Kristian Novak rođen je 1979. godine u Baden-Badenu, a djetinjstvo je proveo u Sv. Martinu na Muri. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je kroatistiku i germanistiku te doktorirao na Poslijediplomskom studiju lingvistike. Predaje na Odsjeku za germanistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Autor je četiri romana: "Obješeni" (2005.), "Črna mati zemla" (2013.), "Ciganin, ali najljepši" (2016.) i "Slučaj vlastite pogibelji" (2023.). Romanima "Črna mati zemla" i "Ciganin, ali najljepši" Novak je osvojio književnu publiku i kritiku, kao i sva dostupna domaća književna priznanja. Kristiana smo uhvatili jedno subotnje prohladno jutro na zapadu Zagreba.

U enciklopedijskoj natuknici stoji: Novak, Kristian, hrvatski književnik i jezikoslovac. Zadržimo se malo na Kristianu jezikoslovcu, o kojem javnost sigurno zna manje. Koje je vaše polje interesa, koje kolegije predajete na germanistici i kako studenti reagiraju na njih?

Na preddiplomskom studiju germanistike predajem sintaksu njemačkog jezika, što je treći najdosadniji kolegij, a s prevoditeljima na diplomskom radim, pazite sad ove nazive: terminologije i jezici struka jedan, dva i tri. Također, predajem i idiomatiku i stilistiku hrvatskog jezika, gdje radimo na kvaliteti prijevoda, raspravljamo i o jezičnoj ideologiji, kada treba prevoditi na standard, kada ne i slično. U istraživačkom radu bavim se sociolingvistikom, posebno povijesnom sociolingvistikom, 19. stoljećem, ilirskim pokretom, političkom ulogom jezika u stvaranju nacije.

 

Trebalo mi je da negdje iživim svoju emociju

Diplomirali ste 2005. godine i ostali raditi na fakultetu. Koja je glavna razlika između studenata u vašim profesorskim počecima i danas?

Za početak drugačiji sam i ja, 2005. sam se borio s uspostavom autoriteta i paralelno se pravio da mi do toga nije stalo, a sada, kada sam praktički gotov istraživač, puno mi je lakše priznati studentima da sam rekao neku glupost, to s 26 godina nisi u stanju. Studenti su danas otvoreniji i skloniji artikulirati svoje stavove i nezadovoljstvo. S druge strane, promijenio se način transfera znanja. Primjerice, kada smo mi prevodili, sjedili smo ispred tri ogromna rječnika, a sada većinom radimo s prijevodnim memorijama, s ChatGPT-ijem, s Google Translateom. To su alati koje itekako treba uzeti u obzir, a paralelno studenti moraju naučiti koliko moraju biti kritični prema rješenjima koja im alati nude. Jako sam zadovoljan sa svojim studentima i studenticama, imam dvije super generacije i mislim da smo stvorili sigurno mjesto u kojem svatko može reći svoje mišljenje bez straha.

(Foto: Davor Konjikušić)

Iste godine kada ste počeli raditi na fakultetu objavili ste prvi roman "Obješeni". Roman je prošao ispod radara pa nam recite nešto o njemu.

Roman sam pisao za vrijeme faksa, pročitalo ga je jako malo ljudi i dobro je da je tako (smijeh). "Obješeni" su priča o troje studenata sa sjeverozapada Hrvatske koji studiraju u Zagrebu. Sjećam se da sam tekst do sedamdesete stranice napisao bez problema, a onda nisam znao nastaviti pa sam počeo palamuditi i isprobavati različite pripovjedačke postupke. U rukopis sam htio ubaciti sva svoja tadašnja uvjerenja, deklarirati koliko puno znam o drogama i seksu. Danas mi je to smiješno, ali tada sam mislio da sam otkrio kako iskočiti iz mase. Iskočio iz mase nisam jer je roman objavljen u regionalnoj nakladi, a u pravilu relevantnu književnu kritiku ne zanima nešto što je objavljeno kod nepoznatih izdavača.

Malo je reći da je drugi roman, "Črna mati zemla", prošao mnogo bolje. Koja priča stoji iza tog rukopisa?

Kako nakon "Obješenih" nisam imao nikakav feedback, mislim da roman ni moja mama nije pročitala, nisam imao ideju o sebi kao o budućem piscu i posvetio sam se fakultetu i pisanju doktorata. Tokom pisanja doktorata trebalo mi je da negdje sa strane iživim svoju emociju, pišem o onome što se ne može kvantificirati ni znanstveno artikulirati, pa sam počeo pisati dnevnik u kojem sam išao sve dalje i dublje u prošlost. Nakon dva-tri tjedna počeo sam otkrivati vrlo zanimljive stvari o svom djetinjstvu i moja je podsvijest oko tog sjećanja počela graditi fiktivni okvir.

