Pedeset i sedmi međunarodni kazališni festival Bitef u Beogradu je završen. Prošlo je već skoro šest decenija i ona slavna fotografija njegovih osnivača Mire Trailović i Jovana Ćirilova zajedno na biciklu je izblijedjela. Koliko je mladalačke neobuzdanosti Bitefa u osvajanju umjetničke slobode ostalo danas?
Nekada je to bio festival novih tendencija, ali više nije to vrijeme. Danas je vrijeme bezlične političke korektnosti, brutalnih ratova bez ideala i potrošačkog konformizma. Živimo u doba "postistine", u kojem se čini da pitanje istine za koju bi se trebalo založiti i nije tako važno. Čemu onda služi umjetnost? Kao u stihovima one pjesme Vilhelma Vilmsa: "Danas je grobnica prazna, a heroj se budi, ali negdje drugdje." Tog heroja u ovome vremenu još nismo našli.
Zato je Bitef – koji je, koliko je mogao, uvijek želio biti prvi na barikadama pobune i traženja nove estetike – danas otupio svoju oštricu. Ta erozija je bila spora, ali neumitna. Nakon slavne faze od kraja šezdesetih do početka devedesetih, Bitef je po završetku jugoslavenskih ratova pokušavao na razne načine da pronađe sebe, tražeći često "nešto novo" u nečemu što novo više nije bilo. Što je više bio samouvjeren u svojim estetskim i aktivističkim orijentacijama, što je bio glamurozniji, to je Bitef više kopnio.
Danas ovaj festival traje samo tjedan dana, uz upola manje predstava nego prije, s puno manje novca i uz drastično reducirani prateći program. Taj of-program, sa svojim alternativnim temama i kreativnim sesijama, oduvijek je predstavljao onaj dodatni šlag koji je podcrtavao šarm intelektualne razbarušenosti koji je Bitef od početka gajio. Za taj današnji pad najvjerojatnije se treba raspitati kod onih koji u Beogradu financijski kreiraju kulturnu politiku i trebali bi podupirati i ovaj festival u vremenu kada umjetnost postaje sve manje važna. Ali, odgovoran je i Bitef koji, repetirajući neprestano svoju "aktivističku" misiju, nije uspio pronaći istinsku formulu svoje umjetničke vjerodostojnosti.
Izvedba koja se izdiže iznad prosječnosti ovogodišnjeg programa, a nije dobila niti jednu festivalsku nagradu, predstava je "Kao sve slobodne djevojke" u režiji Selme Spahić i produkciji Ateljea 212, nastala prema tekstu Tanje Šljivar
Tako i nimalo originalni slogan ovogodišnjeg Bitefa, "Snago, ne pristaj da budeš nečija", po tko zna koji put želi da djeluje društveno angažirano, ali bez prave energije koja bi nas na bilo koji način uznemirila. Zato će beogradska kazališna kritičarka Marina Milivojević Mađarev primijetiti, uz zahtjev da od Bitefa konačno očekujemo nešto novo, da "aktivizam nije ono što nas može uzbuditi u pozorištu". Gledali smo tako ove godine performanse s političkom porukom, potom do granice dosade realistične predstave koje su željele biti politične, pa socijalno-problemski intonirani plesni teatar, kao i kazališne trupe od Njemačke, Švedske i Litve, preko Srbije do Grčke i Burkine Faso, ali sve je to već viđeno. Svojom današnjom predvidljivošću Bitef je samog sebe stavio u poziciju tek "jednog od mnogih festivala", što on nikada nije želio biti.
Izvedba koja se izdiže iznad ove prosječnosti, a nije dobila nijednu festivalsku nagradu, predstava je "Kao i sve slobodne djevojke" u režiji Selme Spahić i produkciji Ateljea 212, nastala prema tekstu Tanje Šljivar. To je istinita priča o sedam maloljetnica koje su zatrudnjele na školskom izletu, a već sama tema nudi dramu vrijednu kazališta i ovoga vremena. Na zgarištu moralne panike društva, koje se pita kako se tako nešto uopće moglo dogoditi, progovara sedam vrlo mladih djevojaka, glasovima koje u našim traljavim međugeneracijskim odnosima stariji u pravilu ne žele čuti. Riječ je o zaista snažnoj predstavi značajnog umjetničkog integriteta, koja pokazuje da nam često u kazalištu ne treba (nova) forma, nego istinitost i uvjerljivost iskaza.
Izvedba pak koja je dobila Gran pri festivala mirisala je na neki nekadašnji Bitef. To je predstava "#Jeanne" iz Švedske, nastala prema komadu spisateljice Ivane Sajko i u režiji Anje Suše. Radi se o teško prohodnom tekstu i kompleksnoj izvedbi, stalno na ivici nadrealnog, koja se tematski dotiče klasnih razlika, feminizma, današnje malograđanštine i ekološke katastrofe. Mnogo ovakvih angažiranih predstava nagledao se Bitef u posljednjih 20 godina i u pravilu je stvarnost od njih bila jača. Predstava koja je također nalikovala nekim ranijim izdanjima Bitefa bila je Danteova "Božanstvena komedija" u režiji proslavljenog njemačkog redatelja Franka Kastorfa, koja je premijerno odigrana u Beogradskom dramskom pozorištu još prošlog oktobra.
Čim je stigao u Beograd, Kastorf je u jednom intervjuu izjavio kako Dantea želi "dignuti u zrak", pa je onda takva i predstava: postdramska fantazija, u kojoj se za vrijeme dugih pet i pol sati miješaju predrenesansni Danteov spjev, savršena videotehnologija, kakofonija mnogih zvukova, ulomci iz romana "Strah golmana pred jedanaestercem" Petera Handkea i konačno rečenice iz eseja "Razgovor o Danteu" Osipa Mandeljštama. Za neki davni, neobuzdani Bitef ovakav Dante bio bi glamurozan, ali za današnje krajnje iscrpljeno i tegobno vrijeme on je bio previše naporan.
Predstava od koje smo puno očekivali, ali malo dobili, bila je "Djeca sunca" prema komadu Maksima Gorkog, u izvedbi kazališta iz Bohuma i režiji slovenske redateljice Mateje Koležnik. Taj komad s početka 20. vijeka o ljudima koji žive lažne živote umišljajući da je sve u redu definitivno je aktualan i danas, ali je bez nužnih redateljičinih intervencija u dinamiku radnje i scenografiju ispao staromodan i spor, zbog čega je dobio tek krajnje kurtoazan aplauz festivalske publike.
Puno bliže estetskoj autentičnosti bila je predstava "Zbogom, Lindita" prema konceptu Maria Banušija, ujedno i redatelja, i realizirana u produkciji Narodnog kazališta iz Atene, koja je dobila specijalnu nagradu Jovan Ćirilov i nagradu lista Politika za režiju. Što se događa s nama kada nam netko umre, kada se sretnu biće i ne-biće, život i smrt, u jednom trenu? Uz posmrtni obred koji prakticiraju zajednice na tromeđi Grčke, Makedonije i Albanije, ovdje na uzbudljiv način prikazan u stanovitoj formi ritualnog teatra, taj moment nečije smrti postaje trenutak kada smo ogoljeni pred drugima, pred sobom i pred smislom života. Imamo pravo da plačemo, da se kajemo i da poniremo u sebe kao što nikada nismo. Komorna je to izvedba, puna uzbudljive radijacije.
Treća predstava koja je dobila nagradu publike, "Sunce i more" iz Litve, zaista nas, uz 15 tona pijeska dovučenog u beogradski paviljon Cvijeta Zuzorić, odvodi na plažu, među ljude koji se dokono mažu kremama, čavrljaju, šetkaju, čitaju novine i razvlače po ležaljkama. Ključno pitanje dok gledamo tu razbibrigu je što radimo mi, o čemu mislimo, usred današnjeg svijeta, koji nalikuje na sve drugo samo ne na razbibrigu.
Zaključno, kako kaže kazališni kritičar Boban Jevtić, osam ovogodišnjih predstava u takmičarskom programu prošlo je "bez nekih većih promašaja, ali i bez dometa koji će se posebno pamtiti". U prijevodu bi to značilo da današnji Bitef još uvijek reciklira stare teme i još uvijek traži svoju dušu. Mogli bismo se upitati što bi danas rekli osnivači Bitefa s one stare fotografije na biciklu, ali mogli bismo biti u ovom tužnom svijetu bar malo i optimisti: dok god Bitef postoji, za njega ima i nade.
