Petog listopada 1944. godine Zvonimir Kavurić odveden je iz ustaškog zatvora u Savskoj ulici i obješen u Zaprešiću, s još devet antifašista. U Savskoj je strahovito mučen još od 2. lipnja, kad su ga doveli s tajnog sastanka u Zagrebu – bio je tada predsjednik mjesnog narodnooslobodilačkog odbora, funkciju je naslijedio od Bogdana Ogrizovića, obješenog na gradskom električnom stupu u Dubravi u prosincu 1943. godine.
Četiri godine mlađeg brata Stjepana (Stjepka) Kavurića, elektrotehničara, namještenika Gradske električne centrale u Zagrebu, istaknutog sindikalista i člana Komunističke partije od 1933. godine, ubili su u Staroj Gradiški u srpnju 1942. godine, nakon mučenja u ćeliji bez hrane i vode, pri pokušaju pobune i napada na stražare logora. Spomen na dvojicu braće bio je javni od 1951. do 1977., kad se njihovim imenom zvalo zagrebačko poduzeće Monting, u čijem su dvorištu podignute biste (rad Marije Ujević Galetović i Ante Orlića), zatim su reljefni portreti braće – rad istih autora – 1987. godine postavljeni pred Upravnu zgradu zagrebačkog HEP-a gdje je nekad radio Stjepko Kavurić. Najširoj javnosti je također poznato da je Ulica braće Kavurić, kao sjeverni dio zagrebačkog 'zelenog vala', postojala od 1946. do 1990., kad joj je ime promijenjeno u Ulicu Andrije Hebranga. Ulica prosinačkih žrtava, koja se tako zvala do 1990. godine po obješenim antifašistima, među kojima je bio i Bogdan Ogrizović, danas je poznata kao Avenija Dubrava.
Kronologiju poznatih činjenica navodimo ciljano, u smjeru mišljenja o sredini koja je potpuno, tupo i nevjerojatno uspjela zatajiti biografiju jedne od najboljih i najpoštenijih figura u domaćoj arhitekturi. Arhitekt Zvonimir (Zvonko) Kavurić (Zagreb, 1901. – Zaprešić, 1944.) pao je u ambis malograđanskog zaborava, gdje ga se i do 1990. godine uglavnom 'nosilo' kao ime s limene ulične ploče, i gotovo ništa više. Za to nema racionalnog objašnjenja, pogotovo jer stručna javnost dobro zna većinu detalja njegove profesionalne karijere. No kako Kavurić nije jedina prešućivana figura boljeg dijela domaće arhitektonske povijesti, tako se razlozi uporne matrice po kojoj se veći dio struke 'naprosto ne bavi', ili se bavi odnedavno, historiografijom urbanističke prošlosti Zagreba između dva rata ne ispituju: imaju nešto dublje korijenje.
Točnih sedamdeset godina nakon ubojstva arhitekta Kavurića struka neće mahati obljetničarskim svetkovinama, nego će, poput nas, jedino moći zahvaliti povjesničarki umjetnosti i arhitekture Ivani Haničar Buljan koja je 2006. objavila jedini (široj javnosti dostupan) znanstveni rad 'Prilog za biografiju arhitekta Zvonimira Kavurića'.
Kavurić je bio vrhunski arhitekt-statičar i čitav je radni vijek, od 1932. do 1944., proveo kao gradski namještenik u Gradskom građevnom 15. odsjeku za općinske novogradnje u Zagrebu. Bio je, međutim, i vrlo uspješan projektant, iako s manjim opusom: jednim dijelom zato što kao gradski inženjer nije smio potpisivati nacrte za građevinske dozvole, drugim zato što je njegov privatni arhiv odnijela poplava 1964., u prekrasnoj obiteljskoj kući u zagrebačkom Cvjetnom naselju.
