Ovogodišnje online izdanje Zagreb Film Festivala svečano je otvoreno (online) projekcijom četvrtog dugometražnog igranog filma jednog od vodećih autora u tzv. regiji, Srdana Golubovića – "Otac". Film je "pravu" (kino)premijeru imao u programu Panorama ovogodišnjeg Berlinalea, gdje je dobio nagrade publike i ekumenskog žirija. Labavo se bazira na stvarnom slučaju oca koji je nekoliko stotina kilometara pješačio od Kragujevca do Beograda kako bi nadležnom ministarstvu uručio žalbu na oduzimanje djece od lokalne socijalne službe, a u filmskoj verziji, koju scenaristički uz režisera potpisuje Ognjen Sviličić (na tekstu je surađivalo još jedno ugledno ime – Srđan Koljević), protagonist je premješten u Priboj, odnosno selo kraj tog gradića, za pretpostaviti je zato što se Golubović, dosad pretežno sklon urbanim ambijentima, želio snažnije okušati u atmosferi ruralnosti odnosno rubne (provincijske) urbanosti, te je, s premještajem radnje u Beograd, kontrastirati onoj velegradskoj. Naglašavanje ruralnog i rubnourbanog bilo je jako dobra odluka, jer prvi dio filma, koji se zbiva u Priboju i njegovoj okolici te na putu kroz šume, livade, sela, gradiće, ugođajno je, a i šire od toga, vrlo dojmljiv, no nažalost onaj drugi, većim dijelom smješten u Beograd, kudikamo manje.
"Otac" se otvara in medias res – majka (uobičajeno uvjerljiva Nada Šargin) hita s dvoje djece da bi stigla u tvornicu i tamo se zapalila iz protesta uzrokovanog strašnom nemoći da nahrani sebe i svoju obitelj, što je pak posljedica toga što joj je muž, naslovni lik, iz te tvornice otpušten kao višak, a nikad nije dobio zaostale plaće i otpremninu. Lakše ozlijeđena žena završi na psihijatriji, a socijalna služba koju, licemjerno se pozivajući na slovo zakona pri donošenju odluka, vodi korumpirani lokalni baja (kao i uvijek odličan u ulozi negativca Boris Isaković), predaje djecu na udomljavanje jer u vlastitom domu imaju oskudne formalne uvjete za tzv. normalan život, ali ključan je argument to što njihov otac nema stalno zaposlenje. Otac, nadničar Nikola (dojmljiva rola Gorana Bogdana u stilu naturščika), koji se osjeća prevarenim jer je ispunio glavne tražene uvjete da zadrži djecu (uveo struju i tekuću vodu, svježe okrečio prostorije), isprva planira štrajkati glađu, ali kad mu šef socijalne službe zaprijeti policijom, odluči osobno odnijeti tužbu ministarstvu u Beograd, ne znajući da obećanja koja će tamo dobiti lokalnu službu ne obavezuju.
"Otac" je znatnim dijelom film putovanja (tzv. film ceste), sastavljen od dobro izabranih epizoda (ni ona, načelno prvoloptaška, sa švercanjem imigranata ne kvari dojam, jer je kvalitetno izvedena), među kojima posebno odskaču tri vezane uz životinje – podulja o prijateljstvu koje Nikola u kratkom vremenu razvija sa psom lutalicom, te dva kratka pasaža u kojima susreće zeca i vukove; sve tri sugestivno dočaravaju relaciju s prirodnim elementom (u prvom slučaju naklonjenim, u drugom neutralnim, u trećem opasnim), a ona sa psom, iako u riziku da ispadne opće mjesto, izuzetno je emotivna u svom prikazu međusobnog povezivanja dobrih i ranjivih bića, i njoj svakako pripadaju osjećajno najsnažniji trenuci filma. Nažalost, kasnija opća mjesta (bahata zlatna mladež, negativna verbalna reakcija Nikolina sina kad se otac ponovno susretne s djecom) ne mogu pobjeći od svoje scenarijem zadane stereotipnosti, a i sama završnica, u kojoj Nikola shvati da su mu susjedi pokrali sve iz kuće dok ga nje bilo, iako dobro režirana, suviše je nategnuta u svom odmaku od realističnosti radi simboličkih efekata.
Stoga "Otac", iako vrlo solidan uradak, vjerojatno najbolji u Golubovićevom opusu, ne doseže do vrsnoće donekle srodnog "Tereta" Ognjena Glavonića s kojim su ga uspoređivali, najboljeg srpskog filma zadnjih podosta godina.
