Godine 2013. u Hrvatskoj se dogodilo samoubojstvo policajca koje je izazvalo dugogodišnju istragu o mogućem ubojstvu, mobingu te razotkrivanju napuklog sustava koji zataškava ono što mu ne odgovara, a štiti one koje bi prve trebalo osuditi. Deset godina kasnije, Kristian Novak, jedan od najpoznatijih autora suvremene hrvatske književnosti, napisao je roman "Slučaj vlastite pogibelji" služeći se bazom tog istinitog događaja i stavivši ga u paralelu s klasičnom antičkom tragedijom o pravdi – Sofoklovom "Antigonom". Dok Antigona stoljećima ranije pokušava pokopati brata unatoč kraljevoj zabrani, u suvremenoj Hrvatskoj, točnije Međimurju, Novakovoj prostornoj konstanti i literarnom utočištu, obitelj Fegeš uporno želi razriješiti slučaj samoubojstva svog sina, odnosno brata.
Policajac Neno počinio je samoubojstvo pištoljem, u svom automobilu, bez oproštajnog pisma i ikakvog objašnjenja. Dok obitelj, Japa, Seka i brat Marli procesuiraju neopisivi gubitak i spremaju se na borbu za dokazivanjem da je njihov sin zapravo ubijen, u istom mjestu, mlada, kul Profa hrvatskog priprema dramsku skupinu za izvođenje Antigone, istovremeno sama istjerujući svoju pravdu. "Slučaj vlastite pogibelji" izrazito je napet i ritmičan roman koji čitatelju gotovo ne da predahnuti, ali njegov prisan jezik lako uspostavlja komunikaciju.
Tome posebno doprinosi dvostruka ekspozicija pripovijedanja; s jedne strane Profin prozni monolog, a s druge dijaloška forma, scenarij koji prati Marlija. Na proznom polu, Profa je granično iritantna, ali i utoliko bliska jer njezin psihološki portret ilustrira dubinsku, neizrečenu, gotovo patološku želju za afirmacijom, ali i pravednošću. U nešto hladnijem tonu scenarističke forme prezentira se lik Marlija, strog i analitičan, ali iznutra duboko pogođen i mučno rastrgan između obitelji i dužnosti.
Novakov roman ilustrira likove koji, iako na različite načine, vode istu bitku protiv čvrsto utemeljenih struktura. Profa se goloruka sučeljava s uredbama škole, utvrđenim kolektivom kojem bok drže povlaštene elitne obitelji, Marli se emocionalno suspregnut bori s obiteljskom tugom te se hvata ukoštac sa sve sumnjivijim kolegama iz stanice, dok se Neno prije prerane smrti borio protiv čvrstog i neraskidivog sustava državne zaštite koji naizgled održava red, ulijeva povjerenje, a zapravo štiti samo odabrane. Nešto je trulo u cjelokupnom sustavu, rekao bi zacijelo Novakov Neno da je živ u romanu, nešto je trulo, a protiv čega je borba nerijetko uzaludna.
Protagonisti "Slučaja vlastite pogibelji" nose u sebi motivaciju toliko duboku da se prenosi od antike do danas. To nije samo motivacija proizašla iz istinite priče, policijskog dosjea, Sofoklove drame, nekog kritičnog trenutka svjetske povijesti, već ona koja se rađa i živi u svim ljudima, nevažno u kojem stoljeću i predjelu svijeta – želja za otkrivanjem istine i zadovoljenjem pravde koju, bez obzira na prepreke, nije lako ugasiti. Jer iako katkad djeluje nemogućom, Novak nam dokazuje da će uvijek biti onih koji se neće predati, makar skončali u stvarnom svijetu ili samo na stranicama romana, jer iza njih će ostati neki koji će tu borbu nastaviti.
Stoga nije naodmet spomenuti upravo završne riječi romana: "Ima nas koji vidimo. Ima nas koji pamtimo." Novak nas tako pita koliko se pravda tiče svakog od nas, što borba za nju uopće može donijeti u današnjem svijetu, društvu i vremenu te u kojoj bismo mjeri, i za što, i mi sami mogli postati primjeri Antigone. No takvo pitanje ujedno je i godoovsko i višestoljetno, jer ako nije razriješeno od antike i ranije, može li se na njega ikada odgovoriti, i zašto bi to moglo ili pak ne bi, biti baš danas?
