Prostor bivše države bio je slobodni lokus ispružen pod nebom i raspoloživ podjednako svima, i muškima i ženskima, i mladima i starima, i visoko obrazovanima i neškolovanima po onoj devizi nalik psalamskoj antifoni: od Vardara pa do Triglava... Istodobno, ukupnost življenja i iskustava što su se ovijali uza nju, tu devizu, poput one Eskulapove zmije oko Higijinoga kaleža na apotekarskom amblemu, predstavljalo je neku vrstu povijesti naših djetinjstava. Eliminatori uspomene na pokojnu Jugoslaviju (hotimično ili ponukani refleksom vlastite gluposti) izgovaraju njezino ime sa silnim trudom za zamašćivanjem i uprljavanjem prošlosti u kojoj su se mnogi od tih šporkaćuna formirali i obrazovali, situirali i stekli materijalna dobra. (Da, nerijetko među tim trubačima i borozanima možemo naći derače i bukače koji su "omastili brk" za trajanja Jugoslavije, uknjiživši nekretnine i ostvarivši ine društvene povlastice, ali su svejedno gromoglasni u ovo doba mimo tobožnje lustracije i provjere podrijetla imovine i kojekakve stečevine.)
Suprotno logici, zdravom razumu i konkretnim katastarskim ili inim administrativnim pregledavanjima, danas je uspomena na Jugoslaviju metrička vrednota, valer i mjera što se razgovorno među prijateljima i susjedima, užom rodbinom i širom svojtom proteže do demarkacijske linije, diskriminante oko koje bismo se svi mi imali pravo legitimirati i pribilježiti, identificirati i konkretno odrediti. To je, hm, ionako neka vrsta pokušaja legalizacije današnjega sada već standardiziranoga lopovluka, očajničko nastojanje u potrazi za opravdavanjem hijenski i lešinarski stečenih vlasništava (intelektualnih ili materijalnih, svejedno), a koji, tobože, hine i glume nekadašnju praksu iz bivšeg režima koji je – uza sve povremene sramne mane i izolirane nehumane manire – ipak njegovao pravičan odnos prema čeljadetu, prema pojedincu i onome za što se isti pojedinac zalagao. Naročito onda, ukoliko je taj pojedinac bio umjetnik...
Sav ovaj nehotični uvod dogodio mi se na relaciji između sjećanja u glavi i tastature pod prstima, u vremenu kad tjeram u kut dojmove akumulirane za nedavnog boravka u beogradskom pozorištu Atelje 212. Onako kako se čovjek osjeća tražeći se po prerijama i savanama djetinjstva, jednako se tako isto to biće može oćutjeti pri misaonom glavinjanju odlazeći iz jednoga kazališta u drugo – ako je stvoren za taj tip igranog dramskoga konzumiranja – a, naravno, istovjetna je prispodobivost ostvariva i posredstvom neposrednog iskustva boravka u kinu, kao i bivanja doma pred televizorom.
Jerbo, kazalište nas nuka na razmišljanje o razlici između stvarnosti i fikcije. Kulisa je nepotrošiva deviza na burzi svih naših kulturoloških trgovanja. Kostim na pozornici možda je naša odjeća prethodno odložena u garderobu prije predstave. Scenografija je možda naš stan koji trenutačno nismo prepoznali. Onaj glumac sam možda ja, ja koji ne prihvaćam riječi što ih on izgovara jer su te riječi, ustvari, zrcalo u kojem se ogleda rugoba moje face ili preslik mojega života...
Da, ništa ne može zamijeniti kazalište uživo!
Čovjek može, eventualno, usuho zanijemiti.
Kazalište pak ne može zamijeniti ništa! I nitko. Pitajte gospođu Umjetnu Inteligenciju? Eto, znao sam da ćemo se razumjeti...
Predstava "Otac", koju je u ožujku premijerno producirao Atelje 212, tiče se svakoga od nas. Ako ne baš izravno, a onda svakako posredstvom iskustva što ga imamo spoznajno doživljenog od nekoga našega bližnjega, pročitanoga u novinama ili viđenoga na televiziji.
