Najhandkeovskija rečenica pripovijetke "Nesreća bez želja" (1972.) prepisana je iz rubrike "razno" nedjeljnog izdanja koruških "Narodnih novina": "U noći na subotu jedna je pedesetjednogodišnja domaćica iz mjesta A. (općina G.) počinila samoubojstvo, uzevši prekomjernu dozu tableta za spavanje." Hladna novinska činjeničnost, na granici uredničke bizarnosti i apsurda, odnosila se na majku Petera Handkea. Vijest Handke nije saznao iz novina. O majčinoj smrti obaviješten je najvjerojatnije telefonskim pozivom iz Austrije. Istodobno, prema Frankfurtu putovalo je i preporučeno ("žurno") pismo s prijepisom oporuke, koje je majka poslala nekoliko sati prije samoubojstva.
To su komunikacijske koordinate jednog od najznačajnijih poslijeratnih književnih tekstova, koji je uoči pedesetogodišnjice objavljivanja uz prijevod na srpskom od sada dostupan i u hrvatskom prijevodu. Handkeova ljubav prema majci slovenskog podrijetla preko Jugoslavije vodila je i prema ljubavi za Miloševića i notornoj "pravdi za Srbiju". Ali pripovijetka o majci i Handkeu prevažna je knjiga; o Miloševiću i Handkeu ovom smo prilikom rekli i više nego što je potrebno.
Primivši vijesti o majčinoj smrti, Handke je doletio iz Njemačke u Austriju. Uronjen u umornu, bezličnu ugodu avionskog leta u sebi ponavlja iste misli. To je znači, to. To je znači, to. "VRLO DOBRO." "VRLO DOBRO." Tijekom čitava leta "izvan sebe" je od ponosa što je majka svoje kronične glavobolje okončala samoubojstvom. Sljedećih tjedana o majčinom životu piše "bezželjnu nesreću", a potom objavljuje i "Strah golmana pred jedanaestercem". Godine 2019. bit će mu dodijeljena i Nobelova nagrada, između ostalog i za ta djela.
Majka je samoubojstvo počinila u 51. godini života. U Klagenfurtu je kupila sto tableta za spavanje; iako toga dana nije padala kiša, kupila je i jedan crveni kišobran, koji će se Handkea dojmiti kao "lijep". Tako nakon novinske vijesti iz rubrike "razno" i sama majka ispisuje handkeovsku priču. Ako je Handke igdje bio duboko u svojoj literaturi, onda je to ovdje, u ovoj priči koja kao da se ispisala izvan njega, kroz njega. Došavši kući, majka je navukla gaćice za menstruaciju, stavila uložak, na to još par gaćica, legla na leđa i prekrižila ruke. Sutradan će tridesetogodišnji Handke promatrati majčino mrtvo tijelo: uspoređujući ruke na njezinim prsima s jednom udaljenom fiksnom točkom, da vidi ne diše li ona ipak još.
Tu smo već jako blizu kraja teksta, koji u prijevodu Borisa Perića dobiva nove nijanse: počevši od samog kriptičnog naslova (u srpskom prijevodu "Užas praznine", engleskom "A Sorrow Beyond Dreams"). Povezano s naslovom, Handke o majci piše: "Rijetko kad bi bila bez želja, a da razlog tome na neki način bude sreća; najčešće ne bi imala želja, a pritom bi bila i pomalo nesretna." Sam njemački naslov "Wunschloses Unglück" pomalo je drugačiji, a Perić ga hrabro otključava kao "Nesreću bez želja". I eto nas u novoj prostoriji Handkeova teksta. Sa željom za još kojim prijevodom i novim nijansama. Jer o takvoj se pripovijetci radi: svaki prijevod otvara novu dimenziju rečenica, teksta, svako čitanje je novo i neponovljivo čitateljsko iskustvo.
