Zbog zaoštravanja odnosa Rusije i Zapada nacionalna energetska kompanija trpi velike gubitke. Privatizirana je pod sumnjivim okolnostima, u ime savezništva s velikom svjetskom silom i budućih blagodati koje joj je takav posao trebao donijeti. Danas, kada je jasno da su potpisani ugovori štetni, čini se da ih je teško, pa i nemoguće raskinuti i(li) revidirati. Strani ulagač iskoristio je poltronstvo i amaterizam domaćih pregovarača te na štetu građana, kojima je kompanija nekada pripadala, svojoj tvrtki osigurao ugovore kakvi se mogu dobiti valjda jedino u zemljama Trećeg svijeta… Ne bismo puno pogriješili kada bismo ovako započeli priču o hrvatskoj energetskoj kompaniji Ini, no ovdje je riječ o prodaji Naftne industrije Srbije (NIS) ruskom državnom divu Gazpromu. U siječnju 2008. godine Vlada Srbije objavila je da je potpisala sporazum s ruskim Gazpromom na 30 godina, uz mogućnost produljenja po isteku tog razdoblja: dogovorena je prodaja 51 posto dionica NIS-a za 400 milijuna eura, a ugovorom je predviđeno i 500 milijuna eura ulaganja u modernizaciju kompanije.
Tada potpisan energetski sporazum, osim privatizacije NIS-a, sadržavao je i dva ključna energetska deala: izgradnju podzemnog skladišta plina Banatski Dvor i izgradnju plinovoda Južni tok. ‘Blagodati ove suradnje i potpisanog sporazuma osjetit će svaki građanin u Srbiji’, govorio je Vojislav Koštunica, tadašnji predsjednik Vlade koja je pregovarala s Rusima, dok je Vladimir Putin proglašavan počasnim građaninom Novog Sada. Te iste godine, 30. lipnja, objavljena je i procjena revizorske kuće Deloitte & Touche koju je naručila srpska vlada, prema kojoj je vrijednost kapitala NIS-a procijenjena na 2,2 milijarde eura, što je prema procjeni bila ‘fer tržišna vrijednost kompanije’. Međutim, već je ranije odlučeno kako NIS neće biti prodan na međunarodnom javnom natječaju najboljem ponuđaču, nego će biti uključen u širi energetski sporazum s Rusijom. Prema toj procjeni, 51 posto NIS-a vrijedilo bi 1,12 milijardi eura, što je značajno više od 400 milijuna za koliko je prodan. Takva se odluka pravdala ‘projektom veka’, kako se u Srbiji nazivao Južni tok, i ulaganjima na koje se u predstojećem periodu obvezala ruska strana. Prema istom sporazumu, koji je u Skupštini Srbije podržalo više od dvije trećine zastupnika, Gazprom je kao vlasnik NIS-a dobio i neograničeno pravo na iskorištavanje svih naftnih i plinskih rezervi u zemlji.
Pošto je ruski predsjednik početkom ovog mjeseca objavio kako Rusija odustaje od Južnog toka, a prošlog petka Europska komisija dobila i službenu potvrdu u obustavi gradnje, u Srbiji je otvoreno pitanje što će biti s ugovorima koji su potpisani s Rusijom. Od projekta Južni tok Srbija je očekivala investiciju vrijednu dvije milijarde eura, a nakon što bi plinovod bio izgrađen i 300 milijuna godišnjih prihoda. Premijer Aleksandar Vučić je rekao kako Srbija plaća cijenu sukoba velikih, a nešto direktnija je bila potpredsjednica Vlade Zorana Mihajlović, koja je kazala kako bi, osim one političke, trebalo ispitati i kaznenu odgovornost potpisnika sporazuma i bivšeg predsjednika Borisa Tadića. Nije trebalo dugo čekati na odgovor, pa je tako Tadić preko medija poručio kako će se odazvati nadležnim organima u vezi bilo kakve odgovornosti što se tiče sporazuma, ali kako će onda isto morati učiniti i Vučić i Tomislav Nikolić, koji su također glasali za sporazum za koji je, kako kaže Tadić, postignut najveći mogući konsenzus u novijoj srpskoj povijesti.
Reportaža emisije ‘Insajder’, emitirane 2013. na televiziji B92, u četiri je nastavka postavila neka prilično jasna i smislena pitanja, na koja do danas nije odgovoreno. Osim što je Srbija prodala NIS debelo ispod cijene, kompanija danas ima rudnu rentu od samo tri posto. U Rusiji primjerice ta renta iznosi 22 posto, u Sloveniji deset, u Italiji dvanaest, a u Hrvatskoj pet posto. Prema važećem Zakonu o rudarstvu, rudna renta u Srbiji iznosi sedam posto, no u sporazumu potpisanom s Rusima stoji kako eventualne promjene poreznog zakonodavstva neće utjecati na poslovanje NIS-a, pa je tako investitoru omogućeno da plaća samo tri posto rudne rente do 2023. godine.
Osim što je Srbija prepustila svoju energetsku kompaniju kako bi privoljela Rusiju da izmijeni prvotno planiranu trasu Južnog toka, uvjeti gradnje plinovoda bili su izrazito nepovoljni po Srbiju u odnosu na druge države koje su sudjelovale u projektu. U svim državama kroz koje je Južni tok trebao proći (Mađarska, Bugarska, Slovenija, Italija) dogovoren je partnerski odnos između ruskog investitora i države u kojoj se plinovod gradi, osim u Srbiji gdje je Gazprom imao 51 posto dionica kompanije koja je bila zadužena za izgradnju plinovoda i time praktički osigurao odlučivanje o svim važnim pitanjima. Specifikum srpskog slučaja je i to što je novoosnovana kompanija registrirana u off-shore zoni u Švicarskoj, pa bi tako, da je do izgradnje došlo, Srbiji bilo teško kontrolirati tok novca.
Prema istraživanju ‘Insajdera’, 500 milijuna eura uloženih u modernizaciju zapravo je pozajmica, koja je u financijskim knjigama NIS-a iskazana kao dug, koji se zajedno s kamatama isplaćuje Gazpromu svaka tri mjeseca sve do svibnja 2023. godine. Potpisnik spornog dogovora, Boris Tadić, kaže da bi sporazum sada, kada se odustalo od izgradnje plinovoda kroz Srbiju, trebalo revidirati. Mali problem za Srbiju predstavlja to što u ugovor nije ugrađena klauzula o poništenju privatizacije NIS-a u slučaju prekida izgradnje Južnog toka. Tadić to pravda time što je Srbija bila ‘slabija strana’ u pregovorima, a naftni sektor pred kolapsom i u nasušnoj potrazi za investitorom. Dakle Srbija nema argumenata za poništenje ugovora i povrat nacionalne energetske kompanije.
Polarizacijom svjetskih zbivanja potpuno je ogoljen čak i privid suvereniteta, čime su se samozavaravale države na Balkanu. U najboljem slučaju po Srbiju, Južni je tok danas pod velikim upitnikom, a u najgorem – i vjerojatnijem – od njega se definitivno odustalo. Rusija se okreće jeftinijem projektu, plinovodu kojim bi se plin trebao dopremati do tursko-grčke granice, a za daljnju izgradnju infrastrukture trebala bi se pobrinuti svaka država koja se tim putem želi opskrbljivati plinom. Osim što je u ime ‘projekta veka’ debelo ispod cijene prodan NIS, u Srbiji se već krenulo s ulaganjima i otkupom zemljišta na trasi kojom je trebao proći plinovod. Na račun nepostojećeg projekta, Srbija je za pripremne radove, idejne projekte i eksproprijaciju već potrošila 30 milijuna eura. A od Južnog toka ostao je tek ‘tužni jok’.
