Inicijativa da se na zgradi splitske Banovine – odnosno sjedištu gradske uprave i nekadašnjoj Komandi Vojno-pomorske oblasti JNA – postavi ploča u spomen na pogibiju Saška Gešovskog podigla je na noge vazda spremne domoljubne snage u tom gradu: pobunili su se HDZ i ostale desničarske stranke, pobunile su se braniteljske i stradalničke organizacije, a Torcida je otvoreno zaprijetila splitskom gradonačelniku Ivici Puljku da ploča, ako bude postavljena, neće dugo ostati čitava.
Ne pomaže ni to što je tekst koji bi – na latinici i na makedonskoj ćirilici – trebao biti ispisan na ploči neutralan gotovo do uvrede: „Saško Gešovski, Kavadarci, 31. 10. 1971. – Split, 6. 5. 1991. Nesretno stradao 6. svibnja 1991. godine.“ Pobunio se čak i lokalni SDP, predvođen vječno žalosnim Davorom Matijevićem, jer u odavanju počasti jednoj nedužnoj žrtvi vidi Puljkov proračunati populizam, što je prilično deplasirana ocjena s obzirom na to tko je sve ustao protiv ideje koju je prihvatila vlast u Splitu.
Gešovski, koji je bio na odsluženju vojnog roka u Splitu, poginuo je u toku masovnih protuarmijskih demonstracija pred Komandom VPO JNA, demonstracija izazvanih time što je milicija samoproglašene Republike Srpske Krajine, uz asistenciju dijela trupa Kninskog korpusa JNA, bila blokirala hrvatsko selo Kijevo blizu Knina. Osim toga, 2. svibnja 1991. ubijena su dvanaestorica hrvatskih policajaca u Borovu Selu nedaleko od Vukovara, a istog dana ubijen je i jedan hrvatski policajac u Polači kod Benkovca. Prosvjed je formalno organizirao Nezavisni sindikat Brodograđevne industrije, no pravi inspirator i organizator bila je vladajuća Hrvatska demokratska zajednica. Protuarmijsko okupljanje brzo je prešlo u fizičko nasilje. Vojnika Gešovskog, kojeg je bilo zapalo da tog jutra stražari pred Komandom VPO-a, pogodio je metak ispaljen iz mase. Nikad nije pouzdano utvrđeno tko je pucao.
Sigurnosna služba VPO JNA, na čelu s kapetanom bojnog broda Ljubišom Bearom, kasnijim srebreničkim krvnikom, početkom lipnja 1991. uhapsila je, ili otela, četvoricu ljudi na koje je pala sumnja da su povezani sa smrću Gešovskog i ranjavanjem još jednog ročnika JNA, također Makedonca. Svoj četvorici na brzinu je upriličen proces pred Vojnim sudom u Sarajevu: osuđeni su na zatvorske kazne u rasponu od godine i pol do osam godina, ali JNA ih je potkraj 1991., u grupi od dvadeset i sedam zarobljenika, razmijenila za grupu svojih zatočenih pripadnika, među kojima je bio i general Milan Aksentijević, pomoćnik zapovjednika Pete vojne oblasti u Zagrebu.
Saško Gešovski u trenutku pogibije nije bio nikakav agresor, niti je JNA 6. svibnja 1991. bila agresorska vojska u Hrvatskoj: velika većina oficira koji će se kasnije naći u Glavnom stožeru i na drugim zapovjednim dužnostima u Hrvatskoj vojsci u to vrijeme nosila je uniformu JNA i uredno primala armijsku plaću. Mnogi mladići hrvatske nacionalnosti u to su vrijeme, kao i Gešovski, stražarili po kasarnama JNA širom Jugoslavije.
Mladi Makedonac izgubio je život jer se, mimo svoje volje, našao na krivom mjestu u pogrešnom času. Veliki Hrvati, uključujući i one što se profesionalno bave hrvatstvom, međutim, ne mogu prihvatiti da je u ratu u Hrvatskoj nedužna žrtva mogao biti itko tko nije Hrvat, i to Hrvat po mjeri onih najzadrtijih i okamenjenih u nacionalističkoj isključivosti: nisu shvatili da veličinu ratne pobjede više od ičega kompromitira agresivno i nervozno inzistiranje na bezgrešnosti pobjednika te obezvrjeđivanje ili relativiziranje žrtve i patnje svih koji nisu naši. Paradoksalno, što vrijeme više odmiče to je tvrđa ušančenost Hrvata u toj vrsti uskogrudnosti i bešćutnosti.
