Kad je riječ o klimatskim promjenama, svaki laik zna da smo sve bliže točki kolapsa, ali ne znamo koliko blizu. Točka kolapsa po sebi je, naravno, manje zanimljiva od situacije s kvalitetom života prije eskalacije. Stoga pitanja o aktualnom statusu i prognozi klime na Jadranu postavljamo Ivici Vilibiću, jednome od najistaknutijih domaćih znanstvenika na području geoznanosti i oceanografije. Vilibić je znanstveni savjetnik u trajnom zvanju u Zavodu za istraživanje mora i okoliša Instituta Ruđer Bošković, ujedno vrlo aktivan u međunarodnoj znanstvenoj zajednici, primjerice po broju i dinamici znanstvenih projekata. Grupa stručnjaka koju Vilibić predvodi vodeća je u svijetu u istraživanju meteoroloških cunamija.

U časopisu "Science Advances" početkom ove godine objavljena je studija kao pokušaj razumijevanja što bi se moglo dogoditi ako se poremeti ili zaustavi sustav strujanja u sjevernom Atlantiku (Atlantic meridional overturning circulation ili AMOC). Dio tog sustava poznatiji nam je kao Golfska struja, a u popularnoj kulturi ista je već kataklizmički "krepala" u filmu Ronalda Emmericha "Dan poslije sutra" iz 2004. godine. Je li u realitetu našega života urušavanje AMOC-a počelo? Što to znači za nas?

Što se tiče laika, uvijek ima dovoljno onih koji, zahvaljujući društvenim mrežama i mogućnostima komentiranja ispod pojedinih mrežnih članaka, mogu govoriti urbi et orbi da je i crni zid bijele boje. Nažalost, takvih "laika" imamo dovoljno i na političkim razinama, inače pojedini ministri ne bi populistički propagirali, primjerice, uporabu protugradnih raketa koje su razvijene u vrijeme Sovjetskog Saveza, a za koje je dokazano da nemaju značajan utjecaj na stvaranje tuče u oblacima, samo da bi "ugodili" narodu i usput okrivili nekog drugog za vlastitu nesposobnost.

Uz sve oscilacije i varijabilnosti, klimatski modeli daju da će temperatura površine Jadrana do kraja stoljeća dodatno porasti u prosjeku od tri do četiri stupnja. Koliko će porasti, to ovisi i o tome kako će se razvijati čovječanstvo

Ali kad smo kod dokaza, klimatski modeli jasno govore da se očekuje, u slučaju "krepavanja" AMOC-a, jako zahlađenje u sjeverozapadnoj Europi (do desetak stupnjeva Celzija u Škotskoj), "uobičajeno" (znači, onoliko koliko bi bilo i bez kolapsa AMOC-a, što znači zagrijavanje) u Sredozemlju, te dodatno zagrijavanje ostatka svijeta. A na to da se tu nešto već događa ukazuje takozvani cold blob, odnosno područje u sjevernom Atlantiku u kojem je trend temperature blago negativan. Ta anomalija je posljedica pomaka strujnih režima kao što su Golfska struja odnosno njezin nastavak preko sjevernog Atlantika, pri čemu bi se, ako nastavimo ići u tom smjeru, mijenjali sustavi ciklona i anticiklona u području Atlantika i Europe. Primjerice Islandska ciklona, uz Azorsku anticiklonu jedan od postojanih baričkih sustava na Atlantiku koji određuju vrijeme u Europi, u potpunosti bi nestala. Naravno, sve se to neće dogoditi u nekoliko tjedana kao u filmu "Dan poslije sutra", no može u razdoblju od nekoliko desetaka godina: ne znamo kada jer naše znanje nije dovoljno da načinimo takvu prognozu. Vjerojatnost da se to dogodi do kraja stoljeća je, kako je rekao jedan od vodećih klimatologa Stefan Rahmstorf u travnju ove godine na jednoj od vodećih znanstvenih konferencija EGU General Assembly, veća od 15 posto, i raste u vremenu.

A film "Dan poslije sutra" je običan holivudski uradak gdje se više prati odnos između oca i sina nego same klimatske promjene. Jer da je postavljen "kako treba", onda na kraju ne bi slao političku poruku solidarnosti meksičkog naroda prema narodu SAD-a kojeg zapravo kolaps AMOC-a ne bi toliko pogodio kao Europu jer recimo Boston, koji je geografski južnije od Splita, ne bi već sada imao vrlo hladne zime s prosječnom temperaturom u siječnju od oko minus pet stupnjeva. Naime, uz istočnu obalu SAD-a u sadašnjoj klimi teče hladna Labradorska struja, koja već čini klimu desetak stupnjeva hladnijom nego na istim geografskim širinama u Europi.