Mladi francuski autor Florijan Zeler ingeniozno je detektirao, poput vrsnog psihijatra, "kratke spojeve" i šumove u komunikaciji na relaciji otac – djeca, pa je onda ono primijećeno analizirao i artikulirao u suvisao dramski tekst što se, postavljen na pozornici, u dahu gleda nepuna dva sata bez pauze. Motiv oca u književnosti očito je prejak afrodizijak za ekspresivne emocije, naročito kod muškaraca, koji su ga kanonizirali u istoimenim dramskim komadima, počam od kanonskog naslova Avgusta Strindberga do Elvisa Bošnjaka kod nas, odnosno Miljenka Jergovića koji se poslužio modusom prozne forme.
Zelerov je otac malo dementan malo trezven, a najviše konfuzan udovac čiji karakter otvara niz pravaca u kojima se mogu propitkivati odnosi među bližnjima. Najupečatljivije je to postići na roditeljskoj razini, poglavito onda kada je djece više (konkretno, dvije kćeri), gdje će se uvući dramski potencijalno vrlo vibrantni nerv preferencijalnog svrstavanja oca na stranu jednog djeteta nauštrb drugog. Ovdje je ta dionica sjajno provedena.
Režiju predstave modelirao je prekaljeni meštar Paolo Mađeli, koji se u Atelje 212 vraća nakon tri decenije. Otišavši iz rodne Italije bio se skrasio baš u Beogradu, otkuda je 1983. stigao i u Split na Splitsko ljeto postaviti Verdijevu operu "Nabuko", nakon čega će se u grad pod Marjanom vraćati nekoliko puta, najčešće baš na Ljeto, gdje će svaka njegova ambijentalna predstava ući u antologijska ostvarenja HNK Split. U njega nema praznoga hoda, već uvijek novih rješenja, nerijetko subverzivnih i ne bez izazivanja ekscesa; međutim, ova uprizorba svojom je svakodnevicom bila determinirana izrazitom realnošću što je zadani okvir iz kojega se ne bježi. Dramaturginji Željki Pleštini Udovičić iz Zagreba, makar je dosad višekratno bivala angažiranom u Beogradu, ovo je bila prva suradnja s Ateljeom 212.
Predstava koja u sebi ima snažnu glumačku nosivu gredu ima veliku šansu za uspjeh, a os uokolo koje je ansambl bio okupljen jest legendarni Voja Brajović (Otac). Poput Sunca što u svojem sustavu žonglira planetima oko sebe, iskusni je glumac gravitacijom svoje karizme ekipu mladih nasljednika kontrolirano držao u koncentraciji i davao im dodatne impulse i poticaje.
Brajovićeva igra bila je čista demonstracija vulkanskoga glumstva, pri kojoj je intonacijom glasa širokoga registra i gestikulacija još širega spektra nudio sasvim nepreglednu skalu emocionalnih stanja. U tom famoznom rasteru svatko je našao svoju nišu u kojoj je bio više no solidan: ponajprije Hana Selimović te potom Ivan Mihailović i Dragana Vagarić, Isidora Simijonović i Marko Grabež.
U ovom kazalištu – za njegovog trajanja još od 1956. godine – često su se pomicale granice izdrživosti, tolerancije i provokacije. Ono što ini teatri na ovim prostorima nisu bili kadri, bio je spreman učiniti kolegij kolektiva baš Ateljea 212. Bez uštogljenosti glede nacionalne preferencije kanonskih i lektirnih djela, ovdje su se mogli vršiti pomaci subverzivne naravi i one što je kanila krčiti neke nove staze dramskoga razvoja, podajući šansu i modernijim viđenjima scenske umjetnosti mlađim generacijama što stoje u redu za dokazivanje ili potvrdu.
Nekovrsni mu je hrvatski pandan zagrebačko Gradsko satiričko kazalište Kerempuh osnovano 1964. godine (bivši Jazavac), gdje se također pomiču ošiti predrasuda i petrificiranih autoriteta, s naglaskom na kabaretsku ironizaciju zbilje i svaki oblik gole komediografije. Ne želeći nikoga uvrijediti, ipak, moram reći da se nekako sam od sebe nameće stav kako su ta dva kazališta/pozorišta – ovdje među nama, na prostoru gdje je u uporabi razumljiv nam zajednički jezik bez prevoditelja: ma kako ga zvali i ma što o tome govorio ili mislio tko – najslobodarskije oaze nesputanoga duha, koji bespoštedno neumivenim jezikom pojedinca i nefiltriranom mišlju koju može pomisliti svatko od nas, kirurški precizno secira sve naše predrasude čiji smo sužnji, sve naše zbilje koje ne želimo priznati i sve naše istine od kojih kanimo uteći.
