbjegličkih brodolomnika, iako obavezu pomoći ugroženima na moru imaju baš svi. Tako su i hrvatski brodovi zapravo produžena ruka europsko-unijske pogranične straže Frontex koja dio svojih ovlasti prenosi na NATO, bilo da se radi o Egejskome moru ili pličinama pokraj Malte.
Zbog svega pobrojanog, zbog tolike bezočne mimikrije i prestrašnih joj posljedica, Hrvatska bi svakako morala – ali neće pa neće – zbrinuti malo ozbiljniji broj afganistanskih izbjeglica, i to već kad govorimo samo o "novima". Konačno, najlakše bi bilo predložiti da ih bude 5700, u skladu s ukupnim brojem tamo poslanih naših vojnika. No i 570 bilo bi vrhunsko dostignuće za RH. I mogli bismo se opravdano dičiti da smo ih prihvatili "oko 600".