 

Dva stupnja u 40 godina

Trend porasta površinske temperature mora iskustveno primjećujemo. Ono što je nekada bilo osvježavajuće, sad je "juha" u ugođaju kupanja u Jadranskom moru: nedavno je izmjerena najviša ikad temperatura mora u južnom Jadranu od 29,7 stupnjeva Celzija. Taj je trend dobro dokumentiran satelitskim mjerenjima, što znači da je tijekom protekla četiri desetljeća temperatura pri površini Jadrana porasla oko dva stupnja Celzija, s time da je porast bio veći u ljetnim mjesecima nego u zimskim. Govorimo li o trendu isključivog rasta, ne i pada? O čemu sve ovisi prognoza lošeg trenda?

Da, trend porasta i temperature zraka i površinske temperature mora je oko dva stupnja Celzija u posljednjih četrdesetak godina, što je mjereno i satelitskim mjerenjima i mjerenjima pomoću brodskih sondi. Trend temperature je isključivo pozitivan, no naravno koja godina može biti hladnija od prosjeka. Inače, definicija trenda uključuje promjene nekog svojstva u duljim vremenskim razdobljima, od tridesetak godina ili dulje. Uz trendove, postoje prirodne oscilacije oceanskih sustava koje mogu uzrokovati varijacije temperature na periodima od nekoliko desetljeća, kao što je Atlantska višedekadska oscilacija. Uz sve te oscilacije i varijabilnosti klimatski modeli daju da će temperatura površine Jadrana do kraja stoljeća dodatno porasti u prosjeku od tri do četiri stupnja. Koliko će porasti, to ovisi i o tome kako će se razvijati čovječanstvo: hoće li biti razjedinjeno i stavljati profit na prvo mjesto, što uključuje veće korištenje jeftinijih izvora energije temeljenih na fosilnim gorivima – što, recimo, potiče Trump, a i Rusija "živi" od toga – ili će prepoznati problem i više koristiti "održive" izvore energije, što može imati za posljedicu skuplje tehnologije i manji globalni rast (iako se lijep profit može ostvariti i od prodaje tehnologija za proizvodnju "čiste" energije). Nažalost, ne postoji realni klimatski scenarij za budućnost u kojem bi se temperatura zraka i površine mora smanjila. Za tako nešto morao bi se ugljikov dioksid uzimati iz atmosfere, a za ostvarenje tog scenarija je manja vjerojatnost nego da se ostvari maloprije spominjani scenarij iz filma "Dan poslije sutra".

Neke od novih vrsta toplijih mora poput ribe "strijelke" već su se udomaćile u dijelovima Jadrana, dok se neke druge vrste polako udomaćuju. Nije dakle pitanje hoće li se to dogoditi, već kada će se dogoditi, za pet, 15 ili 45 godina

Jadranskog mora kakvo je bilo, recimo 1970-ih, možemo se samo sjećati i skupljati obiteljske fotografije flore i faune, poput običnog škampa koji bi mogle istisnuti neke druge, emigrantske vrste iz Crvenog mora? Riba vatrenjača koja je kao invazivna indopacifička vrsta u samo dvije godine napredovala od Visa do Šolte, kako javljaju stručnjaci s terena, brzo bi mogla postati simbolom Dalmacije. U kojem se postotku promijenila flora i fauna Jadrana pod utjecajem novih invazivnih vrsta?

Puno se toga promijenilo od 1970-ih godina na hrvatskoj obali Jadrana. Uzmimo, izgrađenost obale se povećala nekoliko puta, ribarska flota nam je značajno porasla, ljudi su u tom davnom razdoblju bili manje pretili itd. Isto tako, i flora i fauna se neprekidno mijenjaju, kako na kopnu uz more tako i u moru. Zbog prelova, ribe je sve manje i pitanje je koliko su za to krive klimatske promjene, a koliko čovjek kroz direktan utjecaj. Doduše, postoje i pozitivni primjeri koji idu za očuvanjem ribljeg fonda i bioraznolikosti, kao što je no-take zona u području Jabučke kotline u kojoj obitavaju mnoge hladnomorske vrste, npr. škampi. Porastom temperature ni ta zona možda neće biti od pomoći, bar ne za hladnomorske vrste, kao ni uspostava zaštićenih područja Natura 2000 ili uspostava Morskih zaštićenih područja (Marine Protected Areas), parkova prirode i slično. Ipak, to zaustavlja čovjeka da direktno utječe na okoliš, dok je utjecaj što se odvija putem klimatskih promjena nezaustavljiv. Neke od novih vrsta toplijih mora poput ribe "strijelke" već su se udomaćile u dijelovima Jadrana, dok se neke druge vrste polako udomaćuju. Nije dakle pitanje hoće li se to dogoditi, već kada će se dogoditi, za pet, 15 ili 45 godina. Primjer je i nedavni pomor školjaka u Malostonskom zaljevu, vjerojatno povezan s ekstremno toplim morem.

