Koliko se sjećamo vremena kada se htjelo da sredstva za proizvodnju budu u društvenom vlasništvu i da tvornicama upravljaju radnici? Koliko se to ostvarivalo u praksi podložno je raspravi, ali radničko samoupravljanje bila je općevažeća ideja koja je, u teoriji i praksi, vrlo vitalno živjela u socijalističkoj Jugoslaviji dobrih 40 godina. U Beogradu još uvijek postoji nešto što se zove Muzej Jugoslavije i u njemu je početkom decembra u suradnji s Muzejom nauke i tehnike postavljena izložba pod nazivom "O fabrikama i radnicima", koja uz gomilu artefakata, predmeta, dokumenata i fotografija govori o tom po mnogočemu uzbudljivom i jedinstvenom vremenu. Njome je Muzej Jugoslavije obilježio i 25 godina svoga postojanja, kako kaže njegova direktorica Neda Knežević, "kao laboratorija za eksperiment, kreaciju i istraživanje neposredne historijske prošlosti". Na nedavnom otvorenju postava ona je istaknula kako je Muzej Jugoslavije memorijal i mjesto sjećanja, usmjeren "isključivo na proučavanje, čuvanje i interpretaciju jugoslavenskog nasleđa i iskustva, što ga čini jednim od globalno najznačajnijih mesta za upoznavanje i proučavanje ove oblasti".
U Boru i Majdanpeku ubrzo su ustanovljeni Rudarski fakultet i Institut za bakar, a Niš je u roku od 10 godina postao univerzitetski grad. Časopis "Mining engineering" uvrstio je 1989. majdanpečki rudnik među 12 najmodernijih u svijetu
"O fabrikama i radnicima" tematski se odnosi na pet velikih industrijskih postrojenja u Srbiji, koja su na brojne načine bila povezana sa sveukupnim načinom proizvodnje i upravljanja u Jugoslaviji. Prvi takav izložbeni kompleks je tvornica automobila Zastava u Kragujevcu, kao ogledni simbol ne samo radničkog samoupravljanja nego i industrijske proizvodnje ranih 1950-ih u socijalističkoj Jugoslaviji. Kustos muzeja i jedan od autora izložbe, Radovan Cukić, u razgovoru za Novosti upozorava kako industrijska proizvodnja u toj tvornici, kao i na Balkanu uopće, ne počinje sa socijalizmom, već sredinom 19. stoljeća, u prostoru zatečenih zanatskih radionica i kućne radinosti. Prva industrijska fabrika u Kragujevcu, otvorena 1853. godine, bila je tzv. topolivnica – tvornica oružja za potrebe borbe i oslobađanja Srbije od turske okupacije. Statua radnika koji lijeva željezo, predstavljena na ovoj izložbi, i danas stoji u Zastavinom tvorničkom krugu. Prvi automobili, po licenci tvornice Chevrolet, počinju se proizvoditi između dva svjetska rata, a 1953. smatra se godinom kada su na tvorničkom skupu svi zaposleni radnici odlučili da se u kragujevačkoj tvornici masovno počnu proizvoditi automobili. Tako se pojavio i prvi fićo – opet simbol želje radničke države da svaki radnik, od Velenja do Kumanova, može uživati jednostavan narodni komfor i s porodicom otići na more. Kragujevac je bio upisan i kao važan punkt na mapi borbe za radnička prava jer su u tom gradu 1876., pet godina nakon Pariške komune, radnici u akciji nazvanoj "Crveno barjače" prvi put promarširali gradom, noseći crvenu zastavu na kojoj je pisalo "Samouprava", sa zahtjevom da vlast prizna pobjedu socijalista na lokalnim izborima. Tražila se i republika, a ne kraljevina, pa je u Kragujevac poslana vojska, a radničke su demonstracije brutalno ugušene uz desetke poginulih i stotine uhapšenih. Vođa socijalista, Svetozar Marković, završio je u zatvoru, gdje je dobio tuberkulozu od koje je ubrzo i umro. Kragujevac je u doba socijalizma proglašen crvenim gradom, svi kongresi samoupravljača održavani su u njemu i ondje su, od Alije Sirotanovića nadalje, primali i godišnje nagrade za najboljeg jugoslavenskog radnika. Kustos Cukić dodaje da je u Zastavi na vrhuncu prosperiteta radilo preko 50 tisuća radnika, s kooperantima širom Jugoslavije. Svatko je proizvodio ponešto, dijelovi su sklapani u centrali, a u manjim mjestima otvarani su pogoni s idejom pomoći nerazvijenim sredinama. Jugoslavenska socijalistička doktrina nije značila samo to da radnici upravljaju tvornicama, nego i da se uz taj rad mogu školovati i kulturno napredovati. Danas sve to djeluje prilično anakrono, ali nekada je to bila uzbudljiva stvarnost: na izložbi vidimo desetke primjeraka radničkih zbirki pjesama, radničkih novina, slika i skulptura radnika-umjetnika.
