Međunarodni kazališni festival Bitef nekada su sačinjavali novi teatarski pravci i velika redateljska imena. Danas je ovaj renomirani festival ponajprije posvećen gorućim društvenim i političkim temama. Prošlih godina Bitef je tematizirao pitanja digitalne revolucije, ksenofobije i sukoba generacija, a ove godine, sa sloganom "Na rubu budućnosti", bavio se klimatskim promjenama i ekološkim zagađenjem. O tome je govorila i glumica Svetlana Ceca Bojković, dramatično istaknuvši na otvorenju festivala kako je možda čitavo čovječanstvo stiglo do crvenog alarma. Što se tiče Bitefa kao nekadašnjeg "festivala novih tendencija", kako piše u njegovom podnaslovu, treba reći da tih bitno novih pravaca u teatru više nema, a stvarnost, kolikogod bila bljutava, danas je očito jača od fikcije na pozornici.
Tako je globalnoj ekološkoj opasnosti bila posvećena prva predstava ovogodišnjeg dvostrukog izdanja Bitefa, jer zbog pandemije ovaj festival prošle godine nije održan. Bili su to "Tragovi" veoma renomiranog evropskog koreografa Wima Vandekeybusa, u izvođenju njegove trupe Ultima Vez iz Bruxellesa. Glavna ideja ove predstave, s desetak vrlo rastrčanih, uigranih i zaista vještih plesača, najkraće rečeno je ta da je čovjek uspio unakaziti sve što je mogao i za to će morati debelo platiti. Na pozornici je ucrtano nešto kao autoput, okolo je zamišljena priroda, a čovjek ostavlja tragove te narušene ravnoteže, dok se materijalno i mentalno smeće gomila vjekovima. Kako je sve to započelo, gdje se rodila prva greška, odakle ta čovjekova samoubilačka strast za vlastitim uništenjem?
Usput, ovim problemima bavila se i međunarodna konferencija u sklopu Bitefa, pod nazivom "Sjedimo na grani: Solidarnost ili sunovrat?" pitajući se, doduše dosta akademski, je li "nova normalnost" samo beskrajni niz sve razornijih kriza ili može ponuditi alternativnu interpretaciju dobrog života i "razvijenih" društava. Bitef je nastavljen u toj nesmanjenoj brizi za spas svijeta, a predstave na temu čovjekove zarobljenosti svim i svačim nizale su se, uz dosta scenske kreativnosti i ironije, jedna za drugom. Pariško-minhenska teatarska koprodukcija "Farm Fatale" govori o pet strašila u polju koja pokušavaju zamijeniti proizvodnju genetski modificirane hrane starim dobrim običajima na farmi, dok meksička predstava "Klimatski plesovi" upotrebom svjetlosnih efekata tematizira brutalnu eksploataciju meksičke prirode koja rastjeruje i ljude i biljke i životinje.
Šarm beogradskog Bitefa oduvijek je bio njegov prateći program pa je, unatoč tome što je nekoliko predstava otkazano zbog pandemije, ove godine bilo dosta tih usputnih kreativnih radionica, od novih koreografskih praksi do rječnika stilova izvođenja u modernom kazalištu. Bio je upriličen i uobičajeni "filozofski teatar", odnosno razgovor Srećka Horvata, ovaj put sa svima poznatim filmskim redateljem Želimirom Žilnikom, kao i performans, jedan od brojnih na ovom festivalu, pod nazivom "Razotkrivena priroda ili Priče o biljkama i radnicima".
Predstave "Cement Beograd" Beogradskog dramskog pozorišta u režiji Sebastijana Horvata i "Opčinio sam te" iranskog koreografa Ehsana Hemata podijelile su Grand Prix, kao hrabre svjedokinje čovjekovog tegobnog putovanja kroz ovo vrijeme, dok je zagrebački "Višnjik u višnjiku" Bobe Jelčića – koji se igra i gleda preko skajpa – dobio specijalnu nagradu za vještinu redateljskog eksperimenta i za, kako je zapisao žiri, napor glumaca koji "naturalističkom igrom uspijevaju emociju prenijeti na publiku, bez obzira na to da li ih ona prati iz kazališta ili od kuće". Bio je ovo, sve u svemu, uspješan festival u odnosu na loše okolnosti koje su ga pratile, nakon kojeg je ostalo lebdjeti u zraku i jedno pitanje: Hoćemo li u ovom dobu samo defenzivno odgovarati na nedaće koje nas napadaju ili ćemo zaista početi razvijati autonomnu poetiku umjetnosti i svog vlastitog života?