Dolina Neretve kakva zbog klimatskih promjena neće biti (Foto: Zvonimir Barišin/PIXSELL)

Bura – najvažniji vjetar

Nekada smo se mogli praktički ravnati po burama koje bi "ohladile" Jadran sredinom kolovoza, a posljednjih godina to je posve neizvjesna prognoza? Zašto nam je bura toliko važna?

Što se tiče stanja Jadrana, bura je zapravo najvažniji vjetar i to zbog mnogo razloga. Jedan je taj da bura "bistri" glavu, za razliku od juga, zbog čega su stari Dubrovčani izbjegavali donositi važne odluke za vrijeme juga. Tijekom zime u sjevernom Jadranu se, kod snažne i dugotrajne bure, hladi more i time mu se povećava gustoća, pa takvo more tone na dno i širi se u cijelom Jadranu, sve do duboke Južnojadranske kotline. Kroz to širenje donosi se kisik u duboke slojeve Jadrana i time omogućuje život na samom dnu. Bogatstvo Jabučke kotline je upravo posljedica te kisikom obogaćene vode koja se nakon jakih zimskih bura skuplja i donosi kisik u toj prirodnoj depresiji na dnu Jadrana.

Nadalje, bura i u ljetnim i u zimskim mjesecima odgurava more od naše obale, pri čemu se iz dubljih slojeva uzdiže more koje sadrži mnogostruko više hranjivih soli, pokretača života u moru i osnovne hrane planktonskim organizmima. Postoji i još jedan način donosa hranjivih soli prema površini, a to je u dubokom južnom Jadranu kada bura u kasnu zimu izmiješa more do dubine od oko pola kilometra, pa i dublje, i tada te duboke vode opet postaju pokretač života. Naravno, bura je važna i ljeti, naročito posljednjih godina kada zna naglo ohladiti more. Jednostavno, doživljaj prirode uz buru je drugačiji nego za teških toplinskih valova s malom vidljivosti zbog donosa pustinjskog pijeska. Iako, i pustinjski pijesak je donositelj hranjivih tvari: "sijanje" mora pustinjskim pijeskom također je pokretač života u moru.

Mislim da će Split za 50 godina postati mrtav grad s malo domaćih žitelja, a oni će tijekom ljeta bježati u okolicu, kako zbog turizma, tako i zbog činjenice da je već sada nemoguće živjeti tijekom ljeta u Splitu s temperaturama i prilično visokom vlagom

Viša razina saliniteta Jadrana uzrokuje siromaštvo hranjivim solima, ali nam jamči čisto more: a zašto je porast saliniteta mora loš trend za sve?

Zapravo, voda karakterizirana višim salinitetom je indikator njezinog izvorišta koje je u istočnom Sredozemlju, gdje "obitavaju" jedne od najčišćih voda na svijetu. Razlog tome je manjak rijeka i manjak oborina koje donose hranjive soli, pa stoga ondje postoji i manjak bioloških procesa u moru. U zapadnom Sredozemlju vode su nešto "mutnije", jer je taj dio Sredozemlja više pod utjecajem Atlantskog oceana koji sadrži više hranjivih tvari. Slaniji Jadran može značajno utjecati na obalna područja u kojima obitavaju organizmi koji nisu prilagođeni tako visokim iznosima saliniteta. Tu se posebno ističu ušća, estuariji i delte rijeka kao što je rijeka Po ili ušće rijeke Neretve.

Uz to, problem je što se, kao posljedica klimatskih promjena, bilježi i porast razine mora, što u konačnici može omogućiti mnogo dublji prodor slanog mora u kopno. Upravo to se događa u delti rijeke Neretve u kojoj sve više mora dolazi do granice Hrvatske i Bosne i Hercegovine, odnosno do mosta u Metkoviću na rijeci Neretvi. Zbog porasta razine mora dolazi do zaslanjenja cijelog ušća rijeke Neretve, što znači da su već danas ugrožena poljoprivredna područja, nasadi mandarina i svega drugoga. Problem, naravno, ne dolazi sam. U neka davna vremena Neretva se kod ekstremnih riječnih dotoka razlijevala po cijeloj delti, tako je i nastala plodna ravnica. No, otkad su izgrađene hidrocentrale u Bosni i Hercegovini dotok Neretve nikad nije dovoljno velik da poplavljuje deltu, a delta se, kao i sva pješčana područja, lagano sliježe (tzv. subsidencija tla). Nažalost, dolina Neretve zato dugoročno nema budućnost u smislu poljoprivrede, kao ni bioraznolikosti.

Međuvladin panel za klimatske promjene (IPCC) redovito ažurira mjerenja okupljena oko pitanja scenarija rigoroznih mjera, ako želimo produljiti život ljudskoj vrsti, flori i fauni na Zemlji. Godišnje emisije ugljičnog dioksida, uzrokovane ljudskom aktivnošću, predviđaju loš i još lošiji scenarij: gdje smo tu mi?

Što se tiče utjecaja ekonomije Republike Hrvatske na globalne klimatske promjene, taj je zanemariv jer su naše emisije stakleničkih plinova manje od jednog promila u odnosu na svjetske emisije. U tom se smislu Hrvatska mora primarno orijentirati na mjere prilagodbe na klimatske promjene, što naravno ne isključuje mjere i politike Europske unije u smislu zelene tranzicije. Hrvatska dakle svojim djelovanjem ne može umanjiti porast temperature, razine mora, porast sušnijih razdoblja, bujičnih poplava, ali bi morala prilagoditi gradnju i infrastrukturu – sustav odvodnje i kanalizacije – u obalnom pojasu, prilagoditi energetsku mrežu ljetnim opterećenjima zbog klimatizacije prostora, uzgajati komercijalne vrste u moru koje "vole" toplije more, graditi infrastrukturu, npr. retencijska akumulacijska jezera koja bi redistribuirala vodu cijele godine, graditi vodovode i sustave za navodnjavanje u poljoprivrednim područjima, osiguravati usjeve od vremenskih nepogoda, npr. sustavom mreža protiv tuče, saditi usjeve koji su otporniji na nepogode i sl. Scenariji IPCC-a (Shared Socioeconomic Pathways) predstavljaju moguće razvoje čovječanstva, temeljem kojih se procjenjuje budući tehnološki razvoj i procjenjuju buduće emisije stakleničkih plinova.

Kako se u ranjivosti ekosistema Jadrana uklapa eventualno crpilište nafte i plina? Je li scenarij suradnje ekosistema i energetike u ikakvom pomaku suglasja struke i politike?

U jednom od scenarija IPCC-a, točnije u SSP1 stoji: "Vođeni sve većom predanošću postizanja razvojnih ciljeva, nejednakost se smanjuje unutar i između zemalja." Dakle, ključna riječ je smanjenje nejednakosti, dok se u današnjem svijetu, zbog gramzljivosti pojedinaca i cijelih država, događa upravo suprotno. Crpilišta nafte i plina se, naravno, ne uklapaju u scenarij SSP1, ali zar nam politika ne govori da ćemo od LNG terminala zarađivati masne pare na transportu plina prema našim susjedima?

Zar ne slušamo tijekom ljeta svaki dan koliko je turista više u odnosu na prošlu godinu: meni nije jasno u čemu bi bio problem da turista ima malo manje? Stalno mora biti svega više, održivost je tek deklarativno u strategijama koje su dobrim dijelom prilagođene EU-u, samo da bismo izvlačili europski novac. I nije to problem samo kod nas, dobar dio svijeta ima takvu percepciju, pa dok je toga nećemo mi krenuti prema utopijskom scenariju SSP1. OK, nije sve tako ni crno, postoji značajan porast "čiste" energije u ukupnoj energiji u Hrvatskoj jer se trenutno više ulaže u solarne elektrane. Tko bi rekao da imamo više sunca nego primjerice Austrija? Dakle, ne ide se u smjeru održivijih scenarija, što znači tri do četiri stupnja Celzija višu globalnu temperaturu do kraja stoljeća.

Mi ćemo poć na Misec, u miru da provedemo lito... – Split (Foto: Zvonimir Barišin/PIXSELL)

Mrtvi grad Split

Na Jadranu je bilo više meteoroloških cunamija. Osim onog iz 1978. godine u Veloj Luci, u lipnju 2003. na srednjem Jadranu su uništeni nasadi školjaka u Malostonskom zaljevu, poplavljen je Stari Grad na Hvaru, u srpnju 2007. na otoku Istu val je bio visok četiri metra i poplavio je kuće uz obalu. U čemu je opasnost meteorološkog cunamija?

