Povratak je trajao 20 godina, a samo je završni sprint trajao deset dana. Sve ostalo u talibanskom povratku na vlast bilo je manje ili više mukotrpno. Talibani su prije 20 godina bili poraženi i zbačeni s vlasti, a kontrolirali su tada veći dio Afganistana. Bili su na rubu uništenja, na rubu nevažnosti, potisnuti iz većeg dijela Afganistana. Utočište u kojem su se obnovili pronašli su u Pakistanu, s vremenom i slabljenjem američke prisutnosti u Afganistanu oni su snažili, postali su relevantan partner za razgovor čak i onima koji s njima svojedobno nisu htjeli razgovarati, dakle Amerikancima i na koncu su se sredinom kolovoza 2021. godine vratili na vlast. U trenutku pisanja ovog teksta talibani su kontrolirali 33 od 34 sjedišta provincija. Izvan njihova dosega ostao je Bazarak, tradicionalno tvrdo protutalibansko uporište. Mediji i analitičari zapanjeni su brzinom i načinom na koji su talibani osvojili vlast. I doista, od 6. kolovoza kada su osvojili Zarandž, sjedište provincije Nimruz, prvo središte provincije pod njihovom vlašću od 2001. godine, sve izgleda kao velika hodnja. Velika hodnja kulminirala je 15. kolovoza, kada su praktički bez borbe ušli u Kabul.
Međutim, prije 6. kolovoza i nije bilo tako jednostavno, a talibanska ofenziva bila je krvava. Počela je 1. svibnja i vremenski koincidira s američkim povlačenjem iz Afganistana. U više od tri mjeseca borbi poginulo je, prema podacima koji i nisu pouzdani, više od 11.000 boraca – skoro 10.000 talibana i više od 1.500 pripadnika vojske donedavne vlade. A onda se 6. kolovoza sve na vladinoj strani raspalo. Danima slušamo brojna pitanja i čujemo tek pokoji odgovor. Kako je moguće da se dobro naoružana vojska od 300.000 ljudi, vojska u koju je SAD uložio više od 80 milijardi dolara, tako brzo uruši u sukobu sa slabije naoružanim i malobrojnijim talibanima? Zluradi su već primijetili da je režim koji su nakon povlačenja 1989. iza sebe ostavili Sovjeti potrajao tri godine, ovaj koji su iza sebe ostavili Amerikanci potrajao je jedva nekoliko tjedana. Kakve su bile afganistanska vlast i vojska koje su SAD i saveznici gradili? Kakva će biti talibanska vlast u usporedbi s talibanskom vlašću od 1996. do 2001.? Kakve će biti geopolitičke posljedice talibanskog preuzimanja vlasti? Hoćemo li se suočiti s novim izbjegličkim valom i koliki će on biti? Radi li se o velikom porazu SAD-a i zapadnog svijeta ili je SAD, kako tumači i američka administracija, ostvario svoje ciljeve? Je li ulazak talibana u Kabul ujedno i završetak ratova u Afganistanu dugih više od 40 godina?
Nakon rasula saznali smo da se vojska u koju je uložen silan novac nije imala čime hraniti i plaćati vojnike, a nije imala ni municije. Suradnje s talibanima i korupcije nije nedostajalo, a upravo sve te slabosti mnogi navode kao ključne razloge brzog poraza. Korupcije, čini se, nije nedostajalo ni na najvišim položajima. Ruski izvori tvrde da je bivši predsjednik Ašraf Gani iz zemlje pobjegao s golemom svotom novca, tolikom da su mu trebala četiri automobila da taj novac spremi. Talibanska vlast bi, sudeći prema prvim najavama, mogla biti manje nenormalna nego talibanska vlast iz njihove prve faze. U nedjelju su izjavili da će se žene moći školovati, moći će i raditi, ali će morati nositi hidžab. Najavljuju da će žene imati važnu ulogu, ali sve će biti u skladu sa šerijatskim propisima. Hoće li to tako doista biti ili će takve izjave biti validne samo dok se iz Kabula ne izvuku stranci, tek ćemo vidjeti. U nedjelju su voditeljice nestale ispred televizijskih kamera, u ponedjeljak se barem jedna vratila i intervjuirala talibana. Talibani su snimljeni i kako se zabavljaju u lunaparku. Stižu izvještaji da je glazba u Kabulu utihnula, prije četvrt stoljeća glazba i ples bili su zabranjeni. Bezbradi su muškarci navodno počeli puštati bradu, s obzirom na to da su prije četvrt stoljeća morali biti bradati.
