Kina je za marksiste bila velik problem. Nije prošla kroz buržoasku fazu razvoja, pa prema marksističkom učenju nije bila spremna za revoluciju. Istodobno, koliko god bila zaostala i siromašna, bila je prevelika i nije ju se moglo ignorirati. I bez buržoaske faze razvoja trebalo je poraditi na revoluciji. U takvim okolnostima osnovana je prije stotinu godina Komunistička partija Kine, u zgradi napuštene djevojačke škole u Šangaju. Nije bilo dovoljno domaćih kadrova pa je Kominterna poslala svoje ljude da ih pronađu i organiziraju. Prije stotinu godina partija je imala 57 članova, danas ih je više od 95 milijuna. Prije stotinu godina Kina je bila zaostala zemlja kojom su gospodarili stranci. Komunistička partija Kine na vlast je došla 28 godina nakon osnivanja i te 1949. proglasila Narodnu Republiku Kinu. Tih 28 godina kineske povijesti obilježeno je građanskim ratom i ratom protiv japanskog okupatora. Kina je i tada bila zaostala, nerazvijena, siromašna zemlja ogromnog potencijala. U 72 godine, koliko je proteklo otkako je došla na vlast, KP Kine je, kako je i red u takvim državama i porecima, srasla s državom i urasla u nju. KP Kine je provodila goleme socijalne eksperimente. Krajem pedesetih i početkom šezdesetih provođena je politika "velikog skoka naprijed" koji je rezultirao velikom glađu i, prema konzervativnim procjenama, 15 milijuna mrtvih. Od sredine šezdesetih do sredine sedamdesetih provođena je politika "kulturne revolucije" koja je usmrtila, prema konzervativnim procjenama, više stotina tisuća ljudi.
Današnja Kina, pa i KP Kine, svoje nove početke traži u vremenu nakon smrti Mao Zedonga i unutarpartijskog obračuna s protureformskom Četveročlanom bandom. Kina je započela veliku transformaciju i modernizaciju. Od tvrde marksističke i komunističke države postala je država nevjerojatno dinamične ekonomije. Partija je olabavila ideologijski pritisak, izvorna čistoća je napuštena, bogataši više nisu nepoželjan relikt prošlosti nego svjedoci uspješne kineske sadašnjosti. Partija je i dalje ta koja sve kontrolira, s mjerom pali i mjerom gasi, ekonomiju s mjerom pali, ljudskim pravima ne dopušta da se razgore. Prema magazinu "Forbes", samo SAD ima više dolarskih milijardera od Kine, ali ni on neće još dugo. BDP po glavi stanovnika, usklađen s paritetom kupovne moći (PPP), od 1981. porastao je s 350 na današnjih 26.656 dolara. Kina je postala velesila u svakom pogledu, tolika da se države koje su povijesno i ne tako davno gospodarile Kinom i trančirale je kako su htjele, danas Kine, njene moći, bogatstva i logike velikih brojki boje.
Upravo u tom kontekstu prošlosti i sadašnjosti treba iščitavati govor predsjednika države i partije Xi Jinpinga u čast stogodišnjice. "Kineski narod nikad neće dopustiti stranim snagama da ga tlače ili zlostavljaju", kazao je Xi pred 70.000 ljudi na Trgu nebeskog mira. Povijest NR Kine može se protumačiti kao golemo nastojanje da se stoljeće poniženja, od sredine 19. do sredine 20. stoljeća, i stranog gospodstva nad Kinom više nikada ne ponovi. Istodobno, ta je rečenica jasna poruka današnjim silama, ponajprije Sjedinjenim Državama, da ne obuzdavaju Kinu, da je ne nastoje u međunarodnim odnosima i ekonomiji modelirati prema svojim željama i ciljevima. Kina više nije simpatična zemlja brzorastuće ekonomije, poželjna za strane investicije, proizvođač jeftine i jednostavne industrijske robe, kakva je bila osamdesetih. Kina je velesila, sjedište najvećih kompanija na svijetu – od banaka do građevinskih tvrtki, od željeznica do energetskih kompanija – zemlja koja je dom giganata elektroničke i računalne industrije, koja svoju sofisticiranu robu široke potrošnje prodaje posvuda po svijetu. No Kina je i sve izoliranija država međunarodne zajednice. Prigovaraju joj se kršenja ljudskih prava, aspiracije prema Tajvanu (što je za Peking unutarkinesko pitanje), odnosi s Indijom tradicionalno su loši, tinja sukob oko Južnokineskog mora, njeni odnosi sa SAD-om, Kanadom i Australijom na najnižoj su razini u posljednjih nekoliko desetljeća. Mnogi se boje Kine i njene moći, njenih 1,4 milijarde stanovnika, njene kreditne politike prema malim i slabim zemljama, njene politike razvojne pomoći koja se polako pretvara u neokolonijalnu polugu. Sve su to postignuća Komunističke partije Kine, a novo veliko odvija se pred našim očima: za mnoge zapadne zemlje Kina u 21. stoljeću postaje ono što je Sovjetski Savez bio u 20. stoljeću – neprijatelj broj 1.