U prvi rukopis sam htio ubaciti sva svoja tadašnja uvjerenja, deklarirati koliko puno znam o drogama i seksu. Danas mi je to smiješno, ali tada sam mislio da sam otkrio kako iskočiti iz mase

Kada sam završio rukopis, poslao sam ga Kruni Lokotaru jer sam od svojih kolega Svjetlana Lacka Vidulića i Franje Janeša čuo da je on urednik koji radi s autorima i autoricama od pasusa do pasusa, od riječi do riječi ako treba, da voli raditi s mladim neafirmiranim piscima što je bila rijetkost. Kruno je rukopis odbio. Nakon nekog vremena, slučajno smo se sreli na nekoj promociji knjige, predstavio sam mu se, jer se prije nismo poznavali. Na kraju je ispalo da je on odustao nakon tridesetak stranica rukopisa jer sam stvarno imao barokni stil i hrpu viškova, ali ga je zainteresirala priča. Da skratim, rastali smo se u deset navečer i iste noći oko jedan-dva došao je mejl da želi raditi sa mnom. I tako je, nakon dosta rada, čišćenja jezika i redukcije nastala "Črna mati".

Kao čitateljica kojoj je kajkavski uistinu stran, mogu reći da nakon trećeg romana ponešto razumijem dijaloge vaših likova. Ima li velike razlike u dijalektu u "Črnoj mati" i novom romanu "Slučaj vlastite pogibelji"?

"U Črnoj mati zemli" koristio sam gornjomeđimurski idiom, a u "Slučaju vlastite pogibelji" likovi su iz različitih dijelova Međimurja, pričaju urbanije, gravitiraju prema Čakovcu. Mislim da se ova priča može zamisliti bilo gdje pa mi tvrdi naglasak nije bio u fokusu.

Roman "Ciganin, ali najljepši" osvojio je manje-više sve nagrade koje postoje u domaćem književnom polju. Na koji ste se način uspjeli otresti enormnog uspjeha romana prije nego ste se upustili u novi tekst?

Mislim da je ključno to što se ne smatram dovršenim piscem. Od srama ne čitam svoje knjige nakon objave, uvijek znam da je moglo bolje pa je konstruktivnije da krenem razmišljati o sljedećoj priči. Kada sjednem pisati novi roman, izbrišem sve što sam dotad imao u glavi jer svaka priča zaslužuje da kreneš od nule, što je mučan proces, ali meni to jedino daje šansu da se ne ponavljam.

(Foto: Davor Konjikušić)

 

Duboko me pogodila priča o smrti mladog policajca

Izjavili ste da vas je stvarni slučaj sumnjive smrti mladog međimurskog policajca iz 2013. opsjedao i da zapravo niste znali da će iz toga izaći građa za roman. Zašto vas je od hiljade priča iz crne kronike baš ta toliko dotakla?

Prijatelj koji radi u zagrebačkoj policiji ukazao mi je na slučaj, i on mi je tada bio rekao, iako meni nije bilo ni u primisli, da bi trebao napisati knjigu koja se temelji na tom istinitom događaju. Nikada nisam zaboravio taj slučaj, a kada se razvila priča s bratom preminulog, isto policajcem, koji je u dva navrata spasio živote ljudima koji su htjeli počiniti suicid, sve me više vuklo da krenem stvarati tekst. Posebno me zanimala situacija brata koji je živ i koji je ostao između dvije vatre, između obitelji koja je tražila zadovoljštinu i sustava koji od njega traži da ne talasa. Tako sam stvorio lik Marlija u "Slučaju vlastite pogibelji". Duboko me pogodila ta priča, jedna od prvih misli kada bi se budio u tom periodu bila je da idem guglati je li objavljena neka nova informacija.

Kada se odmaknemo od fakcije, zanimljivo je da ste odabrali baš lik prometnog policajca i pogodovanja sitnim moćnicima u prometnim prekršajima, a ne primjerice neke veće koruptivne radnje. Zašto vam je bilo važno pokazati kako i na tim najnižim razinama stvari mogu krenuti u jako lošem smjeru?

