Sredinom prosinca američki dnevni list ‘Washington Post’ objavio je dugački izvještaj koji dokazuje da je jedan od najdužih ratova u povijesti američkog imperijalizma, onaj u Afganistanu, bio kontinuirani niz laži i obmanjivanja javnosti od američke vlade kako bi se unedogled opravdavalo njegovo trajanje.
‘Post’ je istraživanje temeljio na oko 2000 ranije neobjavljenih dokumenata, mahom intervjua s više stotina ljudi koji su direktno bili uključeni u rat, od generala i diplomata do humanitaraca i lokalnih dužnosnika. Dokumente su novinari dobili nakon tri godine i dvije tužbe podignute na temelju Zakona o pravu na pristup informacijama, jer ih agencija od koje su dokumente tražili – Ured glavnog inspektora za rekonstrukciju Afganistana (SIGAR) – nije htjela ustupiti, unatoč tome što dokumenti u trenutku traženja ‘Posta’ nisu bili klasificirani. Šef SIGAR-a John Sopko pokrenuo je naime 2014. projekt ‘Naučene lekcije’, kojemu je cilj bio evidentirati i analizirati propuste američke okupacije Afganistana. U sklopu toga projekta provedeni su intervjui sa stotinama američkih, ali i dužnosnika evropskih NATO saveznica.
U ratu u Afganistanu sudjelovalo je 750.000 američkih vojnika. Prema službenim statistikama, ubijeno je 64 tisuće afganistanskih vojnika, 43 tisuće civila, 42 tisuće talibanskih i drugih pobunjenika te 2300 američkih vojnika
Tek nakon zahtjeva novinara da im se ustupe dokumenti SIGAR-a, različita federalna tijela, od Ministarstva obrane do CIA-e, započela su s klasificiranjem dokumenata, no sud je presudio u korist medija pa su papiri dostavljeni, ali na način da je 366 od ukupno 428 imena intervjuiranih dužnosnika zacrnjeno. ‘Post’ je u međuvremenu došao i do oko 60.000 stranica ranije klasificiranih bilješki koje je od 2001. do 2006. vodio tadašnji ministar obrane Donald Rumsfeld, a koje je on nazivao ‘pahuljice’.
Na temelju ova dva izvora može se zaključiti da je američka vlada 18 godina potpuno bezumno masakrirala zemlju i bez ikakvog uspjeha, ali uz kontinuirano laganje, trošila ogroman novac kako bi Afganistan ‘pretvorila u modernu državu’. Kako piše u izvještaju, kada je rat krajem 2001. započeo, nominalni cilj bio je odmazda protiv Al Kaide i sprječavanje budućih terorističkih napada nalik na one od 11. rujna, da bi se, kako se rat razvlačio, taj cilj mijenjao, a američke institucije kontinuirano međusobno prepirale. Tako je jedna htjela da Afganistan postane demokracija, druga transformirati kulturu i povećati prava žena, a treća preoblikovati regionalne odnose moći između Pakistana, Indije, Irana i Rusije.
‘Je li Al Kaida neprijatelj ili su to talibani?; Je li Pakistan saveznik ili protivnik?; Što s Islamskom državom i drugim džihadistima, a kamoli s domaćim ratnim vođama na CIA-inoj plaći?’ rekao je SIGAR-u jedan neimenovani dužnosnik, koji je tu situaciju usporedio s ‘božićnim drvcem ispod kojeg je svatko mogao staviti poklon’. General Douglas Lute u izjavi iz 2015. godine bio je pak znatno kraći: ‘Bili smo potpuno ispražnjeni od temeljnog shvaćanja Afganistana. Nismo imali ni približnu ideju o tome što tamo radimo i što pokušavamo postići.’
U 18-godišnjem ratu u Afganistanu sudjelovalo je 750.000 američkih vojnika, a potrošeno je oko bilijun dolara. Prema službenim statistikama, ubijeno je 64 tisuće afganistanskih vojnika, 43 tisuće civila, 42 tisuće talibanskih i drugih pobunjenika, 2300 američkih vojnika, 424 humanitarca i 67 medijskih radnika. Za cijelo to vrijeme, rekao je šef SIGAR-a John Sopko, ‘američkom narodu konstantno se lagalo’, a dokumenti pokazuju da američka vlada do dana današnjeg nije dala odgovore na gore navedena pitanja, pa se ta situacija nemilice prelijevala i na teren, gdje američki vojnici ni sami često nisu znali protiv koga bi se trebali boriti. I sam Donald Rumsfeld u jednoj ‘pahuljici’ s kraja 2003., kada je rat trajao već dvije godine, napisao je sljedeće: ‘Nemam vidljivost o tome tko su ovdje zločesti dečki. Tragično nam fali obavještajaca.’
Od spomenutih bilijun dolara državnog novca, 133 milijarde potrošene su na poslijeratnu rekonstrukciju Afganistana, gdje je američka vlada bila nakanila izgraditi centraliziranu vladu, nalik onoj u Washingtonu, u zemlji ‘naviknutoj na tribalizam, monarhizam, komunizam i islamsko pravo’, kako je rekao jedan izvor. To im nije polazilo za rukom, a budući da je zemlja istovremeno bila preplavljena ogromnim financijskim sredstvima, došlo je do epidemije korupcije. Jedan diplomat u Kabulu Sopku je rekao da je najveći pojedinačni američki projekt ‘naravno, razvoj masovne korupcije’, dok je jedan kontraktor posvjedočio da se od njega tražilo da u jednoj afganistanskoj općini ulaže tri milijuna dolara dnevno. ‘Kada korupcija dođe do razine kojoj sam ja svjedočio’, rekao je također spomenuti diplomat, ‘to je negdje između nevjerojatno teškog i praktički nemogućeg za iskorijeniti.’
Gotovo komične razmjere poprimila su pak nastojanja za sprječavanjem proizvodnje opijuma, na što su savezničke vlade ulupale devet milijardi dolara. Prvu fazu provela je britanska vlada, koja je farmerima plaćala da uništavaju usjeve maka, pa su oni samo sadili još više. Potom je američka vojska krenula s uništavanjem bez kompenzacije, što je rezultiralo bijesom farmera i njihovim masovnim pridruživanjem talibanima. Rezultat ovakvih ‘politika’ je da su američki analitičari 2006. godine procijenili da je narkoindustrija moćnija i od same afganistanske vlade i da financira pobunjenike, a Afganistan je prošle godine bio odgovoran za rekordnih 82 posto ukupne svjetske proizvodnje opijuma.
Istina je rijetko bila dobrodošla u stožeru u Kabulu. Bilo je nešto mjesta za loše vijesti ako su one bile male, na primjer da su naša oklopna vozila pregazila neku djecu – rekao je Bob Crowley, savjetnik za protuterorizam u Afganistanu
Što se tiče ulaganja u afganistanske sigurnosne snage, o njihovoj osposobljenosti za borbu protiv talibana najbolje svjedoči činjenica da su oni, sa 64 tisuće poginulih, skupina s najviše ratnih žrtava. Dokumenti koje je dobio ‘Washington Post’ svjedoče da nitko iz bulumente američkih dužnosnika nikada nije imao ni iluziju da će oni biti spremni preuzeti kontrolu nad zemljom nakon povlačenja američkih trupa. Dokumenti sadrže i niz rasističkih izjava američkih oficira koje se odnose na afganistanske vojnike, pa tako jedan kaže da su oni ‘dno kace u zemlji koja je sama dno kace’, drugi kaže da trećinu čine ‘ovisnici ili talibani’, a treći da ‘kradu toliko goriva iz američkih baza da konstantno smrde na benzin’.
U posljednjem dijelu izvještaj donosi niz izjava koje pokazuju da su američki dužnosnici u Washingtonu za cijelo vrijeme trajanja rata skrivali nepovoljne izvještaje s terena i umjesto toga javnosti nudili falsificiranu verziju stvarnosti. Umirovljeni general Barry McCaffrey tako je 2006. izvijestio nadležne da su ‘talibani napravili impresivan povratak pa treba očekivati neugodna iznenađenja’, a dva mjeseca kasnije Rumsfeldov civilni savjetnik Martin Strmecki ministru je poslao izvještaj s upozorenjem da je ‘nezadovoljstvo naroda vladom enormno’ i da će ‘talibani jačati’. Unatoč ovim ocjenama, Rumsfeld je ubrzo američkoj javnosti predočio izvještaj u kojemu, kako piše ‘Post’, ‘sve pršti od optimizma’, do te mjere da se navodi čak i broj žena koje su prošle obuku za uzgoj peradi (19 tisuća) te povećanje prosječne brzine na afganistanskim cestama (300 posto).
Slične, u službenim prilikama izgovorene laži zabilježene su i za glavnog zapovjednika američkih i NATO snaga u Afganistanu Davida Petraeusa, kao i Rumsfeldovog nasljednika na čelu Ministarstva obrane Leona Panette, te niza nižerangiranih vojnih i civilnih dužnosnika. ‘Istina je rijetko bila dobrodošla u stožeru u Kabulu’, rekao je Sopku Bob Crowley, savjetnik za protuterorizam u Afganistanu 2013. i 2014. godine. ‘Bilo je nešto mjesta za loše vijesti ako su one bile male, na primjer da su naša oklopna vozila pregazila neku djecu. Takve stvari se odmah mogu riješiti direktivama. Ali kada bismo pokušali govoriti o strateškim problemima ili o korupciji afganistanske vlade, bilo je jasno da takvo što nije dobrodošlo.’
Iz Bijele kuće, bilo da je u njoj živio George W. Bush ili Barack Obama, konstantno su dolazili pritisci da se proizvode statistike koje će pokazati pozitivne efekte, a vojni strateg John Garofano SIGAR-u je ispričao da je u sjedištu vojske u provinciji Helmand bio skupi, profesionalni tiskarski stroj na kojemu su se printali plakati s tablicama i grafovima čiji podaci nisu bili vjerodostojni. U interpretacijama se ponekad išlo u takve apsurde da su se samoubilački napadi prikazivali kao ‘znak očaja i slabosti talibana da se uključe u direktne borbe’, a porast američkih žrtava kao pokazatelj predanosti borbi protiv neprijatelja.
Istoga dana kada je ‘Washington Post’ objavio svoj izvještaj, američka vlada objavila je da se u Dohi nastavljaju pregovori s talibanima, istima onima koje je američka vlada 18 godina smatrala neprijateljima koje treba pobijediti. Pregovori su naprasno bili prekinuti u rujnu jer su predstavnici talibana odbili uvjet da primirje potpišu i s afganistanskom vladom, koju ne priznaju, a isti stav iskazali su i ovog puta. U kontekstu pregovora, koje bi vlada Donalda Trumpa htjela zaključiti u što kraćem roku, tumači se i odluka američke vojne komande u Afganistanu iz svibnja da više neće objavljivati procjene o tome koliki udio teritorija i ljudi kontrolira afganistanska vlada, a koliki pobunjenici. Objasnili su da su takve procjene ‘subjektivne’ te da ‘ne pomažu misiji zaštite američkih građana i saveznika’. U listopadu 2017. američka vojska prestala je objavljivati i statistike o žrtvama, kada su se one počele približavati, po Pentagonovim procjenama, ‘neodrživim razinama’, a klasificiranima se smatraju i procjene o djelotvornosti afganistanskih sigurnosnih snaga, njihovoj operativnoj spremnosti i antikorupcijskim politikama.
Rezultat svih ovih odluka je da od kraja 2018. godine više ne postoji službena procjena o postizanju američkih ratnih ciljeva, a odgovor na pitanje čemu takav naprasni prekid objavljivanja podataka nalazi se u posljednjem službenom izvještaju, koji je pokazao da afganistanska vlada kontrolira teritorij na kojemu živi tek 63 posto populacije i da je u prva tri mjeseca ove godine broj žrtava afganistanske vojske porastao za čak 31 posto. Vojni analitičar Bill Roggio, koji vodi blog Long War Journal o ratu u Afganistanu, novinarima je iznio još goru procjenu prema kojoj afganistanska vlada kontrolira manje od polovice naseljenog teritorija, devet posto kontroliraju talibani, a preostali teritorij i dalje je poprište sukoba.
U međuvremenu su Ujedinjeni narodi objavili da je prošle godine u Afganistanu ubijeno 3804 civila, najviše otkad su prije deset godina počeli voditi ovu statistiku, te time upotpunili sliku koju je sažeo bivši vojni strateg sa stažem u Afganistanu, major Danny Sjursen, onu da je Afganistan sada u ‘gorem stanju nego što je ikada bio od početka američke intervencije’.
