Opći dojam nakon ovogodišnjeg Bitefa mogao bi se svesti na misao da rasutost njegovih predstava – kvalitativna i žanrovska – odgovara kaotičnosti svijeta u kojem živimo. Kao što je današnje vrijeme s jedne strane puno buke, bijesa i ultimativnih globalnih opasnosti, a s druge je ispunjeno nekom maničnom ležernošću pred oluju, tako je i Bitef bio sačinjen od izvedbi koje su govorile o frustriranosti današnjih ljudi do granica pucanja, ali i predstava gotovo kabaretskog tipa čiji humor i ironija nisu daleko dobacivali. Najmanje je bilo predstava koje su govorile iz jezgre čovjekove brige da se u ovom nesretnom vremenu pronađe neki humani izlaz.
Tematski okvir izražen sloganom "Mi – junaci rada svog" također nije bio baš adekvatan aktualnom čvoru suvremenih svjetskih trauma jer sve danas može postati problem koji nas izluđuje: čovjeku neprijateljsko tehnološko ubrzanje, ratovi i njihove posljedice, kao i svijet bez radosti, dostojanstva i smisla. Možemo li se ikako snaći u toj histeričnoj simfoniji svih mogućih grubih zvukova? Tu nemogućnost da u sveopćem svjetskom neredu u kojem se opasnosti vrtoglavo množe, sustižu jedne druge i isprepleću, pronađemo koliko-toliko vrijedne odgovore, čak i nedovoljno svjesni što se zaista valja iza brda, pokazao je na paradoksalan način i sam Bitef.
Predstava "Krize" u izvedbi Slovenskog mladinskog gledališča i grupe Maska, koju je režirao već prilično renomirani mladi redatelj Žiga Divjak, na društveno angažiran i umjetnički respektabilan način jasno pokazuje što nam se i zašto sve to danas događa, ostala je bez festivalskih nagrada, uz tek korektan aplauz publike. U njoj gledamo sedmero glumaca koji su opterećeni različitim teretima (koferima, paketima, mobitelima, dječjim igračkama, dućanskim vrećicama i drugim) kako čitav sat po pozornici sumanuto trče u mjestu. Za to vrijeme na video zidu ispisuje se esej koji narator izgovara na engleskom. Navodimo prve dvije rečenice: "U tristo tisuća godina dugoj ljudskoj povijesti čovjek je 97 posto vremena živio u skladu sa sobom, prirodom, svojim radom i smislom života. U protekla tri stoljeća sve se promijenilo." Čovjek je danas sa svim svojim vrijednim vjekovnim postignućima izgubio bitku s profitom. Na kraju junaci čovječanstva iznemogli sjedaju na pod, a mi odjednom vidimo kako su oni zapravo bogalji. Netko od njih nema ruku ili obje, nema nogu ili uopće nije u stanju ustati. Tada jedni druge počinju hraniti i pomagati im da prežive. To je brutalno finale čitave povijesti: te ljude vidimo kao žrtve ekološke ili nuklearne katastrofe kada solidarnost i nesebičnost stižu prekasno.
Druga pak izvedba "Solo" u produkciji istog kazališta i u režiji Nine Rajić Kranjac, koja je uz divlje jurcanje glumaca po sceni, nasilje, urlanje i unošenje u lice publike, divlje raskopala sve naše rane i ostavila ih otvorenima, osvojila je Grand prix festivala. Kulturalno, ova predstava zapravo uživa u dominantno mazohističkom nemiru današnjih ljudi, u svijetu koji se pred nama ruši. Tek specijalnu nagradu Jovan Ćirilov osvojila je engleska predstava "Ljubav" Alexandera Zeldina pokazujući opet na krajnje jednostavan i uvjerljiv način što nam je u ovom globalnom raspadu zaista potrebno. Junake ove priče bez doma, sreće i posla, zatičemo u ubogom socijalnom pribježištu, iz kojeg se beznadno pokušavaju izvući. Netko se brine za staru i dementnu majku, netko za dvoje djece i treće na putu, a netko sam za sebe jer je izbjeglica iz Sirije. Svi su oni nekada imali život, a danas nemaju ništa osim ljubavi koje se, u nemogućoj situaciji i uz krajnje napore, ne žele odreći. Može se reći da su predstave "Krize" i "Ljubav" spasile ovogodišnji Bitef, koji nije u dovoljnoj mjeri bio okrenut kako temeljnim opasnostima ovoga vremena, tako i vjerodostojnim umjetničkim odgovorima na najteža pitanja koja nas sve brinu.