Ta banalnost mi je bila dosta važna, iako ona može biti i dvosjekli mač, kao, pa nije to velika priča, nije riječ o velikom novcu, nije mladi policajac naišao na nešto važno. Svi mi pomalo pristajemo na tu igru, na život u svijetu koji podrazumijeva premreženost u interesne skupine, pravdamo se tako što kažemo da ovi iznad nas kradu puno više. Ali kad na najnižim razinama pristaješ na nepoštene odnose, odmah se desi asimetrija, stvaramo jasne odnose moći i uvijek netko ostane izvan. Mladi policajac, koji se u romanu zove Neno, nije pristao ni na tu prvu stepenicu, odlučio je prijaviti pogodovanje, dao je prometnu kaznu nekom tajkunskom sinu i tu kreće njegov pad.

Svi mi pomalo pristajemo na tu igru, na život u svijetu koji podrazumijeva premreženost u interesne skupine, pravdamo se tako što kažemo da ovi iznad nas kradu puno više

Knjiga je nedavno izašla, kako čitatelji reagiraju na priču?

Javljaju mi se ljudi iz raznih dijelova Hrvatske koji su imali neka slična iskustva ili su čuli za nekog sličnog, ne samo u sustavu policije, nego često i u zdravstvu, ljudi koji su se pobunili, koji su skloni prokazati kolege i nadređene koji ne rade dobro. Ono što sam u romanu također htio naglasiti je da mislim da imamo i dalje dosta loš odnos prema takvim hrabrim ljudima. Na prvu ćemo biti na njihovoj strani, ali biti uz njih i boriti se s njima na duže staze je teško.

Upravo to govori i lik Marlijeve odvjetnice: "Zviždači koje narod slavi kao borce za pravdu… to je romantična slika. Ona prava slika je kisela, znojna, prestrašena. To su ljudi koji ne mogu više, koji nemaju koga povući na barikadu i koji svjesno idu u propast."

Pa da, ja to tako zamišljam, još od djetinjstva, od priče Ankice Lepej. Ta žena je zapravo ostala sama, imala je moralnu podršku intelektualaca, ali uvijek sam je zamišljao kako sjedi u nekoj sobi s cigaretom u ustima, zna da je postupila protiv monstruoznog sustava protiv kojeg ne možeš sama. I mi kao narod tada nismo izašli na ulice. Danas je možda malo bolje, ali uvijek će se hrabre žene nazvati histeričnima i ludima, za muškarce će se najčešće reći da su zavidni jer sami nisu uspjeli pa sada prokazuju druge, uvijek postoji neki narativ koji opravdava našu šutnju.

U jednom od intervjua koje ste dali u povodu izlaska novog romana kažete da u "Slučaju vlastite pogibelji" pišete o tri sustava koji su nam bliski i neophodni, ali barem djelomično represivni. Radi se o obitelji, policiji i školstvu. Na koji način vidite obitelj kao mjesto potencijalne represije?

Uz Marlija, glavni lik u romanu je Profa, koja je sa svojim učenicima i učenicama na dramskoj grupi spremala "Antigonu", pa im je u sklopu dramske vježbe rekla koliko ju je pogodila smrt mladog policajca i otvoreno pred učenicima prozvala one kojima se suprotstavio. Tako kreće njena priča, a paralelno se odmotava i njena obiteljska situacija. Profa nije Antigona jer ona kalkulira, ispočetka se pokušava izvući iz situacije, ali kada vidi da ne može istovremeno sačuvati obraz i smiriti tenzije, krene rušiti ustaljene obrasce svoga života kao domino. Profa svjesno i namjerno ostavlja za sobom vrlo komotnu obiteljsku situaciju, dobro situiranog muža. Lik muža, Dragog, namjerno nisam napisao kao nekog otvorenog siledžiju, to bi mi bilo prvoloptaški. Htio sam prikazati njegovu pasivnu agresiju, njegovo nerazumijevanje za potrebe i želje svoje supruge i na što je sve spreman da zadrži svoj savršeni malograđanski raj. Ta njegova lažna podrška i život u kojem ne smije biti talasanja je isto oblik represije.

(Foto: Davor Konjikušić)

 

Od karatea mi je ostao apetit

Profin odlazak od kuće, odnosno "bijeg iz Hipsterie Lanea" uključuje i slušanje Vesne Pisarović u automobilu. S obzirom na to da niste napisali o kojoj je pjesmi riječ, moramo ispraviti tu nepravdu i nadodati romanu pjesmu.

Morate pogledati predstavu, dobili smo besplatno prava za korištenje pjesme. Ali ajde pogađajte, lako je.

"Jutro donosi kraj"?

Točno!

