"Nemoj sad da nećemo kod tebe!" bio je naziv samostalne izložbe koju je likovni umjetnik Miro Župa, akademskim zvanjem kipar, održao prije četiri i pol godine u zagrebačkoj Galeriji Atelijera Žitnjak, smještenoj na jugoistočnoj periferiji grada. Sada, izložbom "Sve je otrovano i sve skače", koja je u Galeriji Forum Kulturno-informativnog centra otvorena do 6. novembra, Župa je u svom prepoznatljivom stilu jednostavno skoknuo od periferije do centra, pokazavši kako se ispeglanim dijelom grada umije kretati jednako opušteno i prirodno kao i galerijskim hodnicima između nepreglednih postindustrijskih postrojenja.
Splićanin koji se udomaćio u Zagrebu, Župa ostavlja dojam kao da se može ležerno ponašati i uklopiti gotovo svugdje, a da ne ostane ni bez metra svoje umjetničke autentičnosti, što je prije otprilike četvrt stoljeća začeta u okruženju hrvatske i regionalne underground strip-scene, željne prenošenja njegove slave usmenom predajom, povoljno tiskanim publikacijama i izložbama na mnogobrojnim festivalima opće prakse te prostorima s ugođajima sve prije nego galerijskim.
Međutim, nakon što je svojim neodoljivo čudovišnim i nezadrživo brbljavim likovima (lucidnima poput ljudi s kakvima se u sitne sate, dobro podmazani, sprijateljujete za šankom što život znači) pokorio toalete vjerojatno svih alternativnih klubova i kafića u zemlji i šire (uvijek ih crtajući neizbrisivim vodonepropusnim markerima, za svaki slučaj), idući logičan korak ipak je bio stati barem na stotinku sekunde i razmisliti kako svojim haiku-stripovima, grafitima, muralima, pa i skulpturama, ispunjavati prostore klasičnije (recimo) izložbene namjene.
Zašto haiku? Pa zato što Župa, kao što je uočio i voditelj Galerije Forum Feđa Gavrilović, svoje zoomorfne i katkad biomorfne likove, s pripadajućim "oblačićima" i parolama na odjeći koju nose, gotovo uvijek stavlja u po jedan prizor, kadar kakav može pripadati stripu, ili skoro dvodimenzionalnu skulpturu kakva u prostoru govori s obje svoje strane. Kratki iskazi, brze misli i hitri kroki-crteži nisu samo Župin umjetnički credo, nego i njegov modus vivendi, zrak koji ispuhuje i udiše.
Jer, kako ukazuju sami nazivi njegovih izložbi (a baš su to parole posuđene od bezbrojnih njegovih likova), Miro Župa nikad ne prestaje komunicirati, i zapravo, na sebi svojstven način ne prestaje inzistirati na likovnoj umjetnosti koja je prije i iznad svega komunikativna. Takva je i japanska haiku poezija: iskazi su joj jednostavni, a dubine neslućene, ali je na čitateljima (u Župinom slučaju i gledateljima) da kopaju sve dublje i dublje, i među riječima i slikama izgrađuju sve slojevitije odnose.
Na nama je da sami režiramo igrokaze u koje su uključeni svi Župini likovi, svaki sa svojim proplamsajima ljudskog stanja, a na kustosima je, jednom kada uđu u avanturu suradnje sa Župom (koja obogaćuje sve uključene), da nam to omoguće osiguravanjem uvjeta u kojima nas autor može bombardirati neprekidno novim sadržajem.
Na tom tragu, "Sve je otrovano i sve skače" jest dobrodošao nastavak prošle izložbe – eto, došli smo kod čovjeka, i to su posljedice. Miro Župa i ovaj put za vrijeme izložbe na galerijskim zidovima radi na novim crtežima, i nije osobito važno hoće li ih do zatvaranja završiti ili neće. Ali je ključno što u središtu grada svakodnevno radi na protuotrovu za sporo umiranje iznutra.
