Nakon što je otkriveno da je kriv za štetu od 3,6 milijuna eura, koliko je država platila uređenje njegovih ministarskih prostorija, kao i da je njegova majka kupila gradski stan u Splitu po povlaštenim uvjetima i popustom koji je dobila jer je on živio u njemu pa ga nakon dva dana prodala po dvostruko višoj cijeni, te da je njegova poliklinika zabilježila priličan rast u poslovanju s državom zadnju godinu dana, novinari su istražili ratni put nezavisnog predsjedničkog kandidata s podrškom HDZ-a i odnedavno počasnog člana Hrvatskog generalskog zbora Dragana Primorca. Učinio je to novinar Slobodne Dalmacije Vinko Vuković.
Dobio je dvojake odgovore: prema Andriji Hebrangu, koji je izašao iz HDZ-a kad je objavljeno da je ovaj stranački kandidat, Primorac je prevarant i ratni dezerter koji je pod radnom obavezom pobjegao u SAD i tamo proveo rat zbog čega bi trebao kazneno odgovarati, dok s druge strane Vlado Bužančić, zapovjednik antiterorističke postrojbe Policijske uprave Splitsko-dalmatinske od 1. rujna 1990. do 15. siječnja 1991. godine, tvrdi da je Primorac kao član taekwondo kluba "Kocunar" cijelu 1990. bio uključen u sve aktivnosti vezane uz stvaranje samostalne Hrvatske, da bi od 14. siječnja 1991. godine bio uključen u operacije kao dio antiterorističke postrojbe.
Bužančić dalje objašnjava da je, uz čuvanje predsjednika Tuđmana tokom Europskog prvenstva u atletici 1990., jedan od glavnih zadataka te zapravo paravojne jedinice bila organizacija protuterorističkih djelatnosti te preventivno djelovanje protiv snajperista. Na Vukovićevo pitanje što su konkretno radili, Bužančić odgovara: "Pretresali smo po Splitu sumnjive stanove".
Prema njegovim riječima, prema dojavama su pretresli više od 3000 stanova. "To su bila gadna vremena, svaki čovjek na terenu nam je puno značio, tako da smo svjesno imali paravojsku koja je za nas obavljala sve potrebne poslove na razotkrivanju neprijateljskih prijetnji", kaže bivši zapovjednik, a Vuković pita: "Jeste li vi to upravo rekli da je Dragan Primorac bio pripadnik paravojske koja je po Splitu mjesecima prije nego što su počela ratna zbivanja upadala u srpske stanove pod opravdanjem da se u njima nalaze teroristi?" pa Bužančić odgovara: "Bez te paravojske nikad ne bismo mogli imati državu niti bismo sada vi i ja o ovome razgovarali". Dalje ističe da je svaki od 3000 pretresenih stanova bio s razlogom pod sumnjom i da je iz izvučeno nekoliko kamiona raznog oružja, od pušaka do bombi, i da su tako doslovno spasili Split od snajperista.
Početak devedesetih u Splitu naziva se i ratom za kvadrate u tom gradu gdje je bio svaki treći stan u vlasništvu JNA i SSNO. Ukupno je u vojnom fondu bilo 38.226 stanova, od kojih ih je navodno čak 8640 bilo u Splitu, što ne čudi s obzirom da su oficiri rado dolazili živjeti u taj grad, posebno provesti mirovinu kraj mora. S propašću Jugoslavije, vojni penzioneri, aktivni oficiri, kao i civilna lica na službi u JNA, postali su laka meta lokalnih siledžija koji su brzo prepoznali mogućnost da se preko noći dokopaju stanova na elitnim lokacijama.
Deložacije su početkom devedesetih provođene praktički svakodnevno. Zapovjednik Hrvatske ratne mornarice admiral Sveto Letica kazao je u ožujku 1992. godine kako je svih 900 praznih stanova u Splitu nasilno useljeno, s tim da su u 11 posto slučajeva u stanove nasilno ušli pripadnici HRM-a, te da je 55 pripadnika mornaričkog pješaštva i vojne policije također nezakonito ušlo u stanove.
U studenom 1993. godine, Mladen Bajić, tada zamjenik državnog vojnog odvjetnika za zborno područje Split izjavio je u Feral Tribuneu kako je te godine zaprimljeno 185 tužbi protiv počinitelja koji su nasilno uselili u stanove.
Novinari su pisali da su prvi na meti bili prazni stanovi, da bi 1992. na red krenule deložacije osoba u pravilu nehrvatske nacionalnosti. Izbacivani su stariji ljudi, žene s djecom, bez ikakve imovine, o čemu je Dalmatinski odbor solidarnosti Tončija Majića redovno izvještavao.