Strojevi su završili u reciklaži, arhiva tih tvornica je uglavnom bačena na đubrište, a preostali radnici, ako su uopće bilo što željeli reći, kažu da žive lošije nego njihovi roditelji – kaže kustos Radovan Cukić
Ako je kragujevačka Zastava bila simbol radničkog samoupravljanja, onda su druga dva postrojenja tematizirana na izložbi, rudnici Bor i Majdanpek, predstavljali neku vrstu Jugoslavije u malom. Prvi direktor rudnika u Majdanpeku bio je Slovenac Mirko Bizjak, tisuće visokokvalificiranih radnika i inženjera dolazilo je iz drugih republika i on je zaista bio prvorazredna multikulturna i višenacionalna sredina. Dok gledamo alatke za kopanje, rudarske lampe i stare šljemove, kustos Cukić napominje kako je nekada postojala samoprijegorna "rudarska kultura" bliska ideji socijalizma: kada se silazilo u rudarsko okno, uz već opjevani pozdrav "Sretno!", nikoga se nije pitalo koje je vjere i nacije, nego je svatko, preko muke, znoja i prašine, osjećao solidarnost s onima do sebe. Bili su to gradovi heroji u vrijeme socijalizma, a radnici u to vrijeme, koliko god su puno teže radili nego danas, osjećali su ponos i sreću jer su doživljavali te tvornice kao svoj drugi dom. Samo tako se može objasniti da su radnici u vremenima kada je tim tvornicama išlo teško znali mjesecima raditi bez plaće. Jedan od njih, kaže Cukić, bio je radnik u tvornici EI Niš, kojem tri stotine plaća nije isplaćeno, a on je ipak nastavio da radi.
Dok na izložbi gledamo telefone naših majki i tranzistore starije braće, kustos nam objašnjava kako je tvornica precizne elektronike u Nišu započela praktički ni iz čega, jer osim polja i livada početkom 1950-ih ondje nije bilo pretpostavki za razvoj sofisticirane tehnologije. Samo deceniju i pol kasnije EI Niš već uspostavlja razgranate veze s japanskim, njemačkim i američkim elektroničkim firmama. Taj juriš na nebo bio je zanos socijalizma, potreba da se preskačući stoljeća goli fizički rad spoji s obrazovanjem i znanošću. Tako na izložbi saznajemo i da su u Boru i Majdanpeku ubrzo ustanovljeni Rudarski fakultet i Institut za bakar, a Niš je u roku od 10 godina postao univerzitetski grad. Vodeći svjetski časopis "Mining engineering" uvrstio je 1989. majdanpečki rudnik među 12 najmodernijih u svijetu. Grad Leskovac, u kojem se razvijala tekstilna industrija, njegovi građani su u najboljim godinama prozvali "srpskim Manchesterom", uz uzrečicu koja je u tom poljoprivrednom kraju vrijedila godinama: "Jedemo paprike i gradimo fabrike." Peti industrijski gigant u kojem se ogledao jugoslavenski samoupravni socijalizam bio je Industrijsko-poljoprivredni kombinat Servo Mihalj u Zrenjaninu. I tu na mnoštvu fotografija i izloženih proizvoda iz ondašnjeg vremena vidimo razgranatu proizvodnju desetaka tisuća radnika u raznim vrstama prerađivačke industrije, s optimizmom na licu i vjerom u srcu da socijalizam zaista cvjeta.
Rudnici Bor i Majdanpek predstavljali su neku vrstu Jugoslavije u malom (Foto: Muzej Jugoslavije)
A onda se početkom 1990-ih sve to odjednom srušilo kao da ničega nije bilo. Tvornice su u eri famozne privatizacije rasformirane, propale ili prodane u bescjenje. Ideja kupaca nije, naravno, bila u tome da ponovno pokrenu proizvodnju, nego da unište tvornicu kako bi na njenom mjestu izgradili kakav trgovački lanac ili prodali te zgrade za neku puno lukrativniju djelatnost. Kustos Cukić s dosta ironije dodaje kako je samoupravljanje bio stanoviti društveni incident, jer su prije i poslije tog doba spomenutim tvornicama, ili onime što je od njih ostalo, upravljali uglavnom strani kapitalisti. Istraživači koji su također radili na pripremi ove izložbe, Rifat Kulenović i Ada Vlajić, u izjavi za Novosti govore kako je bio tužan obilazak tih rasturenih tvornica u kojima sada radi malo tko ili nitko.
- Strojevi su završili u reciklaži, arhiva tih tvornica je uglavnom bačena na đubrište, a preostali radnici, ako su uopće bilo što željeli reći, kažu da žive lošije nego njihovi roditelji. Ako i nešto postoji od tih tvornica, one bilježe datum svog postojanja od onda kada su prodane strancima, a ne od datuma kada su zaista osnovane - dodaje Cukić.
Tvornice su bile simboli radničkog samoupravljanja (Foto: Muzej Jugoslavije)
Jedina tvornica koja se još nekako drži je kragujevačka Zastava. Kada u nju kročite, kažu istraživači, to je kao da ste ponovno ušli u šezdesete: posvuda vise Titove slike i transparenti u slavu samoupravljanja, dok radnici kao nekada veselo ćaskaju u skromnoj radničkoj menzi. Borski rudnik i istoimeni grad predstavljaju pak najtužniji simbol propasti socijalizma. Kada se rudnik počeo urušavati, političari su javno predlagali radnicima da sade kikiriki, a oni su im odgovorili organiziravši demonstracije i noseći transparente na kojima je pisalo da jedino što čitav život žele jest da proizvode bakar. Danas je Bor dolina gladi, kažu istraživači, a ono što je od tog rudnika ostalo kupili su kineski investitori, pri čemu oko pet tisuća domaćih i kineskih radnika radi u vrlo lošim uvjetima i za male plaće, a zagađenje okoline doseglo je zastrašujuće razmjere. Isto se dogodilo i u Zrenjaninu, u kojem je na mjestu velikog i nekada uspješnog industrijsko-poljoprivrednog kombinata danas tvornica gume zbog koje građani Zrenjanina nemaju pitku vodu već, vjerovali ili ne, 18 godina.
Neda Knežević, direktorica Muzeja Jugoslavije (Foto: Muzej Jugoslavije)
S obzirom na to da je Bor postao ogledni slučaj bezočne eksploatacije radnika i prirode, a grad se malo-pomalo pretvara u urbani skelet, unutar postava "O fabrikama i radnicima" predstavljena je i samostalna izložba grupe beogradskih arhitekata "Osmi kilometar" koja pokušava vidjeti Bor u drugačijem svjetlu. Ona je prošle godine gostovala na Bijenalu arhitekture u Veneciji, a ključna joj je ideja da od nultog kilometra, borskog rudnika, koji je označen kao "smak svijeta", pokuša u krugovima u radijusu od osam kilometara promišljati jedan ljudskiji i dostojanstveniji Bor. U gradu tuge i depresije iz kojeg sve više ljudi odlazi, o kojem su snimljeni crni socijalni filmovi ("Beli, beli svet" i "Tilva Roš") i pravljene kazališne predstave ("Prosjačka opera"), izložba pokušava odgovoriti na nemoguće pitanje: "Kako ćemo živjeti zajedno?"
No to nije samo slučaj Bora ni propalih srpskih tvornica. Autori izložbe "O fabrikama i radnicima" kažu da pet tematski obrađenih industrijskih cjelina govori o tome da je samoupravni socijalizam svugdje u Jugoslaviji funkcionirao na sličan način, a ista takva je bila i njegova propast. Na kraju, treba li dizati moralnu paniku nad propašću socijalističkih tvornica i radničkog samoupravljanja? Ne, ali treba postaviti pitanje zašto, osim takvih vrijednih, ali krajnje rijetkih izložbi, u kulturi sjećanja južnoslavenskih naroda ne postoji značajan spomen na jedno razdoblje, sa svim njegovim vrlinama i manama, u kojem smo se školovali, radili i živjeli, ruku na srce, bolje nego danas. Odgovor je ironičan, ali istinit: takvo sjećanje ne postoji zato što smo, takvi kakvi jesmo, očito doživjeli ispunjenje svojih snova.