Čini su da su talibani nešto naučili, barem malo omekšali, čak pozivaju žene u vladu. Zasad se nastoje prikazati kao prihvatljivi. Tvrde da se neće osvećivati, da im je stalo do mira i sigurnosti. Budu li tako vladali, u međunarodnoj areni neće imati problema bez obzira na izvjesnu rigidnost režima i kršenja ljudskih prava. Uostalom, prije 20 godina nisu s vlasti srušeni zbog naravi režima, nego zato što su pružili utočište Al-Kaidi i njenom čelniku Osami bin Ladenu. Rizik za njihovu vlast nisu ljudska prava i njihovo nepoštivanje, rizik za njihovu vlast bit će odnos prema terorizmu i terorističkim organizacijama. Postanu li utočište terorista i rasadnik terorizma, njihova će vlast ponovno biti ugrožena.
Raspravlja se o porazu, pa i debaklu SAD-a i saveznika. Osnovni cilj, likvidacija bin Ladena i slabljenje Al-Kaide, je ostvaren. Dodatno zadan cilj, stvaranje liberalnodemokratskog režima, nije uspio. Presađivanje politike i društva nije tako jednostavno kao medicinsko presađivanje. Mnogi smatraju da su Amerikanci odlukom o povlačenju izdali svoje saveznike i da su morali ostati u Afganistanu baš zato da ga talibani ne bi preuzeli. No američki predsjednik Joe Biden ima odgovor – ako se ni sami Afganistanci ne žele opirati, a očito je da više ne žele, zašto bi to morao raditi netko drugi? Slab otpor ukazuje i na to da talibani imaju podršku u solidnom dijelu stanovništva. Podsmjeha i ruganja s velesilom ne nedostaje. Kineski su mediji izvijestili da je prijenos vlasti u Kabulu bio organiziraniji negoli u Washingtonu početkom godine. Prigovara se SAD-u i da je ostavio saveznika na cjedilu. Upitno je jesu li uopće imali političkog saveznika u Afganistanu ili su saveznici postali saveznici tako što su Amerikanci od njih napravili saveznike. Na cjedilu ne bi smjeli ostaviti sve one desetke tisuća ljudi koji su im pomagali u održavanju administracije. Reputacijski udar SAD trpi, ni prvi, ni zadnji, pa ni najteži.
U Srednjoj Aziji će biti itekako zanimljivo. Prvi test budućih zbivanja bit će odnosi Irana i talibana, dva režima koji se ne podnose, a Iranu je malo nedostajalo da napadne Afganistan prije 20 godina ne bi li srušili talibane s vlasti. U strahu od prelijevanja talibanskog utjecaja na vlastite muslimanske manjine Rusija i Kina mogle bi se dodatno zbližiti, a u to bi zbližavanje mogle uvezati i Tadžikistan, Turkmenistan i Uzbekistan. Međunarodno će talibanski režim biti u limbu, ni priznat ni nepriznat. Kina je najavila spremnost za prijateljske odnose, kako se nagađa, i iz interesa da se domogne znatnog rudnog bogatstva zemlje. Rusija ostavlja otvorenu ambasadu u Kabulu, ali ne priznaje režim, baš kao ni SAD koji s talibanima ipak potpisuje sporazume. Poput onoga u Dohi koji je omogućio američko povlačenje i talibansko napredovanje. Europska unija nagovještava da se s onim koji je na vlasti treba razgovarati. Lunapark s talibanima ide dalje.