Najšire poznat Kavurićev rad je armiranobetonska, 'svjetlopropusna' kupola i svod zagrebačkog Doma likovnih umjetnika (koju, kako je poznato, od 1941. Stjepan Planić i Zvonimir Požgaj prema Poglavnikovom naređenju 'adaptiraju' u džamiju), kao prva takve vrste u europskom krugu, na kojoj je osim Kavurića 1938. – 1939. radila grupa arhitekata (Bilinić, Horvat, Zemljak, Molnar). Kavurić je 1934. bio statičar u projektu maksimirskog vježbališta 'Sokolsko sletište' s čak pedeset tisuća sjedećih mjesta; zgrada zagrebačke Policijske uprave u Matičinoj ulici iz 1939. smatra se njegovim najznačajnijim radom. Tramvajsko okretište na Gupčevoj zvijezdi, onaj diskretni paviljonski otočić u mirnom dijelu grada, bio je projekt Gradskog građevnog odsjeka iz 1935. na kojemu je Kavurić bio konstruktor-statičar. Ako se sjećate, to je onaj spomenik kulture koji je prije nekoliko godina, za basnoslovnu svotu od 1,5 milijuna kuna gradskog novca, renovirala tvrtka Bandićevog kuma.
Ali najživlji spomen na rad Zvonimira Kavurića jedno je od ljepših zagrebačkih naselja. Cvjetno naselje, koje je 1938. – 1939. izgrađeno za zagrebačke činovnike, projektirao je inženjer Vlado Antolić, a statičke proračune radio je Zvonimir Kavurić. Autorski dvojac je imao jasnu modernističku ideju, točno uprizorenu u četrdeset slobodnostojećih, tipskih kuća armiranobetonskog skeleta, s idejom što slobodnijeg uređenja interijera. Cvjetno naselje je nekad, prije idiotskih intervencija suvremenih vlasnika kuća koje su većinu naselja pretvorile u neprepoznatljiv bastard, bilo rezidencijalna oaza činovničkog i radničkog sloja. Cijena kvadrata stana u Cvjetnom naselju bila je jednaka cijeni stana u centru Zagreba, ali su je činovnici, gradski inženjeri i namještenici uprava mogli plaćati u mjesečnim ratama, u iznosu jedne trećine svoje plaće: bio je to model digniteta stanovanja po mjeri etike rada, jedinstveno zagrebačko urbanističko iskustvo.
Zvonimir Kavurić je projektirao nekoliko izuzetnih radova u Zagrebu (obiteljsku kuću Stefanutti na Vrhovcu za supruginu obitelj, kuću Radovan na Pantovčaku i druge), uz nekoliko obiteljskih kuća u okolici Zagreba. Kuća koju je projektirao za vlastitu obitelj u Cvjetnom naselju ipak je nenadmašan primjer elegancije, pouzdanosti i funkcionalnosti, tipa raskošne ali promišljene slobode arhitektonskog rukopisa. U toj prisavskoj rezidenciji, modernističkoj kući Kavurić koja danas (kao rijetka ili jedina u Cvjetnom naselju) izgleda svježe kao i s fotografije iz 1940-ih, oduvijek je stanovala obitelj Zvonimira Kavurića (supruga Carmen i dvije kćeri), a danas stanuje njegova kći, diskretna i delikatna umjetnica, slikarica i akademkinja Nives Kavurić Kurtović, s obitelji.
Zvonimir Kavurić je, naravno, pripadao onoj sretno-nesretnoj generaciji hrvatskih arhitekata između dva rata koji su školovanjem s europskom profesionalnom elitom (Prag, Pariz) matičnoj sredini donijeli inteligenciju i umjetnost urbanizma. Kavurić je 1920-ih radio u Le Corbusierovom ateljeu, učio je posao u najboljim mogućim kondicijama. Njegovo djetinjstvo (rođen kao prvo dijete Ivana Kavurića i Andreje rođ. Pirnath) u obitelji s tri brata i sestrom (Stjepko, Đuka, Ivica, Ita) u zagrebačkoj elitnoj četvrti, previše je mirisalo na srednjoklasnu europsku idilu da bi se u domaćim okvirima ostvarilo. Početkom 1930-ih, u naponu profesionalne snage, Kavurić se sa suprugom čak namjerava odseliti u Montevideo (Urugvaj), gdje kao arhitekt radi rođak njegove supruge. Međutim, obitelj Kavurić ima dugove i Zvonimir kao najstariji sin odluči pomoći majci da odškoluje najmlađeg sina. Kavurić tako ostaje u Zagrebu, na razne načine.