Spomenuli ste predstavu. Ovo je već vaš treći roman koji živi svoj život na teatarskim daskama: "Črna mati" postavljena je u ZKM-u, "Ciganin" u zagrebačkom HNK-u, a "Slučaj vlastite pogibelji" u HNK-u Varaždin u koprodukciju s HNK-om Ivan Plemeniti Zajc iz Rijeke. Koliko ste sudjelovali u procesu nastanka predstava?

Rekao sam autorima predstava da me nazovu ako nešto trebaju. Tomislav Zajec bi mi za "Črnu mati" poslao dijalog da ispravim dijalekt, naravno, pitao me uvijek i za mišljenje, ali sam i njemu i Ivoru Martiniću za "Ciganina" stalno ponavljao da sam u ovom slučaju laik, a oni profesionalci, i da imaju odriješene ruke. Ivanu Plazibatu sam za "Slučaj vlastite pogibelji" pomogao raspisati nekoliko scena. Predstava ima baš sjajnih, hrabrih poteza koje uopće nisam očekivao, primjerice Plazibat je izbacio lik župnika koji je meni u knjizi jako važan, a previše bi razdužio predstavu. Također je promijenio kraj, fenomenalno je to napravio. Sudjelovao sam samo kao sekundant.

Mislim da unatoč svemu ima razloga za optimizam jer vjerujem da smo kao ljudi inherentno skloni da jedni drugima pružimo utjehu, a dio nas poklonit će povjerenje i nekome koga uopće ne poznaje

Znamo da ne volite nabrajati koga od kolega i kolegica volite čitati, ali pokušat ćemo vas nagovoriti. Što ste u zadnje vrijeme čitali, što planirate čitati?

Zadnje sam čitao publicistiku, "Ljudski rod" Rutgera Bregmana, a domaću produkciju pratim i volim, ne volim nabrajati samo jer uvijek nekoga zaboravim. Evo, nedavno nisam spomenuo Dortu Jagić, a ona mi je užasno važna autorica. Čekaju me na popisu nove knjige Andrijane Kos Lajtman, Lidije Deduš i Ivice Prtenjače, to ovako na prvu. Ajme, da, i novu Mariju Andrijašević jedva čekam pročitati, kao i Marka Pogačara. Oni su mi nekako jednako snažni i samonikli.

Koliko sudjelujete u književnom životu Zagreba, njegovim promocijama, festivalima, intrigama i dramama?

Ma ne stignem, razvozim djecu po aktivnostima cijelo popodne i večer, tako da stvarno van festivala na koje sam pozvan ne uspijem uživo sudjelovati u nekom književnom životu. Supruga Mirna radi po cijeli dan i moramo se organizirati s čuvanjem troje djece i kada je neki baš moj događaj. Nikad nemam dovoljno vremena, a sve što radim mi je važno i nemam gdje rezati.

Teško je preskočiti zanimljivu biografsku crticu za jednog domaćeg pisca – bili ste hrvatski reprezentativac u karateu, kojim ste se profesionalno bavili do 2009. Jesu li ostale neke navike iz sportskog života?

Ostao mi je apetit (smijeh), mogu užasno puno jesti, samo što sam dok sam trenirao trošio oko 5000-6000 kalorija dnevno, sada baš i ne. Ponekad se uspijem probuditi u šest ujutro i trčati, nakon čega sam čangrizava osoba cijeli dan.

Roman "Slučaj vlastite pogibelji" završava riječima: "Ima nas koji pamtimo." Daje li vam nadu, da ipak, na koncu, uvijek netko pamti što se dogodilo, čak i kada ne dočekamo pravdu?

To mi daje i utjehu i nadu. Mislim da je važno pamtiti što se dogodilo da bismo se mogli osloboditi jer svako potiskivanje zapravo ima kontraefekt – trauma zavlada, a kada nešto izgovoriš, artikuliraš, ti si na neki način uspostavio kontrolu. Može tvoj narativ biti i kriv, ali ako je vani, glasno izrečen, to je polazište za konstruktivnu raspravu koje svima nama nedostaje. Sam sebi sam na kraju knjige htio dati odgovor na pitanje što možemo napraviti u ovom svijetu koji ne izgleda osobito dobro, u svijetu u kojem gledamo što se događa, primjerice, u Ukrajini i Gazi. I mislim da unatoč svemu ima razloga za optimizam jer vjerujem da smo kao ljudi inherentno skloni da jedni drugima pružimo utjehu, a dio nas, makar bili u manjini, poklonit će povjerenje i nekome koga uopće ne poznaje. I dok god je tako, bit će i nade.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma