Jelena Žugić: Kako sam postala flamenko plesačica (Enklava, Beograd, 2021.)
Knjiga poezije Jelene Žugić "Kako sam postala flamenko plesačica" natopljena je strašću, bojama, okusima, mirisima, tijelom i čulnošću. Riječ je o knjizi koja je sva zadihana i isprekidanog daha, kao da je izgovara žena koja upravo pleše. "Poludelim potpeticama / lovi se za život celu noć", pjeva njezin lirski subjekt. Ona je žena koja više ne može čekati "utopljena strastima i strahom od tridesete". Jedan od središnjih motiva knjige je proljeće, koje se nalazi u naslovima pjesama, pa tako imamo "Proleće u Beču", "Proleće u Koventriju", "Proleće u Šefildu", "Proleće u Bukureštu", "Moje zamišljeno proleće u Japanu", "Proleće u Santjagu de Komposteli", "Proleće u Madridu". Zaključak ovih putovanja jest "neka umesto svetske šetačice / ostane samo žedna žena". Iz zbirke "Kako sam postala flamenko plesačica" saznajemo da se flamenko cipele izrađuju od kože stepskih lisica i svrgnutih senatora, oguljene kore papaje i ljušture nara koji je rasprsnuo sva svoja zrnevlja. Također, ovo je knjiga u kojoj mlada žena razgovara na klupi s mladom ženom u knjizi, krije upaljač pod pokrivačem za nervozna jutra, kupuje podvezice za nekog tko će se možda vratiti i sastavlja kolaž žene kakva mora postati. Ona mrzi sunce koje se uljuljkava, a voli ono "od kog nemaš / gde da se sakriješ". Stožerni stihovi zbirke "žedna čitav vek / konačno sam pravila muziku" sintetiziraju iskustvo cijele knjige, koje se može sažeti u formulu sublimacije: glad i žeđ transformiraju se u stvaralački impuls – flamenko plesačica mora žeđati da bi njen ples bio autentičan i raskošan, kao što je bogata i opojna ova knjiga poezije gladne i žedne flamenko plesačice.
Dejan Kanazir: Ljudi koji skaču na haube (Enklava, Beograd, 2021.)
Ova knjiga poezije započinje vrlo znakovitom zahvalom: "Zahvaljujem se Nikoli i Oliveri jer da nije bilo njihovog prenosnog računara i saveta, ova zbirka pesama bi završila ispod nekog automobila." Knjiga je to izrazito urbane tematike i ritma, ali i začudnih slika ("Možda nikad neću moći popraviti sijalice u očima"). Oslanja se na paradoks ("sve je počelo / kada nisam upoznao Marinu") i puna je iznenađujućih metafora. Naslovna pjesma, "Ljudi koji skaču na haube", predstavlja značenjsku jezgru zbirke: "Skakaćemo na haube / svakog poslednjeg ponedeljka / u mesecu / umesto mekoće žena / debatujemo koja je hauba / najnežnija posle skoka". Betonsko nebo slika je pejzaža u ovoj knjizi, koja je depresivna, ali i puna gnjeva. Izražava samotan osjećaj lirskoga subjekta, seksualnu frustraciju i usamljenost. "Balada o biseksualcu" donosi stihove "ali taj skot imao je više žena od mene / (…) / rekao je da imam osrednje pesme kao i ukus / za postmodernu književnost". Pjesme su i nadprosječne i postmoderne. Efekt koji ostavljaju je sličan promatranju iz prikrajka ljudi koji skaču na haube – osjećaja njihove bijesne, destruktivne energije i gledanja štete koju su ostavili. U tome ima neke zavisti i divljenja, unatoč čuđenju i zgražanju nad pitanjem: otkuda ovim ljudima toliki bijes? Kad čitamo stihove Dejana Kanazira, poželimo samo jedno: biti delinkvent.
Aleksandar Petrović Babić: Arkam gori (Enklava, Beograd, 2021.)
Značenjska jezgra zbirke Aleksandra Petrovića Babića "Arkam gori" stihovi su "nikada ova zemlja / neće postati / moja / Rokenrol republika". Glavna literarna asocijacija je Charles Bukowski – tematski je njegov svijet usmjeren na žene, poroke, prljavštinu, život na dnu. U knjizi se nalazi ciklus pjesama ispjevan u ženskom rodu. Riječ je o potresnim ispovijedima o bolesti i bolovanju, patnji svakodnevice: "Dekubitus pank / nazvaćemo bend / za sve one koje je zgazilo / kopito palijativne nege". Spiritualni vestern u sedam strofa pjesma je koja govori o bipolarnom poremećaju: "pred naletima vetra / u maničnoj fazi / jurila niz ulicu / podbula od lekova" i donosi tragičan kraj: "kada je sumrak skliznuo / u epizodu / obilnog mesečnog ciklusa / pucala sam / iz tatinog pištolja / na svoj odraz u ogledalu". Spiritualni vestern u srednjim godinama bio je esej koji ova žena nikad neće dovršiti. Ciklus, naslovljen "Larine pesme", estetski je najuspjeliji i najsugestivniji element zbirke "Arkam gori". Još jedna njena zanimljivost su prozni dijelovi, ubačeni pseudonovinski zapisi ili, primjerice, "Uvod predavanja O ratnoj traumi u visokotehnološkom dobu, održanog na simpozijumu neopsihoanalitičara i masmedijskih fetišista u Cirihu" – narativne cjeline koje "razbijaju" poetičnost zbirke (koja je ionako načeta iznutra!) i daju joj ironičan, apsurdan i humoran ton. Svakako čitati, uz propisanu dozu litija.
