Kazalište je oduvijek bilo ogledalo stvarnosti, ali se ponekad u toj vrsti umjetnosti dogodi ili da stvarnost zauzme centralno mjesto na pozornici ili da pozornica postane sudnica istoj takvoj stvarnosti. Naime, kazališna predstava "Prima facie", koja sa velikim uspjehom ovih tjedana igra u Bitef teatru u Beogradu u režiji Anje Suše i bavi se traumatičnom i kroničnom temom silovanja – pogodila je ovaj vrlo prisutni društveni problem baš u živac. Na primjer, prema nedavnom istraživanju OESS-a za jugoistočnu Evropu, u Srbiji je seksualnom uznemiravanju izloženo 42 posto žena nakon 15. godine života, među kojima se nalaze i žrtve silovanja.
Podaci na lokalnoj razini prilično su obeshrabrujući i dokazuju neprestano jednu te istu stvar: žene su stalne mete i žrtve seksualnog nasilja. Komad "Prima facie" australske spisateljice Suzie Miller, inače nekadašnje advokatice za ljudska prava, premijerno je bio prikazan u Sidneyju 2019. godine, dobitnik je teatarskih nagrada Toni i Oliver i predstavljen je najznačajnijim kazališnim događajem prošle godine u New Yorku i Londonu. To samo dokazuje da osjetljivost na (seksualno) nasilje jest i bit će krajnje važna i univerzalna stvar svugdje u svijetu. Beogradska verzija ovog komada zamišljena je kao monodrama: puna dva sata glumica Maša Dakić na briljantan izvedbeni način priča priču o uspješnoj američkoj pravnici, pripadnici tzv. više klase u New Yorku, koju siluje njen bliski kolega, prijatelj i ljubavnik. Da li je to onda silovanje ili nije?
Predstave se, ne bez razloga, zove "Prima facie", što u doslovnom prijevodu znači "na prvi pogled", ali je to i pravnički izraz koji označava pretpostavku odgovornosti koja nije konačna i može se osporiti u postupku. Čitavo barutno punjenje ove napete predstave sačinjeno je od teške psihološke traume žene, centralne junakinje ove priče koja je doživjela silovanje, pravničkih duela na sudu i njene nemoći u dokazivanju krivice silovatelja. Ova priča nema sretan kraj: silovatelj je ponešto kriv, ali ne do kraja, i uz dobrog advokata i gomilu pravnih začkoljica on je zapravo slobodan i može da ide kući.
Gledati jednu jedinu glumicu samu na sceni dva sata objektivno predstavlja značajan napor, ali u slučaju Maše Dakić i ove teme, predstava se prati u jednom dahu. Važan društveni kontekst u kojem predstava "Prima facie" odzvanja tako snažno leži u razlozima zašto žene vrlo često ne prijavljuju seksualno nasilje. To su vlastiti strah i sram, a onda i moguća osuda okoline. Zluradost i zatucanost često idu ruku pod ruku i kod nas i u svijetu. Ako se ti razlozi povežu sa zidom pravnih komplikacija koje ženi žrtvi često neće dati za pravo čak ni kada su stvari očite, onda intimna trauma postaje još teža. Ili, kako je netko zapisao: "Pravosudni sistem je dijabolična patrijarhalna zamka koja nastoji da onemogući žene da bilo šta dokažu i zapravo ih izlaže ponovnom silovanju optužujući ih za suučesništvo u zločinu".
Zbog svega toga, rezultati poput onih recentnog istraživanja Agencije Evropske unije za temeljna ljudska prava (FRA) o nasilju nad ženama u državama EU-a su očiti: nešto više od petine žena doživjelo je tjelesno ili seksualno nasilje od svojeg sadašnjeg ili prijašnjeg partnera, ali samo 14 posto žena je takav slučaj prijavilo policiji. Nakon američke verzije predstave "Prima facie", kritičar New York Timesa zapisao je kako se pozornica pretvorila u neku vrstu striptiz kluba za advokate, ogolivši pravdu pred našim očima, dok je nakon beogradske premijere zabilježeno kako "Prima facie" nije predstava koja osuđuje, nego ukazuje na promjene koje tek čekaju da se dogode.