Fenomen meteoroloških cunamija, inače moja uža istraživačka specijalnost, javlja se u cijelom svijetu, a najizraženiji je u područjima u kojima su plimne oscilacije male, recimo u Sredozemlju. Kod ekstremnih događaja kao što je događaj iz Vele Luke 1978. godine more može oscilirati s rasponom od preko šest metara i poplavljivati obalna područja, uništavati brodove. Tada je more došlo gotovo do prvog kata kuća u Veloj Luci. Srećom, nije bilo žrtava jer je dežurni dispečer isključio struju cijelom mjestu kada je vidio da more poplavljuje rivu. Odmah nakon toga istraživači su pokušali objasniti zašto se događa taj fenomen, no nije ga bilo lako objasniti bez kvalitetnih mjerenih podataka.

Moj početak istraživanja meteoroloških cunamija je upravo koincidirao s nadogradnjom mareografa (uređaji koji mjere razinu mora) s digitalnim pretvaračima razlučivosti jedne minute, koji smo načinili sredinom lipnja 2003. godine u okviru jednog projekta Europskog istraživačkog programa, još dok sam radio u Hrvatskom hidrografskom institutu. Zanimljiva koincidencija je bila da je dva tjedna poslije, 27. lipnja 2003., srednji Jadran iskusio snažan meteorološki cunami koji je uništio nasade školjkaša u Malostonskom zaljevu, upravo u suženjima gdje su se javljale najjače struje koje su odgurale blokove teže od jedne tone, dok je bio poplavljen dobar dio Starog Grada na otoku Hvaru. Upravo postojanje tih digitalnih uređaja omogućilo nam je da dokumentiramo svojstva samog događaja. A dobro je pitanje hoće li meteorološki cunamiji biti jači u budućoj klimi. Jedna studija na Balearskom otočju kaže da hoće za trećinu, za scenarij većeg ispuštanja stakleničkih plinova. Druga studija kaže da u Jadranu mogu biti jači u srednjem, a slabiji u sjevernom Jadranu. Zapravo ne možemo reći što će se s njima točno događati u budućnosti.

Za izlazak iz ekološke krize u kojoj živimo ljudska civilizacija će morati napraviti oštar zaokret i obavezno žrtvovati dio vlastite komocije. Sumnjamo u tu žrtvu, ali se moramo nadati. Kako razmišljate u horizontu izglednog scenarija klimatske situacije u Splitu za pedeset godina? Ili je bolja projekcija za sto godina?

Pitanje je hoće li ljudska civilizacija izabrati izaći iz ekološke krize ili odabrati neki od scenarija koji se mogu gledati u distopijskim filmovima. U svakom slučaju, otkucaji sata su nešto na što čovjek, za sada, ne može utjecati, i pokazat će gdje ćemo biti za 50 ili sto godina bez obzira na naše puste želje. Split za 50 godina? Zanimljivo pitanje. Možda da se sjetimo Splita kakav je bio prije 50 godina, a to je, barem u centru grada, ovakav prizor: djeca koja se igraju u palači, roba koja se suši nad kaletama, susjede koje ćakulaju preko prozora. Dovoljno je pogledati serije "Malo misto" ili "Velo misto"... svega toga je nestalo prije dvadesetak godina, a sada imamo britanske vikend partijanere i crawl ture. Split kakav je bio, nestao je u 50 godina, pa je za pretpostaviti da će i Split kakav je sada nestati za 50 godina: možda još i ranije, s obzirom na to da je mijena sve brža. Nekako nisam siguran da će u tom budućem Splitu klapska pjesma odzvanjati kaletama, iako će vjerojatno postojati festivali. Oliver je još 1975. na Splitskom festivalu pjevao: "2002. mi ćemo poć na Misec, u miru da provedemo lito, jer od pustih turisti ča će doć nam na more, ni okrenit se neće moć nitko." E sad, možda bi neki novi Oliver mogao napisati što misli kakav će Split biti 2052. godine. U svakom slučaju, moje je mišljenje da će Split za 50 godina postati mrtav grad s malo domaćih žitelja, a ti preostali će tijekom ljeta bježati u okolicu grada – ni ja vam se ne javljam iz Splita, već iz malog mjesta Kreševo kod Šestanovca u Dalmatinskoj zagori, u kojem se po noći može i bez klime spavati – i to kako zbog turizma, tako i zbog činjenice da je već sada nemoguće živjeti tijekom ljeta u Splitu s temperaturama i prilično visokom vlagom, barem meni.